Zatvori članak
Događanja Produkcija

Intervju: Boris Poljak – autor čiji su filmovi rezultat spontane igre i pomnog promatranja

Piše: Antonija Šitum

Snimatelj, režiser, dokumentarist, samo su neki epiteti kojima možemo predstaviti Borisa Poljaka, čiji su  životni put i autorski angažman nerazdvojivo vezani uz Kino klub Split, u kojem je i dan danas aktivan, kao pedagog i prvenstveno filmski stvaralac.

S Borisom je uvijek ugodno porazgovarati ako ste u startu spremni odustati od šalabahtera, i od brojnih digresija u koje vas uvuče tijekom razgovora, izvući sukus koji se ponekad nameće pažljivim činom slušanja, baš kao što se u njegovim eksperimentalno – dokumentarnim filmovima taj zaključak nameće pažljivim činom promatranja.

Boris Poljak pripada četvrtoj generaciji Kino kluba Split, koju su sačinjavali Žarko Batinović, Luka Bezić, Petar Fradelić, Zdravko Mustać i drugi, a na samom početku intervjua otkriva mi da te davne 1977. kad je došao u Kino klub nije imao namjeru snimati, već režirati filmove.

„U to vrijeme gledao sam jako puno filmova, takorekuć  sve što se prikazivalo u kinu, na televiziji, a bio sam redoviti posjetilac Kinoteke… Pogledao bih prosječno tri filma dnevno.  Jednom prilikom sam od prijatelja saznao za tečaj (Filmska škola) u Kino klubu Split, koji se tada nalazio u Zagrebačkoj ulici nasuprot Pazara kod Stare Slobodne. To je bio najveći tečaj do tada, sto ljudi je sudjelovalo, a školu je vodio Ivan Martinac. Prvih godina u klubu  nije se ništa značajno radilo, pa sam i ja podlegao toj atmosferi. No, tamo sam upoznao dosta prijatelja s kojima puno pričao o filmu i od kojih sam dosta naučio. Tek kad sam se vratio iz vojske ’83., počelo se ozbiljnije raditi te se stvorila nova generacija koja je  počela raditi filmove. Ispočetka nisam radio svoje filmove , ali kako se ispostavilo da najviše znam o filmskoj tehnici, počeo sam snimati filmove svojih klupskih kolega. Snimali smo sa super osmicom i kako to nije bilo loše, počeli su me i druge kolege angažirati za snimanje.“

Boris se prisjeća svojih snimateljskih početaka u vrijeme kada još nije bilo digitalne slike, a traka se štedjela jer je bila jako skupa.  „Računajte da su rolice trajale 3 minute, a ja sam prije nego što sam uopće počeo snimati filmove za druge, kupio sve skupa deset rola za sebe, što znači da sam imao samo 30 minuta snimateljske vježbe. U klubu je baš zato dobro jer  ljudi izmjenjuju iskustva i učiš puno brže nego što bi sam. Tako sam stjecajem okolnosti počeo snimati za druge, ali stalno misleći kako ću jednog dana snimati svoje filmove. I na koncu sam napravio svoja dva filma u Klubu: Nova godina i Geronimo je mrtav.

Inače, poznato je da su 80-te godine bile super, naročito u muzici, ali nama koji smo se bavili neprofesionalnim filmom također je bilo odlično. Radili smo puno filmova, organizirali festivale i projekcije, a nadasve se intenzivno družili. Bilo je perioda kada smo skoro po cijeli dan bili u klubu.

Po prvi put  se pojavljuju i cure koje rade filmove (Juretić, Ikica …)

Nakon toga je došlo ružno vrijeme, kraj 80-ih. Klub se preuređivao. Godinu dana nije radio i generacija se malo rasula; Fradelić je otišao, Mustać se vratio u Zadar… To je bio kraj jedne generacije,  i onda je došao rat“, prisjeća se Boris ne tako sjajnog perioda Kino kluba.

