Intervju s Andrijom Pivčevićem vodili smo 2011. godine u povodu proslave šezdesete godišnjice kluba.
Kako ste došli u Kino klub, koji je bio vaš motiv za dolazak, i koje godine?
Točne godine se ne mogu sjetiti, 1961. ili 1962. otprilike, a ja sam tada stanovao u ulici u kojoj je bio stari Kino klub, u palači, u Severovoj ulici. Kako sam stanovao blizu, u početku sam dolazio tamo u kino, na filmske ponedjeljke kada su se davali filmovi po klupskom izboru, koji su se dobivali iz američke ambasade i od nekih stranaca, a ostalim danima to je bilo klasično kino koje se zvalo Kino poduzeće Split, danas se zove Kino Ekran. Ponedjeljcima smo imali priliku vidjeti fantastične dokumentarne filmove, bilo je i igranih filmova, to je bila jedna drugačija vrsta filma, koju ljudi nisu imali gdje vidjeti, televizije nije bilo, tako da je to bilo izuzetno posjećeno. Nije bilo ni toliko kafića i ljudi su tu dolazili i družit se u nekakvom javnom prostoru u kojem je bilo toplo i ugodno, popodne su se održavali, plesovi, žurevi, jer cure nisu smjele biti vani nakon sedam, osam navečer, pa se to organiziralo oko dva popodne. Kako sam se zainteresirao za film, brzo sam nakon dolazaka na projekcije prešao i u klub.
Kad ste se učlanili u klub, kakvog je ustroja bila filmska škola? Koliko je taj krug ljudi bio otvoren prema novim članovima? Kakav je bio profil polaznika tečaja?
Da biste se mogli učlaniti trebali ste položiti jedan općeniti tečaj. Mladen Nožica je sastavio jednu skriptu o filmskoj povijesti po kojoj se to polagalo, to je tada bio teži prijemni ispit nego bilo koji danas na akademiji. Puno se tada važnosti pridavalo poznavanju povijesti filma, a bile su i praktične radionice rada na kameri i snimanja. Bilo je dosta ljudi koji su dolazili u klub, družiti se, ali uvijek je bilo manji broj onih stvarno zainteresiranih za film. Bio je otvoren krug, mogao je doći tko hoće, nije bilo nikakve zabrane. Bilo je više discipline tada, ali to i jest bilo vrijeme u kojem se živjelo pod većom disciplinom. Polaznici su uglavnom bili mladi ljudi koji su već imali nekakvu opću naobrazbu, srednju školu, gimnaziju. Malo je bilo ljudi bez recimo srednje škole i slično, možda je i među njima bilo zainteresiranih, ali ih je bilo sram doći i slično.
Kako se financirao klub u vrijeme kad ste vi došli?
Narodna tehnika je financirala Kino klub i Fotoklub. U početku su, jedno vrijeme djelovali pod istom kapom, onda je došlo do odvajanja. Nikada nije bilo dovoljno novaca. Malo filmova je rađeno na 16-mm vrpci, skoro sve smo radili o N8, devedeset posto filmova je rađeno na osam milimetarskoj vrpci. To je sve zbog neimaštine, nismo imali kameru. Kinoklub Zagreb i Beograd su bili u većim gradovima i imali veća sredstva. Kroz cijele 60-e i 70-e financiranje je išlo po istom principu. Eventualno su neka sredstva dolazila ako bi se odradio neki profesionalni posao, ali toga je bilo jako malo.
Kakvi su odnosi vaše generacije vladali sa starijom generacijom, recimo, Nožica je uistinu u infrastrukturnom smislu digao klub na noge…?
Nožica je ostvarivao i mnogo osobnih interesa na račun djelovanja u klubu. On je tada, u vrijeme kada se općenito malo putovalo, on je imao pasoš, i putovao svijetom, tada je bio dosta jak UNICA festival na koji je putovao, uvijek je neke privatne koristi izvlačio iz kluba, ali je bio radnik. Da nije bilo njega, klub nikada ne bi bio napravio laboratorij. U ono vrijeme, u Splitu imati laboratorij za razvijanje filmova, i kolor smo čak razvijali, to je bilo čudo.
U klubu se se odvijale nekakve elitne zabave prije nego je cijela vaša generacija formirana?
