U petak 12.10. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj (zaključnoj) projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa posvećenog eksperimentalnom autorskom opusu Pierrea Clémentia (1942-1999).
Autorefleksije redatelja
Za relativno kratka života Pierre Clémenti (1942–1999), sukladno svojim brojnim opsesijama i permanentnoj identitetskoj krizi odigrao je i tri vrlo simptomatične uloge. U filmu Le lit de la vierge (Djevičnina postelja; 1968/69), avangardnom projektu Philippea Garrela zbog kojeg je odbio paralelnu produkciju Fellinijevog Satiricona (1968) bio je Krist (na LSD-u), s Luisom Buñuelom snimio je La voie lactée (Mliječni put; 1969) u kojem je glumio Vraga, a u režiji Petera Fleischmanna Es ist nicht leicht ein Gott zu sein (Hard to Be a God – Teško je biti bogom) odradio je rolu Boga kralja. Nakon što smo u prošlotjednoj najavi ovog kratkog dvotjednog ciklusa autorskih eksperimentalnih filmova Pierrea Clémentia iscrpno analizirali njegov (neuredni ovisnički) kaotični privatni život i (impresivni) profesionalni angažman, donosimo vam, kao stimulaciju za drugi set pojekcija, nekoliko pouzdanih memoarskih opservcija samog autora, koji je privatno bio prilično zatvoren za javnost, te izbjegavao ekstenzivnije inteviewe čak i kada su u pitanju bile potrebe etabliranih strukovnih časopisa.
“Skitao sam St. Germainom (op. pariška gradska četvrt). Sakupljao sam opuške s pločnika. Jednog dan prišao mi je neki čovjek i kazao mi, `Dođi, trebamo te.` Išao sam za njim do velike kuće u kojoj su ljudi odjeveni u srednjevjekovne kostime uvježbavali kazališnu pedstavu. Radilo se o (op. Jean-Claude Egerovoj improvizaciji) Suđenje templarima. Jedan od uključenih mi je prišao. Pogledali smo se u oči; bio je to početak dugog prijateljstva.
– Kako se zoveš?
– Pierre Clémenti
– Ja sam Jean-Pierre Kalfon. Želiš li nastupati u teatru? Pođi sa mnom, sve ću ti objasniti.
Tako sam postao glumac.”
Clémenti je prvu ulogu ostvario s nepunih 18 godina u filmu Les frangines (The Brothers – Braća; 1960) u režiji Jeana Gourgueta (1902–1994), marginalnog autora i kinofila koji se ponekad navodi kao osoba najzaslužnija za tzv. cinéma diffusé (projekcijsko-distribucijski) efekt u periodu razvoja sineasike “novog vala” tijekom kojeg je prestao režirati i počeo raditi na promociji nove francuske kinematografije. Istovremeno, za Pierrea Clémentia se može kazati kako je pionir postnovovalne francuske filmske produkcije kojoj je ishodišna konvergencijska odrednica djelovanje grupe marginalne gupe Zanzibar koju je pedvodio Philippe Garrel. Prvobitni orijentir umjetničkog djelovanja mladog Clémentia definiran je ponajprije suradnjom s Marc-Gilbertom Guillauminom, poznatijim pod pseudonimom Marc’o s kojim je surađivao u okviru tzv. pariške “café-théâtre scene” (kafanske teatarske scene), te snimio kultni film Les idoles (Idoli; 1968), istovremeno surađujući s respektabilnim autorima poput Bernardoa Bertoluccia i Luchinoa Viscontia, kao i s prehodno spomenutim Luisom Buñuelom, te mnogim drugima.