Zaplovili smo potom u iduće desetljeće kada Boris Poljak doživljava zenit svoje snimateljske karijere. Evo što kaže o tom periodu:

„Andrija Pivčević me skužio i pozvao da mu budem asistent. To je značilo da sam po cijele dane bio po terenu, a kako je došao rat, počeo sam raditi i za TV kao snimatelj, a uskoro i za strane kuće WDR, BBC, CNN… U isto to vrijeme  počeo sam sa Žarom Batinovićem snimati spotove. To je već bilo  ’92/’93. Na kraju vas posao i egzistencija toliko uzmu; mogu reći da sam zavolio taj posao, zapravo, volio sam ga od samog početka, inače to ne bih ni radio.  Nisam, međutim, još imao čvrstu ideju što želim snimati i onda sam ’96. ili ’97. kupio svoju prvu profesionalnu kameru i počeo, osim spotova, snimati i filmove. U početku sam najviše radio s Zdravkom Mustaćem i Vladom Zrnićem. “

U to vrijeme Boris upoznaje i Damira Čučića s kojim dovršava svoj prvi eksperimentalni film „Onkraj“. Njihova kreativna suradnja se nastavila do današnjih dana.

„Damir je tada radio dokumentarne filmove, a ja sam ga malo zarazio eksperimentom. Surađujemo već dvadeset godina. Ja njemu snimam, a on meni montira, dok neke filmove zajedno potpisujemo. Ali ta suradnja je zapravo puno dublja, jer jedan i drugi pokušavamo svaki film obogatiti nekim svojim idejama. U eksperimentalnom filmu ta sinergija još jače dolazi do izražaja, naročito ako je u pitanju eksperiment koji se bavi tehnologijom. S druge strane, eksperimentalni film može biti i igrani, u smislu da se igrate naracijom, formom itd. Kada gledamo, na primjer, Godardov film Do posljednjeg daha; u vrijeme kad je nastao bio je eksperimentalni film, a danas nam to izgleda normalno“, objašnjava Boris relativnost razumijevanja medija s obzirom na postavljene konvencije, odnosno očekivanja, i naglašava ulogu montažera, koji se u njegovom slučaju pokazuje i kao koautor pojedinih filmova.

Zatim je Boris kupio teleobjektiv, a sve ostalo je povijest. Tim teleobjektivom snimio je svoj prvi film Splitski akvarel, pa Autofokus i posljednji Oni samo dolaze i odlaze, koje zbog prepoznatljivih stilskih značajki sada nazivamo trilogijom.

Kako se taj proces stvaranja filma razvija kada snima vlastite filmove, o čemu je oduvijek sanjao, pitanje je koje se logično nameće.  Je li Boris redatelj u superpoziciji u odnosu na Borisa snimatelja ili se radi o neprestanom izmjenjivanju uloga, ili je sve to na koncu jedna te ista stvaralačka uloga?

„U početku je to dolazilo iz područja vizualnog“, odgovara. „Recimo, u svom prvom eksperimentalnom filmu igrao sam se sa svjetlom, optikom, objektivima, svime. Radio sam na njemu 3-4 godine kad god sam imao vremena. Tad me je to interesiralo više kao eksperiment, a ne kao forma. Isto tako je bilo sa Splitskim akvarelom; taj efekt koji daje teleobjektiv tokom ljeta – snimao sam na plaži Žnjan – slika koja kao da treperi, to me zainteresiralo i onda sam odlučio cijeli film tako snimiti“, objašnjava Boris povezanost odabranog filmskog medija, odnosno tehnike snimanja i samog procesa stvaranja ideje i režiranja filma, koji je kod njega posljedica spontane igre i pomnog promatranja. „Kad nakon dva snimljena kadra odlučite nastaviti snimati, tada  već radite film koji mora imati nekakva stilska obilježja, a to znači da morate birati što ćete snimati, na koji način, iz koje pozicije; imate toliko očajnih filmova koji su genijalno snimljeni i obratno, pojašnjava Boris i dodaje: „Ja se inače volim igrati i ne radim puno, otprilike svake četiri godine izbacim film“.