U ono vrijeme film je bio elitističko zanimanje, to je bio pojam, festivali i nagrade su doprinosili tome, i onda je to privlačilo mnoge ljude. Recimo Eleonora Rossi Drago je posjetila klub, jedna stvarno svjetska diva, kada je bila na snimanju filma Cesta duga godinu dana, takve stvari su davale klubu na važnosti. Međutim, nikada nije bilo dovoljno novaca, neki misle da su ti filmovi dobi upravo zato što su rađeni na N8 vrpcama, ali pitanje je je li to baš tako. Mislim da su oni filmovi takvi kakvi jesu rađeni na 16-mm da bi bilo čudo. Ipak je to bio jedan poseban mediteranski svijet, nešto neuobičajeno. Američki filmovi, na kojima su pričali bajke, snimani su na 35-mm vrpcama, to su bili profesionalni uvjeti, a mi smo radili u amaterskim uvjetima, bili smo čisti amateri.
Kako ste se kao grupa uspeli tako naći? Jesu li to bili slični karakteri, slično razmišljanje, atmosfera grada…?
Sve što se tiče pokretanja filmske priče u klubu pokrenuto je dolaskom Martinca, njegovim dolaskom u klub, sve je krenulo drugačije. Primjerice Zafranović je prije došao u klub, ali nije imao filmska znanja, nije se imao gdje informirati o filmu, ali je bio zaljubljenik u film, kao i npr. Kursar. Međutim, dolaskom Martinca koji je dok je tamo studirao, bio u Kino klubu Beograd, koji je imao puno bolje uvjete od nas, i tamo su u to vrijeme već postojali ljudi od filma, s kojima se on družio. Njegovim dolaskom u Splitu se počelo filmski raditi, i to ne na klasičan način, jer u jednom kino klubu to nema smisla, to ni ne možete raditi tako, za to uostalom nemate ni znanja ni sredstava, nego smo počeli raditi eksperimentalno, s onim što smo smo imali.
Koliko se vas okupljalo u toj grupi oko njega?
Ja sam došao u tu grupu zadnji, godinu dana nakon što se grupa okupila, a sve skupa je bilo tu sedam osam ljudi.
Bilo je komentara da se vaša grupa držala izuzetno zatvoreno, da je bilo problema za ostale imati mogućnost raditi.
To nije bilo tako, uvijek se stvore klanovi, kao svugdje i u svemu. Na jednoj je strani bio Zafranović koji nije toliko težio eksperimentu, on je više težio klasičnom izrazu, on se prvi i otisnuo u klasični film. S druge strane je bio Martinac koji je bio čisti eksperimentator, i oko toga su se odmah stvorile nekakve grupice. Na nekom smo festivalu dobili deset rola 16-mm filma, nama je bio pojam 16-mm film, mi smo svi bili zaluđeni filmom, a ne možemo raditi, niti imamo kameru, niti imamo film, a ne možemo ni kupiti to. Sedam. Osam dana se Upravni odbor Kino kluba sastajao, samo što se tukli nisu oko odluke tko će snimati film na tih deset rola. Pa pisanje scenarija, pa svađe… ne možete vi to ni zamisliti, kako je to tada bilo.
Jesu li problemi počeli netom nakon deložacije iz Severove?
Odlučeno je da će se prostor rušiti i tu se ništa nije moglo. Kino klub je imao ogroman prostor, možda nitko na svijetu nije imao takav prostor. Imao je kino salu sa preko dvjesto mjesta, odmah do salu u kojoj smo snimali, zatim društvene prostorije, soba za montažu, laboratorij, mala kancelarija i jedna malo veća društvena prostorija u kojoj se sjedilo i plesalo.
Nakon toga ste završili u Ribarevu ulicu?
Da, to je bio maleni prostor, oko 30 kvadrata. Tad je nekako počeo pad, počelo se osipati jer su neki krenuli u profesionalne vode. Bilo je tada još i autora, Nakić, Tasić, Poljak, oni su generacija nakon nas.
Nakon cijelog buma vaše generacije, koliko su se članovi vraćali u klub, Koliko su bili aktivni unutar kluba?