“Bilo je to fantastično iskustvo, jer nam se pružila prilika da ne odgađamo godinama predstave koje smo planirali javno izvoditi. Ostvarili smo snove svih kazalištaraca: napisati tekst, brzo ga savladati i odmah uprizoriti. Realizirati svoje ideje onako kako naviru. Toliko smo uživali u tome da smo se sukobljavali s građanima koji su se zaticali na mjestima izvođenja. Uvijek iznova gurali smo koncept u sve slobodnijem pravcu, ali nikada mimo dogovora s komunalnim autoritetima… Ansambl koji je predvodio Marc’O predstvljao je i lađu umjetnosti i njenu plovidbu. Pet godina kolekivnog djelovanja, integracija i inovacija, te istovjetna energija kojom smo se intenzivno napajali, kao i zajedništvo muškaraca i žena koji su ujedinili svoje snage da zadovolje istovjetnu potrebu kao ljudi koji su se potpuno predavali grupi, funkcioniralo je do razine da nitko nije niti razmišljao o vlastitoj karijeri ili osobnom uspjehu.”
Užu jezgu grupe činili su: Bulle Ogier (1939), slavna francuska glumica najpoznatija po brojnim ulogama u filmovima Jacquesa Rivettea (1928-2016), te kasnijim uspješnim suradnjama s kultnim internacionalnim redateljima poput Rainera Wernera Fassbindera (Die Dritte Generation – Treća generacija; 1979), Barbeta Schroedera (Tricheurs – Varalice; 1984), Roberta Franka (Candy Mountain – Slatko brdo; 1987), Raoula Ruiza (Shattered Image – Polomljena slika; 1998) i mnogih drugih, potom Jean-Pierre Kalfon (1938), francuska nacionalna glumačko – pjevačka legenda, kontroverzni umjetnik Daniel Pommereulle (1937–2003) kojem je Philippe Garrel posvetio film Les Amants reguliers (Samo ljubavnici; 2005), te sam Clémenti koji je njihova druženja ovako opisao:
“Htjeli smo podijeliti svoje nezadovoljsvo s gledateljima kako bi ih nakon dva sata zajedničkog `putovanja` opskrbili viškom energije. Nadam se da je naše nastojanje doprinijelo boljem poimanju vlastite životne situacije kod naše publike, da im je pomoglo da malo bolje shvate kako sustav funkcionira, kako kontolira naše živote, zatvara nas u kuće, tvonice i zatvore ‘nacije izobilja’. Glumeći idole odbijali smo se u njih premenuti.”
Zbog korištenja i ograničenog rasparčavanja narkotika (LSD i kokain) Clémenti je 1972. završio u zatvoru na 17 mjeseci. Tijekom odsluženja kazne pisao je memoare, jedinu sistematsku autorefentnu literaturu koju je završio za života (posthumno je na francuskom jeziku objavljeno još nekoliko relativno skromnih kompilacija njegovih zapažanja, uglavnom preuzetih iz konteksta rijetkih razgovora s novinarima i još rijeđih javnih izlaganja u raznim prigodama). Navodimo bilješku iz njegovog zatvorskog dnevnika vezanu uz suradnju s Luisom Buñuelom:
“Bio je legenda, imao je auru genijalca, dobrog poznavatelja misterioznog i nepoznatog. Na prvi suset s njim sam došao prepun neprirodne strepnje i lude nade. Jednom činjenicom sam odmah bio oduševljen, samo jednom: on je čovjek kojem se samo lice vidi. Impresivna usta, formirana tijekom vemena, teško naborana koža, prodorne oči, ali s vrckavim svjetlom unutar crnih zjenica. Potpuno sam zanijemio, Ne sjećam se više jesmo li se sreli u produkcijskom uedu, u apartmanu ili u hotelskoj sobi. Pogledao sam duboko u suhe nabore na njegovom licu i uočio svježinu njegovog odobavanja. Prethodno su me upozorili ‘Govori glasnije, ne znamo je li gluh ili se pretvara…` Ali kako govoriti? Ponavljao sam u sebi ‘Hajde. Moraš pričati.’ Mislio sam kako će moja šutnja i moje inzistianje na zurenju postati uvredljivo. Sigurno me je netko iz okoline potaknuo da govorim, kako bih uopće išta rekao, te da bi se reducirala nastala tenzija. Bio je zadovoljan gledajući me. Jednostavno, direktno, kao da smo se u susreli na zajedničkom ispitu i kao da su riječi beznačajne. Ušao je neki muškarac, pretpostavljam asistent, ne sjećam se točno. Bunuel se okrenuo prema meni. ‘Ovo je Clémenti. Pokaži mu skiptu.’ Ukoliko sam ispravno shvatio, upravo tada sam bio odaban za ulogu u filmu Ljepotica dana… Ni sa jednim dugim redateljem nisam uspio uspostaviti takav odnos povjerenja.”.
