Portret umjetnice: Tina Bikić i digitalne priče

^{15. 06. 2021}

U sklopu programa U kvadrat, 24. lipnja, kao dio selekcije s temom Prostori nužnosti, pokret prikazati će se i film Tine Bikić Nostalgia / in Be(tween)aches of Berlin (2020) a nakon projekcije će slijediti i online gostovanje autorice te moderirana rasprava o različitim produkcijskim modelima u kojima djeluju nezavisni autori, autorice i kolektivi. Tina je digitalna pripovjedačica i inovativna edukatorica koja živi i radi u Berlinu. Koristi film kao umjetnički i edukacijski alat koji ima sposobnost da propituje i ponovno izmisli zajedničke prostore budućnosti. U 2020. osnovala je platformu za digitalno pripovijedanje Digital Stories Europe posvećenu organizaciji radionica i tečajeva namijenjenu umjetnicima, kreativcima i umjetničkim institucijama. Tim povodom razgovarali smo s njom.

—

• U svom dosadašnjem radu razvijala si se kroz različite pozive i na različite načine – kao menadžerica kulture, vizualna edukatorica, umjetnica – što je odredilo sve ove uloge i koja je tvoja glavna motivacija za odlazak u Berlin i pokretanje projekata na kojima trenutno radiš?

Dok sam radila kao menadžerica kulture, inovativna edukatorica s mladima ili umjetnica, moje su se uloge uvijek ispreplitale. Meni je samo bilo važno da mogu biti na bilo koji način dio umjetničkog stvaranja, bilo kao kustos koji promovira i kreira umjetnički program, edukator koji podučava druge o umjetnosti i raznim oblicima izražavanja ili individualno kroz osobno propitivanje sebe i svojih tema. Kada kreiramo program za druge, mi im otvaramo vrata, ali ponajprije moramo otvoriti vrata u sebi. Osobno sam mišljenja da živeći u Hrvatskoj dosta osoba sklonih umjetničkom izražavanju imaju potrebu upustiti se u nekoliko srodnih uloga kako bi bili bliže umjetnosti, ali i osigurali sigurniji vid egzistencije. Uloga umjetnika je uvijek zanemarena, nedovoljno cijenjena ili neshvaćena. Postoje natječaji, postoje rezidencije, ali je stav našeg društva takav da nema veliku naklonost ka umjetniku. Umjetnik je uvijek onaj koji se igra, koji stvara, ali je ta njegova igra shvaćena neozbiljno. Umjetnik kako bi osigurao neku drugu vrstu sigurnosti upušta se i u druge uloge, istražuje, traži svoje mjesto. Mislim da bi pozicija umjetnika kao i edukacija umjetnika i davanje umjetniku više prilika za njegovo djelovanje trebala biti shvaćena ozbiljnije, jer kako je i sama pandemija ukazala, mi ne možemo živjeti bez umjetnosti. Tako da smatram da nam je ovaj način igre ozbiljno potreban. Po meni, to je najvažnije pitanje koje bih voljela da se promijeni u budućnosti i to je nešto što trenutno ne osjećam kao problem u Berlinu. Osjećam da je ovdje umjetnik cijenjen, da ima puno prilika, natječaja, fondova, centara – da je dovoljno imati ideju, znanje, motivaciju i želju da radi kako bi se ostvario na svom kreativnom putu. Taj osjećaj slobode je neopisiv i važan te ga ja sada po prvi put uživam.

Mi u Hrvatskoj ne možemo nikada do kraja biti umjetnici, mi smo prvo aktivisti od jutra jer je toliko puno nepravilnosti u sistemu i naš prvi osjećaj je kako se oduprijeti, kako nešto rješiti, kako popraviti. Tek iza toga mi razmišljamo o estetskom djelovanju i o lijepom. Mene je osobno to sve gušilo, imala sam osjećaj da puno više vremena trošim na administraciju i na borbu, nego li na umjetničko djelovanje. Izgubila sam povjerenje da će se to ikada promijeniti i to je bila moja motivacija za odlaskom, ali i inspiracija da stvorim projekt u kojem ću istovremeno bivati prvo u ulozi digitalnog pripovjedača, živjeti umjetnost, a potom edukatora koji će inspirirati i ojačavati druge da i oni sami stvore nešto kreativno, novo i svoje. Zato je i vizija moje nove tvrtke Digital Stories Europe objedinjuje važnost te ideje, changing humanity with art.

