U petak 11.01. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj projekciji iz ovomjesečnog ciklusa filmova kojima je produkcijska okosnica tematiziranje nekrofilije. Radi se o filmu Kissed (Poljubljen; 1996) kanadske “darkly feminist” subverzivke Lynne Stopkewich (1964). Projekcija nije primjerena malodobnim osobama.
LYNNE STOPKEWICH – KISSED (1996)
“To know life you have to fuck death in the gallbladder.”
Andy Warhol’s Frankenstein (1973)
Za razliku od ostalih filmova objedinjenih ovim ciklusom u organizaciji Kino kluba Split “Kissed” (Poljubljen; 1996) u režiji kanadske “darkly feminist” subverzivke Lynne Stopkewich (1964) realiziran je kao transcedentalna ljubavna priča koja radikalno ne prkosi tabuu nekrofilije kao, primjerice, Jorg Buttgereitov undergound klasik “NEKRomantik2 (1987) koji prikazujemo 25.01., niti se žanrovsko-kompozicijski nameće kao bazični alter-horror nalik kultnom gory eksperimentu “Aftermath” (Posljedice; 1994) Nachoa Cerdàe, katalonca koji je za navedenu mučnu filmsku studiju srednjeg metra 1997. dobio prvu nagadu na respektabilnom Fantasia Film Festivalu u Montrealu (prikazujemo ga u sklopu istog ovog ciklusa 18.01.zajedno s Peter Greenawayovim sineatskim kolažem “Death in the Seine” iz 1988.). Istovremeno, temeljni motiv filma disperziran je kroz kompletnu narativnu strukturu, za razliku od tretmana nekrofilije kao dramaturški rubnog elementa prema modelu koji je korišten u suvremenom trash klasiku “The Dark Backward” (Mračna pozadina; 1991) Adama Rifkina (1966). Kissed je filmska adaptacija kratke priče “We So Seldom Look on Love2 (Tako rijetko zamjećujemo ljubav; 1989) Barbare Gowdy (1950) kanadske novelistkinje koja je postala međunarodno raspoznatljiva nakon što je 2003. prema njenom romanu 2Falling Angels” (Propali anđeli; 1989) snimljen višestruko nagrađivani istoimeni film u režiji Scotta Smitha, komercijalnog televizijskog redatelja kojem je naznačeni projekt bio i ostao jedino iskustvo u okvirima filmske kino produkcije. Lynne Stopkewich diplomirala je scenski dizajn na umjetničkim studijima sveučilišta Concordia, te dovršila školovanje pri Odjelu za teatar i film na Univerzitetu British Columbia gdje je producirala i svoje prve kratke eksperimentalne vinjete (amaterske filmove snima od svoje 12 godine, a prvi joj je bio Super-8 stop-animacija “Pencils in Action” kao clip za song “Bongo Rock” Eltona Johna), te se naknadno zaposlila i kao predavač. Nakon što je 2000. promovirala svoj drugi igrano-filmski projekt “Suspicious River” (Sumnjiva rijeka; 2000) koji je kao i Kissed odrađen u nezavisnoj produkciji, odlučila je karijeru nastaviti kao redatelj televizijskih projekata pod patronatom kanadskih medijskih korporacija, istovremeno se, kao socijalna aktivistkinja, zalažući za humaniji tretman duševnih bolesnika i beskućnika. Psihoseksualne disfunkcije i dalje su trademark njene sineatske proizvodnje. Nekrofilija kao light motiv filma “Kissed” odbila je velike američke distributere, pa je kultni uradak po rijetkim kinima u USA igrao u neadekvatnim noćnim terminima uz rejting NC-17 (isključivo za starije od 17 godina), a širu pozornost relizirao zahvaljujući benevolenciji brojnih malih festivala koji su ga uvrstili u svoje programe neovisne o cenzorskim “state control” konceptima. Dramturška okosnica filma kondenzira se u konceptu sentimentalne edukacije nekrofiličarke Sandre Larson koju je odigrala česta redateljičina suradnica Molly Parker (1972) nedavno angažirana kao glavna glumica u (Netflix) filmu “1922” (2017) perspektivnog australskog redatelja Zaka Hilditcha. Filmska junakinja Sandra Larson sazrijeva osvješćujući smrt kao materijalno, erotski i libidinalno poželjnu koncepciju, atraktivnu poput života samog. No, za razliku od filmova u kojima se opsesija smrću manifestira kroz intenzivno fokusiranje objekata i relacija na kojima se fenomen zasniva (leševi, zombiji, ubojstva ili bizarni brakovi i veze), “Kissed” scenografski i estetikom kadra radije gravitira