Tijekom karijere Clémenti je snimao kopodukcije i sudjelovao u nacionalnim filmskim projketima na terittorijama mnogih zemalja, ipak – odnos s Italijom posebno mu je značio kao i vrijeme povedeno u talijanskim gradovima, posebno u Rimu.
“U Rim sam odlazio i kako bih meditirao o smislu kršćanstva… pronašao ishodište svetog, ponikao u misterij koji istovremeno predstavlja i prvu reprezenaciju teatra. I kako bih predstavio iskustvo te svetosti publici koja je možda čekala na otkrivenje… Volim talijanski narod, siromašne građane, one koji služinče kao zvijeri da bi njihove divne obitelji dobro živjele. Oni znaju puno o životu, puno više nego što ostali ljudi znaju. Znaju do koje razine ih sustav porobljava, ali su puni nade i energije. Oni su prava snaga Italije.”
O slavnim talijanskim redateljima kao što su Visconti, Pasolini, Bertolucci, De Sica, Brocani i Cavani ovako se izrazio:
“Vjerujem kako se radi o direktnim nasljednicioma duha renesanse. Imaju osjećaja za ljepotu i finoću, ali unatoč tome nisu izolirani od ostatka prostog svijeta. Ne ponašaju se elitno, kao aristokracija umjetnika koja bi živjela poput parazita na štetu globalnog sistema, iako pokazuju kvalitete koje bi im po tom pitanju davale za pravo. Vjerujem da uistinu stvaraju na dobrobit kompletne populacije, te da dobro znaju kako svoju drevnu i kompleksnu kulturu upogoniti u korist svakodenvnog života.”
Iako je u niz navrata dobijao ponude da glumi u američkim filmovima, Clémenti je tu vrstu angažmana uporno odbijao paralelno tumačeči i vlastita učestala izbivanja iz notornih francuskih nacionalnih produkcija:
“Sjebana je, američka kinematografija… i tako će ostati dok ne patentiraju novi filmski iskaz. Ali, pod određenim uvjetima (op. vjerojanto je mislio na materijalne uvjete) svi veliki studiji su im bar čisti… Francuska kinematografija se sve više i više otuđuje, hamonizira s TV programom, s televizijskim lancima. Osjećam kako se kinemaogafija koja se obraća ljudima, njihovoj svijesti, sve intenzivnije izmješta na marginu. “Mainsteam karijera? Opstao bih snimajući mainstream filmove, ali to nije ono za čim težim. Ne žalim ni za čim. Ne želim sudjelovati u projekima koji nisu vrijedni ničijega truda. Uvijek sam radio samostalno, pa ako sam nešto i uništio sam sam za to kriv.”
O svojoj privatnosti, spomenimo na kraju, Clémenti se efektno izrazio u jednom prijateljskom pismu Philippeu Garrelu:
“Živim kao svećenik. Duh sveti me često posjećuje, i pomaže mi da prihvatim ljudsku nepravdu kao križ koji svi moramo nositi. Između ovih zidova, savršena vizija istine ne može biti laž. Tko će vjerovai u ono što je meni bjelodano, da su najuzvišenija ljudska iskustva ona stečena u potpunoj samoći? Žeđam rada, avanture, ljubavi. Žeđam i za tobom pijatelju moj. Žeđam za iskrenošću i istinom – razlozima zbog kojih te ljubim”.
