Zatvori članak
Događanja Edu

Osvrt na Filmsku školu 2017: Politike i prakse amatera (1.dio)

piše: Antonija Šitum

Ako je vjerovati duhovnim učiteljima Istoka i njihovim new age plagijatorima, a u posljednje vrijeme i sve češćim zagovarateljima kvantne teorije svijesti, kozmos je ništa drugo nego projekcija nas samih, što hoće reći da misli koje odašiljemo i sve što nam se  događa je zapravo ono što smo sami prizvali. Ta pretpostavka da su naš život i ljudi koje susrećemo i stvari kojima pridajemo pažnju točno onakvi kakvi trebaju biti, inače ne bi ni bili, zvuči vrlo primamljivo jer onu frazu kojom se obično  koristimo kada ne znamo kako utješiti sebe ili druge “sve će biti u redu” iz futura postavlja u prezent. Sve je u redu, ergo ne moraš se niti truditi da bude.

Bila to kozmička nad-svijest, tajna ili nešto treće, meni je drago da sam iz različitih razloga koje sam sebi podmetala kao istinu, odgađala upis u Filmsku školu koju već tradicionalno jednom do dvaput  godišnje organizira Kino klub Split… Da sam je završila prije, npr. 2012. kada sam kao propali oronuli student pokucala na vrata obiteljskog doma u Splitu bez diplome u ruci, možda bih shvatila da ni to nije za mene…. Da sam je upisala 2013., ne bih se upisala u glumački studio PlayDrame i shvatila da ipak ima nešto u toj glumi što me privlači…Da sam je upisala prošle godine, možda bih saznala  nešto novo o povijesti nijemog filma, što bi nedugo nakon zaboravila jer i nije toliko važno ili nije toliko ekskluzivno da me sveti Google ne može navesti na pravi trag, ali ono što bih propustila da sam upisala filmsku školu bilo koju drugu godinu osim ove je tajna koju ću vam malo poslije ispričati.

Amaterske prakse kinoklubova nije tema koja bi sama po sebi plijenila pažnju  ništa više od recimo  Zabranjene povijesti na History channelu da se ne radi o jednom pokretu koji je proizašao iz čistog entuzijazma amatera zaljubljenika u film, i to upravo ovdje, na tlu bivše države, 50-ih godina dvadesetog stoljeća, nedugo nakon što je Tito pljunuo u brk Staljinu, pokazavši da ne moramo biti dio velikih asocijacija koje utvrđuju pravila za sve, već da sami možemo stvarati svoja pravila, što je u smislu kulturne produkcije podrazumijevalo slobodu pristupa tehničkim i kreativnim mogućnostima “proizvodnje”. Tih 50-ih godina počeli su diljem SFRJ nicati kinoklubovi, ali ne više kao elitistički zatvoreni krugovi akademski obrazovanih sineasta iz mahom imućnih obitelji kao što je to bio slučaj dvadesetih i tridesetih godina, već kao dio socijalističkog pokreta Narodne tehnike kojom je Jugoslavija novostečenu ekonomsku i političku nezavisnost htjela učvrstiti upravo približavanjem tehničke kulture i stvaralaštva široj populaciji.

I dok je u Francuskoj iz časopisa Cahiers du cinema (čiji je pokretač Andre Bazin bio i tvoriteljem manifesta književnog nadrealizma kao još jednog -izma proisteklog iz avangarde dvadesetih godina), nastao jedan načelno i stilski homogen pokret Novog vala, koji je okupljao tadašnje pisce i kritičare Truffauta, Godarda, Chabrola, Rohmera…, na tlu bivše nam države filmom su se počeli baviti ljudi iz naroda, tzv. amateri s backgroundom iz potpuno drugih profesija, s potpuno različitim viđenjem filma i stilskim nagnućima.

Pojam kinoamaterizma u tom smislu predstavlja tehničke uvjete nezavisne produkcije kinoklubova koja svojim članovima omogućuje potpunu slobodu u odabiru pristupa, korištenju tehnike, kreativnom pristupu izražajnim sredstvima i odabiru vremena unutar kojeg će stvarati pokretnu sliku, bilo da je riječ o filmu ili videu. U trenutku kada taj isti projekt dobije institucionalnu potporu za daljnji razvoj u produkcijskoj ili post-produkcijskoj fazi , a autorima mogućnost zarade od materijala, tada više ne govorimo o amaterskom filmu, iako ga možda nisu radili akademski obrazovani filmaši, već amateri kojima je film prvenstveno strast, što opet nikako ne smijemo miješati s diletantizmom kao loše prekrivenim ne/umijećem.

Često se radi o filmovima koje kritičari i teoretičari žanrovski svrstavaju u eksperimentalne, art, avangardne, a koji su semantički gledajući alternativa filmskom mainstream-u kao skupu usvojenih pravila i prihvaćene metodologije pisanja scenarija, režiranja i montiranja.  Ono što su Francuzi pokretom Novog vala učinili i time zauvijek obilježili budućnost, iako iz naše perspektive sada već prošlost filma, je potpuno odbacivanje filmskog  kanona kao skupa odrednica onoga što obično podrazumijevamo pod pojmom filma. Kada gledamo klasični holivudski spektakl ili bilo koji drugi žanrovski film tog vremena, mi ne razmišljamo o tome da nevidljiva montaža, kontinuitet radnje, logični rez  koji označava početak ili završetak kadra, sama dužina kadra nose određeno značenje i uvjetuju recepciju filmskog sadržaja.

Prvi put u filmskoj povijesti u filmovima poput Godardovog Do posljednjeg daha, ili Truffautovog 400 udaraca gledatelj vidi rez i montažu unutar dugih kadrova u kojima se naizgled ništa ne događa…rez postaje treptaj u oku redatelja koji kad otvori oči  vidi isti taj prizor, obasjan nekom drugom svjetlosti, ili kako kaže Mark Cousins, redatelj  izvrsnog dokumentarnog serijala o povijesti filma The story of film: An Odissey,  “A shot is a thought, a director’s tought“, čime je možda najbolje sumirao radikalnu koncepciju tzv. autorskog filma.

Na takvom jednom naslijeđu usamljenog heroizma, buntovništva bez razloga (s one strane Atlantika) i egzistencijalističkih dvojbi koje su proždirale poslijeratnu Europu odgojene su prve generacije jugoslavenskih kinoklubaša, što je sigurno ostavilo traga ako već ne u stilskom odabiru, onda u beskompromisnom stavu prema (vlastitoj) umjetnosti. U Splitu su tada već postojale četiri kinodvorane, mjesta najbližeg dodira soc-realizma i modernizma, čiji smo val suvereno zajahali.

2.dio
3.dio
4.dio
5.dio