• U 2018. vodila si projekt #DigitalStoriesBerlin – inovativnu platformu za digitalno pripovijedanje koja se razvila u Digital Stories Europe. Možeš li nam reći malo više o načinu na koji platforma funkcionira i ko se sve u nju i kako može uključiti?

Otišla sam u Berlin 2018. godine kada mi je ispred Europske komisije odobren projekt u trajanju od 18 mjeseci pod nazivom #DigitalStoriesBerlin. Taj projekt je bio vezan za promociju digitalnog pripovijedanja i uspostavu platforme za digitalno pripovijedanje u berlinskoj organizaciji Mediagrammi. Radila sam u berlinskim školama, napisala priručnik za digitalno pripovijedanje te razvila 6 poetskih digitalnih priča. To su bili rezultati projekta, kojem je Europska komisija dodijelila 94 boda i navela ga kao primjer dobre prakse. Nakon toga sam sam se odlučila na transformaciju tog projekta te sam se upustila u kreativno poduzetništvo gdje sam registrirala Digital Stories Europe kao platformu za digitalno pripovijedanje. Digital Stories Berlin je postao Europe i preselio se u online vode dostupan široj publici. Trenutno nas možete naći na stranici www.digitalstorieseurope.com. Moja platforma za digitalno pripovijedanje pomaže umjetnicima i kreativcima te umjetničkim institucijama kako da na autentičan način prezentiraju svoj kreativni identitet pomoću digitalne priče, koristeći svoje talente i sposobnosti. Osmislila sam kurs u trajanju od 4 tjedna gdje uz video lekcije polaznici rade i grupno na live classu uz moju pomoć te razvijaju svoju digitalnu priču. Oni su tada umjetnici, digitalni pripovjedači, koji u kratkom videu trebaju ispričati na kreativan način koja motivacija stoji u njihovom djelovanju – zašto su se baš odlučili za tu ulogu; netko je glumac, netko filmski umjetnik, ali nešto u nama nam govori o tom razlogu zbog kojeg radimo to što radimo. Polaznik koristi svoje sposobnosti i talente i govori o svom biću i karakteru, prolazi umjetnički proces za vrijeme nastajanja digitalne priče. I ja sama dok slušam druge i podučavam, nepredvidivo otkrivam nešto novo i zato mi je taj proces zanimljiv i inspirativan. U ovom procesu digitalni pripovjedač treba napisati svoju kratku priču, koristiti svoj glas, osmisliti vizuale koje će koristiti, nije važno jesu li to prošli radovi, fotografije ili želi koristiti nešto novo, bira glazbu kao emotivnu pozadinu priče ili pak ne te u procesu montiranja osmišljava ritam. On je autor svoje vlastite digitalne priče koju kasnije može koristiti kako bi na autentičan način predstavio publici svoj kreativan identitet i motivaciju i razloge koji pokreću njegovo djelovanje. Može ga koristiti u svrhe vlastite prezentacije, bilo to na osobnim web stranicama, slati na natječaje, na svim onim mjestima gdje želi ostvariti puno snažniju komunikaciju sa svojim pratiteljima, publikom ili klijentima. 

• Kako pronalaziš inspiraciju i teme za svoj rad? Odakle dolaze prvi podražaji i impulsi za stvaralački proces?