Napomenimo još i kako Pierre Clémenti, najenigmatičnija i najincidentalnija figura moderne francuske kinematografije za života nije primio ni jednu značajniju filmsku nagradu.
U sklopu kratkog dvotjednog ciklusa Kino klub Split prikazuje četiri autorska filma Pierrea Clémentia:
05.10.2018.
A L’ombre de la Canaille Bleue (1986)
Soleil (1988)
12.10.2018.
New Old (1979)
Visa de censure n° X (1967)
New Old (1979)
Kolažni eksperimenalni film New Old (1979) svojevsna je rekapitulacija Clémentievih lutanja, isječaka iz prethodnih radova, amaterskih snimki realiziranih u pauzama filmskih setova i privanih materijala koje je sakupljao testirajući filmsku tehniku i efekte u društvu svojih prijatelja tijekom nakomanskih seansi. Fish-eye efekti, monokromatika, layeri, granuliranje i ostala peforiranja slike, uz povremeno (školsko) disciplinirano kodiranje tranzitnih kadrova i atrakivna kompozicijska rješenja amalgam su koji se čvrsto oslanja na prethodne tehnički similane Clémentieve kraće filmove ‘Visa De Censure No.X’, ‘Livre De Famille’ i Art de vie’ nastale u periodu 1967-1969 s kojima istovremeno dijeli istovjeni dominantni lirski intimizam i temeljne vizualne estetske postulate. Za razliku od (također starijih) Clémentievih filmova kao što su The Revolution Is Only a Beginning: Let’s Continue Fighting (1968), Souvenirs souvenirs (1968) ili Positano (1969) revolucionarne/kontrakulturne reference su ovdje u drugom planu. Za pomoć pri realizaciji projekta autor se zahvalio, između ostalih, Franku Cassentiu, Miklósu Jancsóu i Andyu Warholu. Soundrack (mono sound mix) povremeno isprekidan protestnim francuskim r`n`r hit songovima komponirao je Jean-Pierre Kalfon, a “uloge” u ovom dokumentu “vemena u vemenu” bez jasne dramaturgije uz intimističko-ispovjedni narativni voiceover samog redatelja (i snimatelja) odradili su Nadine Alkan, Michelle Bernet, Maurice Béjart, Yves Harrisson, Nadine Hermand, Jean-Pierre Mouleyre, Amin Reyburn, Viva i Tania Zazulinsky, te sam Pierre Clémenti i njegov sin Balthazar.
Trajanje: 64 minute
Jezik: francuski/engleski titlovi
Džava: Francuska
Tehnika: kolor
Visa de censure n°X (1967)
Visa de censure n°X (1967), film u cijelosti snimljen pod utjecajem LSD-a pojavio se u distribuciji šes godina nakon odrađenih setova jer je Pierre Clémenti u pauzama između ostalih pojekata ponavljao montažu sekvenci (uključujući najavnu i odjavnu špicu) do postizanja potpunog prostorno-vremenskog paradoksa kako bi nalasio psihodelično perforiranje autonomne slike mozga. Očit je utjecaj kinematogafije Kennetha Angera i Jacka Smitha, a većina analitičara se slaže kako je u pitanju i pionirski uradak u kontekstu formiranja suvremene francuske underground podukcije. Intrigantni soundtrack su komponirali Ivan Coaquette i Cyrille Verdeaux koji su svojevremeno djelovali u okviru francuskog progresivnog rock sastava Clearlight, a podukciju i kameu potpisuje sam Clémenti. U filmu nastupaju još i Tina Aumont, Julian Beck (arhivski snimci) , Michèle Giraud, Johnny Hallyday, Jean-Pierre Kalfon, Valérie Lagrange, Judith Malina, Frédéric Pardo i Petra Vogt uz Clémentia i njegovu tadašnju suprugu Margareth i četverogodišnjeg sina Balthazara.