Kad se prešlo u Ribarevu, vrlo malo. Ja sam bi tamo godinu, dvije dana predsjednik kluba, ali tad se pojavila novija generacija. Došlo je vrijeme u kojem su kafići preuzeli dio društvenog života, i tad je počelo osipanje, nije bilo više kontinuiranog rada, bio je pokoji autor, neki su prešli u profesionalce, ali sve skupa je pomalo palo. A bili smo nekoliko godina uistinu prvi u državi i bio je uopće poznat taj naziv Splitska škola.
Vi ste predavali na Filmskoj školi Kino kluba?
Neko vrijeme sam predavao. Film je bio pojam, i onda bi se mnogo ljudi javilo na taj tečaj, po 50 ljudi, ali do kraja svakog tečaja je to opadalo i malo je ljudi ostajalo, vrlo, vrlo malo. Ljudi su to malo drugačije zamišljali, poput Hollywooda.
U odnosu na sam Kino klub, koji bi bio minus vaše generacije?
Svatko novi tko je došao nakon što bi napravio jedan, dva filma, procjenjivalo se vrijedi li ili ne vrijedi li, peška li ne peška. Ako vidite da od njega nema ništa, možete s njim jedino prijateljevati.
Kakav je vaš odnos s Martincem? Vis-à-vis njegovog karaktera?
Ja sam praktički bio bliži Zafranoviću, u tom početku. Radili smo film Priča, ja sam tu pomagao Verzottiju, a onda je on otišao u vojsku, stigao je snimiti jednu trećinu filma, a ostatak sam snimio ja. Nakon toga sam praktički ja snimao sve Zafranoviću. A onda a je Zafranović otišao u profesionalce, kad je otišao iz Splita, onda sam s Martincem radio. Tako da sam radio skoro sve njegove profesionalne filmove, i dosta amaterskih. A Martinac je u početku imao i Druškovića za snimatelja. Tu ste birali ono što volite, mene nikad nije interesirala režija jer me interesirala kamera.
Koliko vam se bilo teško, među vama, dogovoriti za odabrati lokaciju, za nešto snimiti?
To se brzo rješavalo, nije bilo nikakvih komplikacija. Imali smo par rola osmice, tko bi dobio jedan film za svoj scenarij. Tehnički smo bili na nuli, svjetlo nam je bilo dva komada željeza, i na njemu četiri lampe, postići neke atmosfere je bio problem, to se nije moglo, najbolje je bilo kad je dolazilo svjetlo izvana, onda nam je bilo najlakše. Znam kad smo radili Zafranovićev Dnevnik, koji je u ono vrijeme stvarno bio čudo od filma, to smo snimali u mojoj kući, u jednoj sobi. Tu smo se mučili, stavljali rasvjetu na plafon, to su muke bile, pa nismo imali kameru koja nije na navijanje. Morali smo nabaviti kameru koja je električna, da može snimiti cijelu rolicu, pa nismo imali kameru koju smo mogli namještati ručno, nego samo automatski, pa ni otvor blende nismo mogli kontrolirati (smijeh), to su bile muke. Ali sve to skupa na kraju stvari jednu draž, sve to nije tako loše na kraju.
Koji je najveći doprinos klubu donijela nova generacija u odnosu na vašu?
Meni je teško to reći jer je nisam tu generaciju dovoljno pratio. Ono što je dobro je da su i nove generacije nastavile trend eksperimenta. Nakić je recimo, ja sam mu snimao, bio još žešći eksperiment nego mi. To je bilo dobro, Karabatićeve filmove ne znam, ono što je dobro je da je došao Boris Poljak, odličan snimatelj i redatelj, zatim Tasić, on je recimo imao strašan osjećaj za kadar, za kompoziciju. U Splitu je bio još Stasenko, ali on nije bio klubaš, on je van kluba radio filmove, družio se s nama, ali radio je van kluba. Ali, vrijeme kako je išlo prema naprijed, tako je sve skupa bilo manje fame oko kluba. Možda i zbog toga što nije bilo više nagrada. Kad bi se dobile nagrade dolazile su novine, radio, kasnije to sve pomalo pada, manje se važnosti pridavalo svemu tome. Sjećam se kad sam snimio svoju prvu rolu filma, bio je veliki led, more se zaledilo i to sam snimao, bila je revija naših filmova iznad kina Marjan, eto nema više ni kina Marjan, gore, poviše kina Marjan bila je jedna sala za oko dvjesto ljudi, koji je to interes bio… to su bili sve mladi. Zato mene čudi danas, da od 24 000 studenata u gradu nema tko napuniti deset stolica… tu nešto ne štima.