Ovo je dobro pitanje, ali kao što sam navela i gore, po meni umjetnost je igra i kod mene nikada nema nikakve logike kako nastaje neko umjetničko djelo. Barem je to slučaj kod mene; dopuštam svemu oko mene da me inspirira, jako sam osjetljiva i sklona da reagiram na vizualne, zvukovne podražaje, na bilo što što vidim oko sebe. Moje ideje često sjede i čekaju, sve dok ne nađu pravu formu. Kada sam osmišljavala In Be(tween)aches of Berlin, koncept je obuhvaćao poetske priče koje će na umjetnički način objasniti iskustvo osobe koja odlazi živjeti u drugu zemlju. Prvo sam razmišljala o tome da to bude neka vrsta mini dnevnika, i da radim na tjednoj bazi kratke priče koje ću potom dijeliti na društvenim mrežama. Pisala sam tekstove, radila fotografije ali nisam mogla na taj način konstruirati čitavu priču. Kao da su to bili mini fragmenti svega i svačega, ali nisu tvorili jednu cjelinu s kojom sam bila zadovoljna. Potom sam zaključila da želim pustiti malo više vremenu da me obuzme i da nisam osoba koja može tako brzo štancati (najbolja riječ), djela iz sebe na tjednoj bazi. Bilo mi je to previše, jer sve u umjetnosti radim po osjećaju, a on mi je govorio da to naprosto nije to. Tako da sam živjela, pisala, fotografirala, mislila o tome… I onda sam došla na ideju da bih voljela pisati baš o tome osjećaju između jer sam i ranije u Hrvatskoj živjela u nekoliko različitih gradova, i često me pratio taj osjećaj nepripadanja u jednom, točnije, pripadanje baš u tom prostoru između oba. Htjela sam dublje prokopati upravo tu temu, i onda sam naišla u knjižari knjigu o vodiču kroz Berlinske rijeke i plaže. Nikada mi nitko nije spominjao takav sadržaj, jer je Berlin poznat po technu, različitosti kultura i kreativnosti, ali ne po plažama. Odmah sam kupila tu knjigu, i shvatila – pa to je to. Svi su se pitali kako ću spojiti Berlin i Pelješac, nespojivo je – ali to nije istina, svugdje u svijetu do nečega nas vuku poveznice. Odlučila sam kako će to biti lokacije za moje poetske digitalne priče. Putovala sam na preko 10 različitih lokacija i rijeka i pokušavala ih vizualno i osjetom spojiti s mojim pričama. Npr. prva priča se zvala Napuštanje i govorila je o hladnoći i strahu i hoćemo li ikada preboljeti činjenicu da ne možemo govoriti vlastitim jezikom. U onom trenutku sve je bilo dosta friško po napuštanju Pelješca tako da je Mramorna palača u Berlinu na rijeci bila najosobnija poveznica za prvu priču. Sve sam radila intuitivno. Dok je naprimjer priča Nostalgija u potpunosti posvećena izolaciji života na Poluotoku Pelješcu i bila je snimana na otoku Paunova (Pfaueninsel) jer je ta lokacija u isto vrijeme vizuelno podsjećala na moj poluotok, kao i na sva imaginarna mjesta o kojima sam maštala dok sam živjela tamo.
Da se vratimo na glavno pitanje, rekla bih kako ja sve radim intuitivno, ali naknadno razrađujem koncept, mada nema pravila kako prilazimo konceptu i čemu prilazim u koje doba. Nema nametnutog reda, jer sve određuje osjećaj koji prati nastalu ideju. Neki tekstovi su postojali prije, a neke sam dodala kasnije kada sam posjetila lokacije, jer bi me tamo nešto asociralo. Iako nikada ne radim bez koncepta, vjerujem u koncept, ali sam onda kreativna u tome da i taj koncept razbijem i pretvorim u nešto drugo. Nered unutar reda, ne znam kako bih to bolje objasnila. Čitav proces naposljetku objašnjava šest poetskih priča koje se zovu: 1 Napuštanje, 2 Uzbuđenje, 3 Strah, 4 Nostalgija, 5 Želja za pripadanjem, 6 Pripadanje. Interesantno je da je upravo to i psihološki proces osobe kada napušta zemlju, ona prolazi kroz sve ove faze. Sve je povezano.

• Jesi li zadovoljna s produkcijskim uvjetima u kojima djeluješ? S obzirom na to da je npr sistem kinoklubova u hrvatskoj uglavnom osmišljen da članovima ponudi opremu, edukaciju i mjesto za prikazivanje i diskusiju, što ljudima znatno može olakšati proizvodnju i prezentaciju, naročito nekonvencionalnih filmova, ovo je pitanje u tom kontekstu – koliko uspjevaš naći opremu, sredstva, ljude za realizaciju svojih ideja i kako sve prezentiraš finalne rezultate – jesi li zadovoljna odazivom i sl.?