Trajanje: 42 minute
Jezik: francuski/engleski (kakofonija)
Država: Francuska
Tehnika: kolor
Ukupno trajanje programa: 106 minuta
Pierre Clémenti
Uz Klausa Kinskog (1926-1991) i aktivne veterane poput Maxa von Sydowa (1929) i Udoa Kiera (1944) prerano preminuli Pierre André Clémenti (1942-1999) vjerojatno je najreprezenttativniji primjer tzv. internacionalnog glumačkog freelancera među kojima hrvatska filmska publika posljednjih desetlječa, silom prilika, razaznaje i uvjetovano apatridski raspoloženog doajena Radu Šerbedžiju. Clémenti, koji je prethodno več bio subjekt analize na web stranicama Kino kluba Split, i to isprva kao aktivni član marginalne francuske sineaske skupine Zanzibar, te potom kao akter u nekoliko klasičnih filmova iz domene filmske avangarde koje smo prikazali u različitim ciklusima tijekom proteklih godina, na svijet je došao zahvaljujući avanturizmu svoje majke korzikanke Rose Clémenti koja je iz zavičajnog milieua kojim su dominirale koze i dekadentni turisti odlučila izbjeći pod svjetla Pariza gdje se zaposlila kao portirka, te mlada i naivna netom zatrudnila s nepoznatim muškarcem u čijem društvu nije dugo uživala, Piereovim ocem, kojemu kasnije nije bilo moguće utvrditi identitet. Zarana shrvan depersonalizacijskim sindomom i neurotskim blokadama zbog kojih je uz fazne razgradnje narkoticima i razvoj ovisnosti svakodnevicu vezao uz lokalne teatre i formalni studij glume što mu je omogućilo improvizaciju na pozornici kao kompezaciju za nedostatak orijentira u socijalnoj realnosti, Clémenti je pristajao na sve što su njegovi kolege tretirali kao manifestaciju ekstremno rizičnog umjetničkog avanturizma. S nepunih osamnaest godina odradio je nekoliko uloga u erotskim goteskama i neuspjelim pokušajima implementiranja talijanske tradicije tzv. Spaghetti Westerna (koji je ishodišno, šo je manje poznato, fancuski koncept uttemeljen davne 1908. na projektu Riffle Bill, le roi de la prairie (Riffle Bill, kralj prerije) u režiji Victorin-Hippolytea Jasseta (1862-1913), najpoznatijeg kao pionira dominantnog suvremenog fenomena filmskog serijala. Tek nekoliko produkcija u kojima je nastupao mladi Clémenti doživjelo je kino distrribuciju, a ostali projeki su odbačeni pod prrigovorom o šundu za koji nisu osigurane daljnje investicije. Tijekom snimanja filma Adorable menteuse (Dražesni prevarant; 1962) u režiji Michela Devillea (1931), majstora kadriranja seduktivnih muško-ženskih igara i pripadajuće im ljubavne okrutnosti, u kojem je Clémentiu dodijeljena minorna (cameo) uloga, te mu se ime nije našlo na odjavnoj špici, kao pomalo anemičnog mladića iznimne impresije, nenametljivog i romantično duhovno odsutnog, primjetio ga je slavni Luchino Visconti (1906-1976) koji se na setu našao u sklopu priprema za talijansko-francusku koprodukciju Il gattopardo (Leopard; 1963), trosatnu povijesnu dramu (Zlatna palma u Cannesu iste godine) za koju su u glavnim rolama angažirani Burt Lancaster, Claudia Cardinale, Rina Morelli, Mario Girotti (Terence Hill) i Alain Delon. Zahvaljujući ugovoru o odrađivanju sporedne uloge Francescoa Paoloa Pierre Clémenti se prvi puta našao u društtvu velikih filmskih zvijezda i osjetio “efekt crvenog tepiha” pod nogama. Uslijedili su zapaženi glumački angažmani relizirani u suradnji s internacionalnim redateljima poput Carlosa Vilardebóa (As Ilhas Encantadas – Kao Čarobni otoci; 1965), Bernarda Borderiea (Brigade antigangs – Protuteroristi; 1966), Jeana Aurela (Lamiel, 1967), Luisa Buñuela (Belle de Jour – Ljepottica dana; 1967 i La voie lactée – Mliješni put; 1969), Coste-Gavrasa (1 homme de trop (1 čovjek previše; 1967), Francisa Leroia (Pop’ game – Igra ispadanja; 1967), Vittoria Capriolia (Scusi, facciamo l’amore? – Oprostite, biste