prema apstraktnijem psihološkom zrenju kao svojevrsna apologija nebuloznog prostora između života i smrti, ili, sineatski gledano, svjetla i tame. Identifikacija gledatelja s temom postignuta je, kao i empatija u odnosu na karaktere, specifičnim redateljskim manirom donekle karakterističnim za formiranje realistične drame, ali u ovom slučaju posve oslobođenim strogih tehničkih zahtjeva o dramaturškoj razradi kakvi su karakteistični za romantične filmske priče. S obzirom kako je sama autorica u predprodukcijskoj fazi provela simptomatično istraživanje temeljem kojeg su 98% nekrofila (prikupljanje podataka joj je omogućilo američko Ministarstvo zdravstva) natprosječno inteligentni i apsolutno nepoćudni za prisniji kontakt s ostalim ljudima, te ih tek manji broj ostalih duševnih bolesnika može prihvatiti kao prijatelje i poznanike, Kissed je kao film s nakanom demistificiranja nekrofilskog tabua morao pomaknuti naprijed limite identifikacije s nositeljem radnje, ali istovremeno i limite imaginacije gledatelja, temeljem čega je kompleksni redateljski angažman Lynne Stopkewich izazvao niz strukovnih pohvala i odobravanja u okviru prigodnih rasprava o autoričinom jedinstvenom filmskom rukopisu koji je učinio atraktivnim i preglednim jedan nesvakidašnji scenaristički sadržaj koji iznova izaziva brojne kontroverze, te potiče isključivost i averziju kod večine gledatelja.
“The film demands that we acknowledge the metaphysics, even the theology, of the perverse before entering its narrative. In Kissed, necrophilia emerges not simply as a series of illicit acts but as a belief system which, as Stopkewich observes, touches on “love, sex, and death.”
(Peter Bowen, britanski kritičar u prigodnom eseju naslovljenom Fuck Death: https://filmmakermagazine.com/archives/issues/spring1997/fuckdeath.php)…
Gradiranje seksualne tenzije kod glavne junakinje u paralelnom procesu filmskog otkrovenja njenih nekrofilskih sklonosti maestalno je izvedeno u kameri, režiji i montaži, a valja istknuti i sjajnu glumačku preobrazbu talentirane Molly Parker. Kao nadarena dizajnerica scene Lynne Stopkewich ovako ističe temeljne odrednice svog filmskog angžmana: “Produkcijski dizajn esencijalan je za definiciju karaktera, iz toga kako su obučeni i iz toga kako žive najjasnije se vidi tko su oni.”. Na adaptaciji knjige snimanja sudjelovao je Angus Fraser, kanadski skripter i scenarist mlađe generacije, a uz Molly Parker u filmu glume još i Peter Outerbridge koji će se nekoliko godina kasnije nametnuti hollywoodskim studijima zahvaljujući ulozi u hit-filmu Briana de palme “Mission to Mars” (Misija na mars; 2000), zatim Jay Brazeau, legenda kanadskog glumišta sa gotovo 300 TV i filmskih angažmana uključujući zapaženu marginalnu rolu u Insomnii (Nesanica; 2002) Christophera Nolana, te (u sporednim ulogama) popularni kanadski komičari Robert Thurston i Tim Dixon. Originalni soundtrack komponirao je Don MacDonald, ekspert za glazbene pozadine trash filmova poput “Fidoa” (Andrew Currie; 2006) kojeg smo nedavno prikazali u Kino klubu Split uz ciklus Atompunk Era Cinema, kameru je odradio cijenjeni horror master Gregory Middleton, a specijalne efekte manje poznati nezavisni ekspert Kevin House, dok su set i kostime, prema dogovoru s redateljicom, izvele Laura Morrison i Barbara Nixon. Film Kissed snimljen je Arriflex 16 SR2, Zeiss Super Speed and Vario-Sonnar Lenses kamerom (16 mm negativ), te sferikalnim kinematografskim procesom otisnut na 35 mm vrpcu (blow-up). Sniman je gotovo tri godine na lokacijama u kanadskim gradovima Vancouveru i Mapleu, a kao kuriozitet napomenimo još i kako je nastupna/odjavna pjesma “Fumbling Towards Ecstasy” koju izvodi kanadska soft-pop zvijezda Sarah McLachlan. Film je premijerno prikazan na Canneskom filmskom festivalu 1997.
“I thought that towards the end if people hated the film and started walking out, the sudden bursts of bright light would make them easier to pick out, so they would be less reluctant to leave.”