Najveći doživljaj je bio vidjeti to što ste snimili. Mi smo najviše svojih filmova razvijali u Milanu, jer je to bio odličan laboratorij, i brzo je dolazilo, za najviše sedam dana bismo imali razvijen film. Kako bi čiji razvijeni materijal došao, skupili bi se i gledali materijal prije montaže filma. Onda je bilo čudo biti predsjednik kluba, to su se tukli gotovo tko će biti predsjednik kluba na skupštinama, a Nožica je uvijek manipulirao tim skupštinama, ne bi se završavale u jedan dan, znale su trajati i po sedam dana. Milim da je gospodin Miličić bio predsjednik nakon njega. Bile su priče da je on bio poslan od UDBE da prati što se u klubu događa, (smijeh), a tko to zna, mislim što je imao pratiti… Dobro, bio je korektan čovjek, ali ga film nije uopće interesirao.
On je zapravo infrastrukturno vodio klub, a nije se bavio filmom.
Da, da. To je bila jedna priča, da je on poslan od nekoga da prati što se u klubu događa jer je klub bio dosta eksponiran, a ne kažem da je to stvarno istina, jer ne znam, pa je on navodno bio poslan da malo prati što se u klubu događa.
Na koji se način nastojalo brinut o arhivi u vaše doba, o samim filmovima?
Ništa, vrlo loše. Vrtjelo se ono što se imalo… Šteta je velika, sjećam se, taj lutka-film, Čabar glava, mislim da on nikad nije dovršen, bio je nemontirani materijal i kasnije je to bačeno, to je velika šteta što to nije sačuvano. Neki filmovi su izgubljeni. Nitko posebno nije bio zadužen ta brigu o tako nečemu, imali smo malo filmova, nije to bila neka velika arhiva. Režiseri su se brinuli, svaki o svom filmu, uglavnom je to tako išlo. U jednom je momentu Zafranović bio pokupio sve svoje filmove i odnio ih. A bilo je i toga kad su se neki išli upisivati na akademiju u Prag, a nisu imali ni jednog svog filma, a morali ste nešto pokazati, onda bi se skinulo ime autora i stavilo ime onoga koji se prijavljivao… svega je bilo (smijeh). Akademija u Pragu je ono vrijeme bila.. Hollywood! Kad bi u ono vrijeme došao netko sa filmskom praškom akademijom svi su mu se klanjali.
Zašto i kada dolazi do ideje osnivanja kinoteke Zlatna vrata?
Tu je pokretač bio Martinac, on je, recimo, sve čuvao, on je imao smisla za arhiv, ne znam gdje je to sve sad nakon njegove smrti. On je sve imao zapisano, sve imao sačuvano, strašno je vodio računa. Ovi drugi ne baš. Zafranović je izgubio jedan dio filmova, ukradeni su valjda, a ja sam našao nedavno kod sebe doma jedan njegov film, nisam ni znao da ga imam.
O čemu ste pričali međusobno?
Pričalo se samo o filmu, o ničemu se nije pričalo nego o filmu.
Koliko možete klubu zahvaliti vaše životno opredjeljenje?
Sve mi je klub dao. Da nije bilo kluba, tko zna gdje bi bio. Možda ne bi bio ni živ! Meni je klub uvijek pri srcu.
Na koji način odlazite iz kluba i zašto se još uvijek konstantno vraćate u klub nakon prestanka aktivnog djelovanja?
Kad sam otišao u profesionalne vode, tu odlazite u jedan drugi svijet, to nema veze s onim što smo mi radili, nema veze s onim našim razmišljanjem o filmu, to su potpuno druge stvari… Profesionalni film je nešto posve drugo, još ako živite od toga… Veliki Erich von Stroheim, ne znam jeste li čuli za njega, napravio je par sjajnih filmova, među ostalim Pohlepa, možda njegov najveći film. Čovjek je radio i kao glumac, ako ste gledali film Bulevar sumraka, igrao je tamo. Na projekciji svog filma vesela udovica, to je radio za Hollywood, film je trajao oko tri sata, onda su došli neki iz nekog studija i iskasapili mu film i doveli ga na neka dva sata, onda je rekao na projekciji, oprostite mi sve ove gadosti, ali ja imam ženu i djecu. Evo, to vam je profesionalni film. Radite svašta, i ono što volite i što ne volite, jer živite od toga.