li vodili ljubav?; 1968), Bernarda Bertoluccia (Partner – 1968 i Il conformista – Konformist; 1970), Edoardoa Brunoa (La sua giornata di gloria – Njegovi slavni dani; 1969), Pier Paoloa Pasolinia (Porcile – Svinjac; 1969) i Liliana Cavani (I cannibali – Kanibali; 1970). Nomadski život koji je Clémenti sebi nametnuo u periodu kada su samo rijetki popularni glumci u rijetkim prilikama izbivali iz okvira nacionalnih kinematografija izazvao je brzo zasićenje konvencionalnim filmskim produkcijama (dodano poticano i ovisničkom paradigmom ličnosti), te uzgred izazavao fascinaciju naizgled slobodnijim formama umjeničkog angažmana i paralelnu afektaciju sineatskom undergound prozvodnjom. Već 1967. realizirao je svoj prvi eksperimentalni film (Visa de censure n°X – Cenzorska licenca br.X) u kojem je temeljito poremetio pravila montažnog postupka odgađajući produkcijske informacije do 23 minute (film traje 42 minute, te čak pet minuta prije zadnje sekvence odjavio uradak navodeći temeljne tehničke specifikacije, štto je protumačeno kao manična potreba da se proces proizvodnje filmskog sadržaja prologomenski kondenzira i sadržajno demarkira u pravcu psihodelične apstrakcije, na tragu trenda prisutnog u tom peiodu u okviru američke filmske avangarde. Nakon realizacije još jednog autorskog kraćeg metra naslovljenog La révolution n’est qu’un début. Continuons le combat (Revolucija je ttek počela. Nastavimo borbu; 1968) stupio je u prijateljski kontakt s danas gotovo zaboravljenom legendom američkog undergrounda (New York) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća Peterom Emmanuelom Goldmanom (1939), te odigrao glavnu ulogu u njegovoj francusko-ameičkoj koprodukciji Wheel of Ashes (Pepeo pepela; 1968). Dramaturški, film je parafraza životne situacije u kojoj se Clémenti ttada nalazio (potraga za stvoriteljem tijekom lutanja parirškim ulicama pod utjecajem indijskih veda i hipertofirane spolne potrebe), a vizualno je satkan od sfumatoznih slika koje reprezentiraju vizije, vividna snoviđenja i halucinacije. Uz anonimnu dankinju Katinku Bo u glavnoj ženskoj ulozi u filmu je nastupila i jedna od zapaženijih dama francuskog novog vala Juliet Berto (1947–1990). Iste godine s pariškim eksperimentalnim readateljem Marc-Gilbertom Guillauminom (poznat pod pseudonimom Marc’o) snima uradak Les idoles (Idoli; 1968), pomalo grubu satiru na prethodno spomenuti trend novog vala u fancuskoj kinematografiji koji je svom autoru donio više štete nego koristi rugajući se s fenomenom koji će vremenom postati “sveta krava” u širem kontekstu nacionalne kulture i kulturne proizvodnje. Istovremeno, i sam je Clémenti zbog svojih autorskih radova iz te faze (Souvenirs souvenirs; 1968, Livret de famille; 1968, Positano; 1969, Art de vie; 1969, Esméralda; 1970 i L’ange et le démon; 1971) prozivan zbog rovarenja situacionističke filozofije i pidružene joj kinematografije koja je, zahvaljujući “patentnom nalazu” kinematičkog načina proizvodnje socijalne informacije u “režiji” kontroverznog autora Guy Debbora (1931–1994) (teoriju je recentno vrlo uspješno revitalizirao američki lingvist-intedisciplinarist Jonahan Beller), također postala ekskluzivna salonska tema i nepobini intelektualni stećak novije francuske tradicije socijalne misli. Dodatna provokacija bila je kolaboracija sa švicarskim slikarom Olivierom Mossetom (1944) s kojim je snimio pornogafsku vinjetu Un film porno (1968) inspiriranu Mossetovim iskustvom boravka u Warholovom pogonu Factory u New Yorku. Uslijedila je avantura s opskurnom filmskom grupom Zanzibar (može se reći kako je predstavljao njihovog povremenog, pridruženog člana) koju je predvodio i danas agilni sublimni romantičar Philippe Garrel (1948). Tijekom druženja umjetnika koje