(Lynne Stopkewich)…
Trajanje: 79 minuta
Država: Kanada
Jezik: engleski (engleski titlovi)
Tehnika: kolor (1.66:1)
NEKROFILIJA U POPULANROJ KULTURI/KINEMATOGRAFIJI
Siječanjska letargija i egzistencijalne tenzije koje iritira deprimirajući zimski period dostatan su razlog za tempiranje ciklusa filmova vezanih uz fenomen nekrofilije upravo u ovoj fazi odvijanja 11. sezone edukativnih projekcija u Kino klubu Split. Termin koji se ponekad latinizira kao necrophilism, necrolagnia, necrocoitus, necrochlesis i thanatophilia prvi je 1850. u medicinu uveo belgijski liječnik internist Joseph Guislain (1797-1860) tijekom izlaganja slučaja narednika fancuske vojske Françoisa Bertranda (1823 – 1878), poznatog kao Vampir s Montparnassea.
Američki znanstvenici Jonathan Rosman i Phillip Resnick 1989. su obradili 34 slučaja nekrofilskih prijestupa, te naknadnom sistematizacijom zaključili, neovisno o dotadašnjim praksama kliničke psihijatrije, kako se kod počinitelja zločina uglavnom radi o slijedećim modelima kompeziranja temeljem kojih su ispitani počeli pokazivati nekrofilske sklonosti: partneri su ih odbijali ili su ih grubo korisili (68%), snošaj s truplom vraćao je predodžbu o romantičnom odnosu (21%), partner je od početka spolnog razvoja ličnosti kao atraktivan doživljavan tek ako je bio mrtav (15%), skrnavljenje leševa odagnavalo je osjećaj pretjerane izolacije (15%), općenje s truplom (posebice svježe ubijenim) je kao ekspresija moći nad nastradalim izazivalo osobnu satisfakciju i dokidalo autodestruktivne epizode (12%). Prve poznate “optužbe za nekrofilju” (u formi bilježenja osobnog tereta) pisali su antički lučki radnici kada bi dočekivali pomorce s dugih plovidbi među kojima je ponekad bilo i onih koji su kao ratni/plovni plijen prtili kućama leševe, a prvi pravni naputak natuknuo je povjesničar Herodotus (484 BC-425 BC) koji je pomirljivo predložio da se trupla mladih zgodnih djevojaka nekoliko dana izoliraju do dostizanja stupnja truljenja na kojem više nitko neće pokazivati potrebu da ih skrnavi. Prethodni (rijetki) propisi koji su se dirali ove teme poput naputaka anatolskog (današnja Turska) hetitkog naroda još od 16. stoljeća BC bili su blagonakloni prema konceptu temeljem kojega, primjerice, građanin svoju obitelj može koristiti i u sodomističke svrhe, čak i ako su mrtvi. Grčki tiranin Periander (627 BC–585 BC) nije htio pokopati svoju mrtvu ženu s kojom je nastavio spavati u istom krevetu zbog čega su mu podanici skovali prigodnu metaforu temeljem koje je svo jalovo postupanje bilo nalik “Perianderovom pečenju kruha u smrznutoj peći”, što je crnohumorni standard u odošenju s fenomenom nekrofilije koji ni do današnjeg “doba cinizma” nije nadmašen. Dogradnja u umjetnosti uglavnom se pripisuje kaft manirizmima primitivne peuanske Mouche kulturne matrice koja je tijekom trećeg stoljeća starog doba motivirala likovno predstavljanje zdrave žene u zanosu s kosturom (temeljni motiv) kao “turističko-marketinški” koncept nerazvijenog teritorija na kojem se, iako ne pod svaku cijenu, takvo što moglo sebi priuštiti. Moralni kolaps renesansne Italije izazvan prodorom kuge, kao i kasniji efekt (ekonomske) depresije na američki teritoriji izvor su suvremene rasprave o nekrofiliji, a posljednji radikalniji slučaj predstavlja Jeffrey Dahmer (1960-1994), građanin Milwaukeea, homoseksualac, nekrofil i kanibal koji je raskomadao 17 muškaraca različite dobi prije nego li je dospio u kaznionicu Columbia Correctional Institution gdje ga je (također dokazani ubojica, ali bez seksualnih preferenci prema leševima) Christopher Scarver (1969) “zbog konflikta oko ukusa” na smrt umlatio zajedno s još jednim zatvorenikom. Jeffrey Dahmer nedavno je razvojno-psihološki seciran u solidnom filmu Marca Meyersa My Friend Dahmer (Moj prijatelj Dahmer; 2017). U kulturnom talogu najstariji