Koje vam je najzabavnije sjećanje? Čega se najradije sjećate? Nekakva anegdota?
Sjetim se s Verzottijem često, kad smo išli u Sarajevo 1967. Ima i neka fotografija, ispred Doma armije u Sarajevu, putovali smo autobusom, onda po povratku kad više nismo imali novaca, u Ljubuškom smo kupili jednu juhu (smijeh) pa smo je popola pojeli, nismo imali za dvije, ha ha ha. Prvi mom prvom snimanju, to je bio Dinar nade, snimali smo u klubu pokraj kino sale, reflektor koji smo imali mi je pao, nije bio dobro stegnut, i cijelu mi je ruku razbio, ha ha ha.
Što po vašem mišljenju održava klub na životu sve ove godine i koji je najbitniji aspekt Kino kluba?
Vremena su se potpuno promijenila u odnosu na šezdesete godine, potpuno je drugačiji život, sve je drugačiji, tako da, tražiti da klub danas živi kao što je živio onda, nama smisla. Ono što se meni čini, što nije dobro danas, s obzirom na tehnologiju da je svakome danas dostupno snimiti film, da nema radova koji bi bili jako važni, ne znam varam li se. Ono što je dobro, je da se pokrenuo arhiv, da se spasilo sve što se spasiti može, to je fantastično. Mi nismo tad o tome baš vodili brigu. Lijepo je što se digitalizira, jer te osmice, to se stotine puta vrtjelo, mi nismo imali kopije. S te strane to je fantastično da se sačuva, možda će nekad nekoga interesirati.
Možete li navesti jedno ime iza scene koje je zadužilo klub, smatrate da je vrijedno spomena?
Nožica primjerice, malo je snimao, ali je napravio mnogo u to vrijeme, održavao je klub na razini, možda je mogao i više, možda je mogao nabaviti i tu 16-icu (smijeh). A možda je bolje da smo radili na osmici, tko će ga znati… sad je gotovo, nećemo nikad saznati. Možda to daje jednu draž, jednu kvalitetu, to što smo radili u tim skromnim uvjetima, pa vi ne možete to zamisliti. Lordan Zafranović, koji je uvijek nosio naočale, on je stavljao traku između oka i naočala, razumijete, da vidi onu sličicu. Pa znate li osam milimetara, koliko je to malo? Što ćeš ti iz te sličice? Pa da bi se to rezalo za neki pokret, ne možete zamisliti kako se to radilo. To je danas neshvatljivo ljudima. Tada niste imali drugo, niste mogli drugačije to raditi. Imali smo neki montažni stroj za N8, ali kad provučeš film, on ti ga izgrebe, onda se to sve gledalo sličica po sličica. Martinac je još bio bolesnik, on je pisao koliko svaki kadar ima sličica, svaki kadar koliko ima kvadrata (smijeh). Ali to je bilo vrijeme kada mladi ljudi nisu imali kud ni kamo, možda je to pripomoglo.
Mislim da nije samo to, da nisu imali gdje, jednostavno novi medij u malom gradu kao što je Split, nastao je bum, sve što je novo u Splitu izazove bum. Sam Domić prvi put daje priliku da se uopće netko na praktičan način bavi filmom, da nije samo promatrač, i onda kasnije Nožica.
Domić je bio zaljubljenik u projektore, nije on bio od snimanja, kad je bilo 25 godina kluba, imali smo proslavu, bila je izložba u Krešimirovoj ulici, ja sam ostao fasciniran što se sve od stare tehnike tamo našlo. Oni su s tim projektorima hodali po selima, u ono vrijeme, puštali filmove…
I zdanje pitanje, čija je bila ideja vezana za pizeve?
Imali smo klupske festivale svake godine, mislim da je s tim pizevima krenulo sa klupskim festivalima, svi su autori tamo bili žiri. A mislim da je to Martinčeva ideja, on je uvijek najviše tih pizeva nosio. Ali i tu je bilo bitki, to bi se gledalo po cijeli dan. To su bili željezni pizevi, pa smo ih nosili na niklovanje. Sjećam se da sam ih nosio na Stinice na niklovanje da dobiju sjaj.
Adriana Perojević
Transkript i prilagodba Marina Barun