Je li pri odabiru eksperimentalne forme teže prepoznati kada treba stati, gdje je uopće granica između inicijalne ideje i njene ekspresije kroz medij pokretnih slika?

„Jednom sam pitao Zafranovića, kada je već imao pet šest uspješnih filmova iza sebe, koliko je od prve ideje i zamisli na kraju ostalo u filmu.  Njegov odgovor je bio 20 posto, niti toliko… Ja sam se prenerazio!“, smije se Boris i nastavlja: „Ja radim opservacijski film, ne utječem na događaje ispred kamere niti razmišljam o stvarima koje će se desiti, nego ih hvatam. U svojim filmovima sam i snimatelj i režiser, što je potpuno druga pozicija nego kad sam snimao za druge.  Kad se javi snimatelj u meni, onda ga režiser tuče po glavi: ‘Nije ti ovo film lipih slika, ovo ti je film’„ objašnjava Boris komunikaciju između snimatelja i režisera u sebi.

Nemoguće je govoriti o opservacijskom filmu a da ne spomenemo moralnu diskutabilnost prisutnog voajerizma u takvim filmovima, tim više što protagonisti ponekad ne znaju ili ne moraju znati da su snimani. Boris Poljak i na to ima već spreman lucidan odgovor: „Naravno da moralnost mora postojati u snimanju, a pogotovo u montaži, no ne možete  uvijek znati što će se dogoditi. Odlučite recimo snimiti dugi kadar, smatrate da bi to moglo bit zanimljivo, a možda i ne bude. U Autofokusu, na primjer, kada žena diže vestu, to se dogodilo. Isto tako, u Oni samo dolaze i odlaze smo mogli imati mnogo konkretnije prizore od scene ljubavnog para u moru, ali smo ih izbacili.

Ono što ja uvijek naglašavam je to da je voajerizam u srži dokumentarizma, promatranje svijeta oko sebe. Danas ta zaštita privatnosti ide u toliki apsurd da više nemamo filmove koji snimaju realnost, život, nego su svi manje više izrežirani. Vi nađete neke likove, pratite te likove u artificijelnom okruženju  i date im neki papir da potpišu prava. Pogledajte recimo stare filmove. Zašto bi danas bila drugačija situacija nego prije 30 godina?! Uzmimo na primjer fotografije Cartier-Bressona koji je po meni jedan od najboljih fotografa. Je li on  ljude koje je fotografirao pitao može li ih snimati – nije!  A svaka ta fotografija danas košta malo bogatstvo. Hoću reći da stvari morate gledati u kontekstu; vi možete manipulirati određenim materijalom, ali autorov stav, odnosno moralnost možemo viditi kroz strukturu, pa i sam čin snimanja;  u pojedinim kadrovima ja, recimo, mogu snimat krupnije, a namjerno snimam šire da ne budem skroz ‘voajerski nastrojen’. Meni ni u jednom filmu lica nisu bila bitna i nema krupnih planova; ono što me zanima je odnos likova u određenom prostoru, vrijeme, i naravno, forma, tj. odluka na koji način ćete to raditi“, rezolutan je Poljak u iznošenju stava , te dodaje kako većina ljudi uopće ne primjećuje kameru ili ih nije briga, dok su ga neki protagonisti koji su ispočetka pružali otpor nakon nekog vremena počeli pozdravljati.

„Ne mora opservacijski film niti bit’ sniman iz daljine…  Ja se nikad nisam skrivao, samo sam bio dovoljno daleko da me ne primijete“, dovitljivo će Poljak.