literarni pasaž vezan za nekrofiliju dio je gčrčke legende o Trojanskom ratu i heroju Ahileju koji je tijekom dvoboja zaklao amazonsku kraljicu Penthesile, te otrgnuo njen oklop i zaljubio se nakon što joj je ugledao mrtvu glavu. Filmska proizvodnja je sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća skrnavljenje leševa rijetko gurala u prvi plan. Makabrični porivi kodirali su se dogradivim kanibalističkim konceptima ili iritiranjem smrti bez sekundarne potebe za eksploatacijom leševa, uz povremene natruhe crnohumornih potki kada su dramaturška rješenja toga tipa bila u pitanju, zbog čega konvencijski (kao čisti primjer produkcije oslonjene o temeljni motiv) kao prvi film s nekofilskim scenaističkim prednjim planom uglavnom navodimo The Strange World of Coffin Joe (O Estranho Mundo de Zé do Caixão – Neobični svijet Coffin Joea; 1968) u režiji Joséa Mojicaa Marinsa (1936), brazilskog low budget horror veterana. Navedimo još nekoliko izuzetnih predstavnika ovog povemenog subžanrovskog psihološkog trenda: Sweet Kill (A Kiss from Eddie and The Arousers; 1973) Curtisa Hansona (1945-2016), L’Empire des sens (In the Realm of the Senses – Castvo čula; 1976) Nagise Oshime (1932-2013), Desperate Living (Težak život; 1977) trash-art majstora Johna Watersa (1946), Crazy Love (Luda ljubav; 1987) Dominiquea Derudderea (1957) prema motivima priča Charlesa Bukowskog (1920-1994) kojima se poslužio i francuski redatelj Patrick Bouchitey (1946) za potrebe snimanja crno-bijelog kult klasika Lune froide (Hladni mjesec; 1991), potom Singapore Sling (1990) grčkog avangardiste Nikosa Nikolaidisa (1939-2007) koji je (u sklopu autoskog ciklusa) prije nekoliko godina već prikazan u okviru edukativnih projekcija Kino kluba Split. Tu su još i: kanadski film Kissed (Poljubljena; 1996) u režiji Lynne Stopkewich (1964) s Molly Parker (1972) u glavnoj ulozi, Quills (Bodlje; 2000) veterana Philipa Kaufmana (1936), Visitor Q (Posjetitelj Q; 2001) Takashia Miikea (1960) koji smo također prikazali, Mortel Transfert (2001) kontroverznog Jean-Jacques Beineixa (1946), Rob Zombievi (1965) filmovi House of 1000 Corpses (Kuća s tisuću leševa; 2003) i The Devil’s Rejects (Odbijeni od vraga; 2005), kao i bizarni Idlewild (2006) Bryana Barbera (1970), Necromentia (2009) Pearrya Reginalda Teoa, The Corpse of Anna Fritz (2015) španjolskog redatelja Hèctora Hernándeza Vicensa (1975) i The Neon Demon (Neonski demon; 2016) Nicolasa Windinga Refna (1970). Nekrofilske tendencije kao i scenografsku-dramaturšku koncepciju filmova koji tematiziraju nekrofiliju potrebno je sinhrono (kao koncept šireg poimanja kuluturne proizvodnje) s (uglavnom negativnom) razgradnjom eksperimentalnog/avangardnog milieua raspoznati i u okviru mainstream produkcije kao što su Sumrak (Twilight) franšiza (2005-2008) ili suvremeni fikcijsko-filmski zombie svjetovi u okviru novije B produkcije koji sve češće “truplima” omogućuju da postanu meta sekundarnih spolnih ataka (uključujući i porive tumačene kao romantične ljubavne aktivnosti), temeljem čega bi se moglo reći kako je nekrofilski pledoaje za ovaj skromni avangardni presjek u organizaciji Kino kluba Split zavrijedio (vice-versa) našu (blago otklonjenu, ali istovremeno i trendovsku) reakciju. Zbog očuvanja koncepta dobrog ukusa (i njegove groteksne “bad taste” stane), te bez nakane da dodatno dimenzioniramo konfliktnost produkcijskih angažmana) pozivamo vas da ovaj siječanj u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split pogledate slijedeće filmove iz prigodnog četverotjednog ciklusa Nekrofilija:
04.01.2019. Gerald Kargl – Angst (1983)
11.01.2019. Lynne Stopkewich – Kissed (1996)
18.01.2019. Peter Greenaway – Death in the Seine (1988)
Nacho Cerdà – Aftermath (1994)
25.01.2019. Jörg Buttgereit – Nekromantik (1987)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