Otkako sam došla u Berlin mislim da sam jako zadovoljna uvjetima. Imam svoju opremu i kao digitalni pripovijedač uglavnom radim sama što mi na neki način olakšava jer ne radim veće produkcije, barem ne za sada, gdje trebam više ljudi. Zadnji puta sam pronašla snimateljicu te suvremenu plesačicu koja je bila protagonistica filma upravo preko umjetničkih grupa na društvenim mrežama. Opisala sam projekt i njegove ciljeve, naglasila da projektom nažalost nismo imali dodatni budžet. Pitala sam bi li nekome bilo interesantno da kratkoročno surađujemo; radilo se o snimanju u jednom danu, a bilo je jako puno zainteresiranih pojedinaca koji su u ovom slučaju vjerovali u ideju i željeli volontirati. Čak sam na kraju mogla i birati s kim bih voljela raditi. U Hrvatskoj sam se susrela s drugačijim stajalištima, čije je mišljenje bilo da ako sudjeluju u kreativnom procesu s tobom ili na tvom projektu onda direktno rade za tebe. Mislim da je jako važno za svakog umjetnika da iskusi da svaki put kad sudjeluje u nekom umjetničkom projektu on radi prvenstveno za sebe, da raste i uči nešto drugo i da svaki rad, makar bio besplatan, jest način kako steći novo znanje i naučiti nešto novo. Možda govorim ponajviše iz vlastite perspektive, ali ja sam kroz život dosta volontirala i mogu reći dosta naučila kako bih danas samostalno mogla ovladavati s nekoliko različitih uloga i raditi posao koji me veseli. Berlin je naravno kreativna meka i to olakšava suradnju, postoji mnogo centara, mnogo natječaja i generalno potpora za mlade umjetnike. Ovdje država jako gura umjetnike, upravo na financijski način, kako bi im osigurala sigurno djelovanje. Nigdje nije idealno, jer je ovdje puno veća konkurencija ali mogu reći da ovdje ima mnogo mogućnosti. Dosta ljudi koje sam ja upoznala baš se vode fondovima, prvo razvijaju ideju, zatim traže novac i onda kreću u punopravnu realizaciju.
Mislim da je sjajno što kinoklubovi mogu ponuditi mladim umjetnicima, da im to maksimalno može olakšati djelovanje. Kinoklub je za njih kao njihova matična kuća koja im pomaže, educira ih, nudi opremu i daje podršku u djelovanju. To je zaista pohvalna inicijativa. Ja ovdje ne djelujem na taj način, više sam samostalna, ali sam i osoba koja za sada radi na malim projektima, kratkim filmovima. Imam vlastitu opremu, većinu toga radim sama, pišem, režiram, montiram, pronalazim prostore i festivale na koje bih se prijavila. Ako bih htjela u budućnosti raditi nešto složenije i trebala veća financijska sredstva, onda bih se definitivno odlučila za neku drugu vrstu potpore koja bi mi olakšala produkcijske uvjete.
Ako usporedim svoje djelovanje sa vrstom programa i podrške kinokluba, definitivno bih se osjećala snažnije da sam i ja u Hrvatskoj mogla biti dio takve kuće. Vjerujem da bih puno toga naučila i da bih se osjećala zaštićenije u tom smislu, da imam podršku. Podrška je važna. Nisu svi umjetnici osobe koji će se jednako posvetiti snimanju kao i produciranju ili pisanju projekata, zato je važno da imaju kinoklub kao svoje uporište i zato bi i naša država trebala pružiti bolju financijsku podršku takvim klubovima, ne zanemarajući njihovu veliku važnost u sukreiranju umjetnosti.
Ono što bih mogla poručiti jedino drugim umjetnicima, koji rade slične stvari poput mene jest, da je važno da slušaju sebe i pokrenu svoje ideje. Koliko imaju novaca za tu ideju i da li imaju najbolju opremu nije važno, važna je motivacija da se ta ideja sprovede u djelo i da uživaju u procesu stvaranja.

Razgovarala: Sunčica Fradelić