Kao filmske uzore navodi Munraua, Bressona, Antonionia, Tarkovskog itd., a od današnjih režisera  izdvaja Larsa Von Triera, Andriea Zwiagancewa i Roy Anderssona koji je počeo kao snimatelj reklama, a danas je poznat po dugim i statičnim kadrovima  kojima dodatno naglašava egzistencijalističku iskarikiranost i grotesku u svojim filmovima (op.a.) Od autora dokumentarnog filma izdvaja prije svih Viktora Kossakovskog, Loznitsu, Ulricha Seidela… Iako Poljak sam ne dijeli filmove na dokumentarne, eksperimentalne i igrane (postoji samo „film“) te smatra da bi mnogim autorima bilo bolje da se nisu upuštali u eksperiment s igranim filmovima samo da bi se dokazali.

Na pitanje o budućnosti vizualnih medija, Poljak se prisjetio jedne anegdote iz svoje mladosti.

„Tamo negdje osamdesetih u Klubu je – tada smo bili kraj stare Slobodne – gostovao  Werner Nekes, koji je baš nedavno umro.  Došao je preko Goethe instituta i ostao s nama tjedan dana. On je radio uglavnom eksperimentalne filmove koje nam je puštao, a mi smo njemu pokazivali naše filmove snimane 16mm boleksicom… Družili smo se i bilo nam je super. Tada sam napravio svoj prvi intervju u životu za tadašnju Omladinsku iskru, i pitao sam ga isto pitanje koje si ti mene sad pitala. Ne sjećam se, doduše, jesam li ga pitao za eksperimentalni film ili film općenito. Njegov odgovor je bio da će film završit u muzeju, a kad pogledate vani, danas se u muzejima suvremene umjetnosti zaista vrte eksperimentalni filmovi. Ovdje kod nas,  u Galeriji umjetnina također imate sobu gdje se vrte filmovi iz Kino kluba Split… Likovnjaci su u jednom trenutku shvatili da su prije video arta postojali ljudi koji su na filmu radili slične stvari, i da je tu zapravo korijen video arta i pokretne slike koju su oni onda prihvatili. S druge strane, kad pogledate povijest eksperimentalnog filma, naročito nijemi film, vidjet ćete da je u tom periodu ispočetka bilo jako puno likovnjaka. Nadrealizam (Salvador Dali), apstraktni film (Viking Eggeling, Hans Richter, Walter Ruthman…) u Francuskoj ih je bilo najviše.  Potvrđuje Boris slutnje Nekesa, ali se nada da će film barem još neko vrijeme živjeti na ovaj način. Iako kod nas situacija nije bajna jer se za vrijeme rata izgubila ta nit, naglašava da su vani dvorane još pune, što donekle jest u sprezi s industrijom zabave i posve drukčijim iskustvom „konzumiranja“ filma. „Tehnologija je živa tvar. Danas imamo videokamere, više nema kopija koje putuju nego imate dcp i jednom kad ga napravite imate istu kvalitetu u Splitu i New Yorku. S jedne strane neke stvari su totalno pojeftinile i postale dostupnije širem sloju stvaralaca“, objašnjava Poljak  položaj filma u današnjem svijetu i nada se da će barem još neko vrijeme  ostat u kino dvoranama.

Kako u tom tehnologiziranom svijetu vidi poziciju mladih filmaša u kojima postoji duh i entuzijazam za stvaranje?

„Danas su drukčija vremena; roditelji ne mogu više odvojiti  vrijeme djeci da čitaju knjige i gledaju filmove u nekom ozbiljnijem smislu jer se odmah nakon škole moraju opredijeliti hoće li studirati ili odmah početi raditi. Ja sam htio prvo pročitati i pogledati sva kapitalna djela  pa tek onda stvarati, što je isto bezveze, i iziskuje jako puno vremena. Često znam reći mladim ljudima da nema smisla da upišu Akademiju ako se dalje neće sami razvijati. Ali ipak ako se žele baviti ozbiljno filmom, moj savjet je da upišu Akademiju.  Naime, može se i bez Akademije, ali vam treba puno više vremena da savladate zanat. Ni sam nisam zavirio Akademiju, nego sam studirao pravo, a kako sam izlazio samo na ispite, to mi je ostavljalo dovoljno vremena da se bavim drugim stvarima. Pravo nisam završio, ostala su mi bila dva ispita“, priznaje Boris, a ja dodajem da je možda i bolje tako jer u protivnom, tko zna bismo li sada vodili ovaj intervju i gledali njegove sjajne filmove.