je financiala Sylvina Boissonnas (1942), bogata nasljednica iz ugledne francuske filantrropske dinastije Schlumberger (prvobitno monopolisti tekstilne industrije 19. stoljeća) koja se, kao ljubiteljica moderne umjetnosti, zarana osobno oduševila globalnom undergound produkcijom, Clémenti je odradio zapaženu ulogu Isusa u blasfemičnom “passion-play” nadrealističkom Garrelovom poluamaterskom filmu Le lit de la vierge (Postelja za djevicu; 1969) snimanom na lokacijama u Maroku, te na južnoj talijanskoj obali i u Parizu. Sedamdesete godine prošlog stoljeća Pierre André Clémenti dočekao je narušenog zdravlja nakon godina ovisnosti zbog čega je u pauzama filmskih setova česo boravio na bolničkim terapijama i zanemario vlastitu produkciju. Iako je u tom periodu realizirao svega nekoliko autorskih filmova, da bi se tijekom osamdesetih posvetio gotovo isključivo glumačkim angažmanima, njegov nemirni duh i stalna potreba za radikalnom promjenom uvjetovana krizom ideniteta rezultirali su impresivnim nizom zapaženih uloga u filmovima redatelja poput Miklósa Jancsóa (La pacifista – Pacifist; 1970), Francoa Brocania (Necropolis; 1970), Glaubera Rochae (Cabezas cortadas – Glavosjeci; 1970), Jean-Pierrea Prévosta (Jupiter; 1971), pethodno spomenutog Philippea Garrela (La cicatrice intérieure – Unutarnji ožiljak; 1972), Édouarda Molinaroa (L’ironie du sort – Ironija sudbine; 1974), Dušan Makavejeva (Sweet Movie; 1974), Freda Hainesa (Steppenwolf – Stepski vuk; 1974, ekranizacija kultnog romana Hermanna Hessea u kojoj je nastupio zajedno s Max von Sydowom), Jean-Jacquesa Andriena (Le fils d’Amr est mort – Amrov sin je mrtav: 1975), Franka Cassentia (L’affiche rouge – Crveni proglas; 1976 i La chanson de Roland – Rolandov poj; 1978 s Klausom Kinskim), Edgardoa Cozarinskyog (Les apprentis sorciers – Čarobnjakovi šegrti; 1977 u kojem je u glavnoj ulozi nastupio Dennis Hopper) i Alaina Fleischera (Zoo zéro; 1979, također s Klausom Kinskim). Uslijedila je dekada u kojoj je Clémenti, primarno zbog oštećenja jetre koje ga je sputavalo na seovima prihvaćao uglavnom jednostavnije televizijske produkcije i izbjegavao teške uloge, ali isovremeno snimio i svoj šioj publici najpoznatiji film À l’ombre de la canaille bleue (U sjeni plave nakaze; 1986), ekspeimentalnu kriminalističku dramu s heroinskim motivom u prvom planu, izmještenu u imaginarni grad Necrocity koji kontroliraju brutalne policijske snage, a građani se masovno odaju dekadentnim porivima. Clémenti je na ovom pojektu radio šest godina primarno inspiriran motivima iz literature Jeana Geneta (1910-1986), te (u produkcijskom peiodu filma plasiranim) provokativnim romanom Cities of the Red Night (Gradovi crvenih svjetala) Williama S. Burroughsa (1914-1997). Filmu su neki kritičari zamjerili podkonteksualnu islamizaciju (promotivno je tumačen kao kritika surovog administraivnog tretmana dijela arpskog stanovništva u Francuskoj), imajući prvenstveno na umu pethodno registirano Clémentievo jalovo iskustvo prvosupanjske religijske potrage za smislom života i pretposavljenim inteligibilnim autoritetom unutar temeljito instiucionaliziane kršćanske matrice koja je okončana razočarenjem i naprednom ovisničkom supstancijalnom razgadnjom ličnosti. Kao slikoviti objektivni komentar prenosimo konciznu opasku s IMDB portala:
“Trippy dystopia of drugs: “I fray vein by vein above a sky of absence, led by inertia.” Empire of dark sex: “His eager fingers look for the slot of her vagina among the dead fish. Clouds of sperms armed with Corona beer and rocket launchers. Fire now.” Kingdom of death: “I then understood that sex was only an excuse, a stepping-stone to death. I felt nothing, while taking her into my arms. I turned out to be a killing machine.”
U naznačenom periodu Clémenti se razveo od svoje prve supruge, glumice Margareth Clémenti (1948) koja je do preranog umirovljenja 1980. Ostvarila zapažene uloge u filmovima poput Medea (1969) Pier Paoloa Pasolinia, Il Casanova di Federico Fellini (Cazanova Federica Fellinia; 1976) i Le berceau de cristal (Koljevka od kristala; 1976) Philippea Garrela. U braku s Margareth Pierre je dobio prvog sina Balthazara, a s atraktivnom Nadine Clémenti, propalom glumicom koju je upoznao početkom osamdesetih godina tijekom snimanja filma Cauchemar (1980) u režiji Noëla Simsoloa, te potom i oženio, dočekao je i drugog sina Valentina. Među zapaženije uloge iz te faze, uz niz televizijskih angažmana, spadaju one ostvarene u filmovima Jamesa Ivorya (Quartet; 1981), Jacquesa Rivettea (Le pont du Nord – Sjeverni most; 1981), James Toback (Exposed – Izložena; 1983 s Nastassjom Kinski i Harveyem Keitelom), Yvesa Boisseta (Canicule – Pseće vrijeme; 1984), Raphaëla Delparda (Clash; 1984) i Petera Fleischmanna (Es ist nicht leicht ein Gott zu sein – Nije lako biti Bogom; 1989 zahvaljujući kojem je ostvario naum da glumi Boga kad već nije uspio doprijeti do tako čega). Tijekom posljednje dekade života orijentirao se na uloge sukladnije senzibilitetu i produkcije bliže standardima underground/eksperimentalne kinematografije. Glumio je u filmovima Jean-Claude’a Roya (Massacres – Pokolji; 1991) Alaina Raousta (Attendre le navire – Pred plovidbu; 1993), Stelios Pavlidis (Ypoptos politis – Sumnjivi gađanin; 1994), Joãoa Césara Monteiroa (Le bassin de J.W. – Bedra John Waynea; 1997), a karijeru okončao u ortodoksno konvencionalnim okvirima projekta Hideous Kinky (Skriveni šarm; 1998 s Kate Winslet u glavnoj ulozi) Gilliesa MacKinnona i sumornoj TV drami Le goût des fraises (Okus jagoda; 1998) obraćenog dokumentariste Franka Cassentia s kojim je surađivao i na prethodno spomenutom financijski propalom povijesnom spektaklu Rolandov poj (1978) u društvu Klausa Kinskog. Pierre André Clémenti umro je od raka jetre 27. Prosinca 1999. u 57. godini., te po vlastitoj želji sahranjen na malom groblju u provincijskoj komuni Soucy na tlu sjevernofrancuske slobodne pokrajine Burgundije. Za života je realizirao impresivnih 111 uloga i režirao 13 autorskih eksperimenttalnih filmova.
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