Za kraj smo se dotakli i njegovog pedagoškog rada zadnjih 20 godina, koji obuhvaća  vođenje radionica kamere i snimanja u sklopu Medijske škole Ante Peterlić (koju organizira Hrvatski filmski savez),  radionice eksperimentalnog filma u Kraljevici, Bjelovaru, Rijeci,  raznorazne angažmane po filmskim festivalima, te educiranje polaznika filmske škole Kino kluba Split.

„Škola u Kino klubu postoji od početaka Kino kluba. U starom klubu sam  vodio samo zadnje dvije godine, a otkad smo se preselili tu gdje jesmo, vodim stalno radionicu za kameru. Meni je drago to iskustvo predavanja“, ne krije Boris i prisjeća kako su i njemu pomogli stariji iskusni kolege kad je tek započinjao svoj put, prenoseći svoje znanje nesebično.

„Ono što je zanimljivo je da unatoč rutini predavanja jednog te istog, svaki put mi je drugačije jer su drugi ljudi i stalno iskušavamo nešto novo. Nije improvizacija, nego ovisi o vremenu, okolini, kolika je grupa, koliko polaznici znaju, koliko i što ih zanima, „ objašnjava Boris i nastavlja kako se i on sam pri tom iskustvu predavanja obogaćuje novim iskustvima.

TRADICIJA FILMSKE ŠKOLE

Već od 60-ih postoji tradicija da se obučavaju mladi ljudi filmu. To su uglavnom bila predavanja koja su se sastojala od teorije, povijesti filma i filmske tehnike. Kad sam ja dolazio u klub, oni su tada imali ispite, što znači da niste mogli koristiti kameru i opremu ako niste položili ispite. Martinac, koji je predavao teoriju i povijest filma,  imao je skriptu od 35 stranica, na kojima  su bili naslovi koje ste morali memorirati. Dosta ljude nije prošlo to“, osvrnuo se Boris na tradiciju filmske škole i polaganja ispita, koje su oni ukinuli 80-ih godina kad su preuzeli klub.

„Ispite smo odbacili jer više nije imalo smisla, ali smo zadržali praksu da morate završiti školu i priložiti scenarij komisiji ako ste željeli preuzeti opremu iz Kluba. Onda bi oni koji su nadležni, pogledavši scenarije i s obzirom na to koliko je bilo filmske trake, odobravali filmove, nešto slično što HAVC radi“, objašnjava Poljak. „Kroz Kino klub je prošlo puno ljudi koji su završili tečaj, neki od njih su se kasnije i upisali na Akademiju, zaposlili se na raznim televizijama ili samostalno rade. Kino klub ima tu jednu edukativnu funkciju koja je jedna od osnovnih. Druga funkcija je proizvodnja filmova što je zapravo povezano s prvom. Nama je uvijek cilj da kroz te radionice ili tečajeve obučimo  ljude i kasnije one koje su zainteresirani zadržimo jer ne može Klub opstati bez mladih ljudi…  Morate odgojiti novi naraštaj. Klub ima opremu i prostor, nema razloga da se to ne koristi. Ono što danas primjećujem kod mladih je da dosta lako odustaju od bavljenja filmom ako se nisu odmah upisali na Akademiju, što kod nas uopće nije bio slučaj, nego dapače, što su nas više odbijali, više smo ustrajali da radimo filmove. Uostalom, na Akademiji vas nitko ne može naučiti da snimate genijalne filmove, mogu vam samo pomoći da brže svladate zanat i razvijete mrežu korisnih poznanstava“, za kraj nam je rekao Boris, koji priprema svoj novi film. Željno ga iščekujemo.