Zatvori članak
Događanja

GLAVOM U KAPITALISTIČKI ZID (bilješka uz 23. izdanje Split film festivala)

GLAVOM U KAPITALISTIČKI ZID
(BILJEŠKA UZ 23. IZDANJE SPLIT FILM FESTIVALA)

Recentno uprizorenje Splitskog filmskog festivala dosljedno je potvrdilo sustavno iziritiranu poželjnu trasu daljnjeg razvoja ove manifestacije jasno prezentnu tijekom poslijednjih nekoliko sezona. Uspješnom transpozicijom bezidejne faze/fazne razgadnje utemeljene na protežiranju radova grubog ponografskog-pervertitskog sezibiliteta, jalovo prezentiranih kao AV/alternativu francuskim kvazižanrovskim “akcijskim prcačinama” i sličnim projektima tendovske erotizacije globalne kinematografske prakse, te posve lišenih poželjnih tehničkih/umjetničkih/supstancijalnih i inih kvaliteta (nedorečeni polusadržaji na razini noćnih programa komercijalnih TV postaja), festival se (zahvaljujući, između ostalog, i brojnim inozemnim pritiscima na organizatore, tj. grad Split) “konzervirao” u humanom obliku, bliže konceptu svojevrsne “red cross cinema” spekulacije, nego revijama filmova o ljudskim pravima i repetoaru karakterističnom za sumanutu ideju “kršćanske kulture”. U prvom planu su, nauštrb atraktivnosti ponuđenih filmova, nastojanja autora da se konflikte tipične za slabo razvijene zemlje, ali i simptomatične devijacije razvijenih zemalja (što je marketinsški nezgrapno protumačeno antikapitalizmom kao udarcem istočnoeuopskog slaboumnika glavom o pretpostavljeni teorijski zid bez suvisle alternative) prezentira u kontekstu kinematičkog tumačenja. Primjerice; u filmu Violencia (Nasilje) kolumbijca Jorgea Foreroa kojim je festival otvoren 2015. (posljednji put u preinačenom kinu Central) širokokutnim objektivima opasan je golemi horizont prašume s potrebom da se doprinese svijesti o praktički nepreglednom prostoru koji se povremeno pretvara u poprište krvavih obračuna vojske (za koju neki smataju kako se radi o redovnim fomacijma) s građanima (i to utemeljeno na primarnim osobnim sukobima). Prošle godine je, također tijekom ceremonije otvaranja, prikazan mimičko-manevarski film kineskog sineasta Juna Genga, disciplinirana metafora preklapanja trasa kojima (u uvjetima relativno oslobođenog tržišta) provjerenim institucionalnim misionarskim puttovima zajedno s temeljnom higijenskom potrepštinom – sapunom u zemlju dospijevaju i goleme količine nakotika amfetamina (speed), a izvozi se nerafinirani smrtonosni bijeli heroin. Ove godine festival je startao socijalnom utopističkom moralkom mladog švicarskog anarhiste Cyrila Schäublina, koji vješto revitalizira temeljne dramaturške postulate iz Dekaloga (1988) Krzysztofa Kieślowskog realizirane u uvjetima strogo kontrolirane administrativne platforme suvremene Švicarske pod prijetnjom terorizma i s kompozicijom kadra s neobičnim tretmanom integriranih aktera po pitanju organiziranja planskih šestina/devetina, što oslobađa prostor naizgled “novog kvadrata” u pravcu karakterističnijem za neo-impesionistički film, nego apstraktnu montažnu atrakciju i izaziva aluzije na klasike marginalnog filma, poput autora iz fancuske skupine Zanzibar (1968-1971). Sublimacija moralne panike kako je vidi Cyril Schäublin u širem humano-orvelijanskom ciničnom okviu ove avangardne crime drame logičan je nastavak humanističkog protesta kojim dominiraju filmovi iz selekcije posljednjih nekoliko godina Split film fesivala. Od tzv. velikih festivalskih naslova i autora u odabiru su bili igranofilmski pojekti dvojice sjajnih ukrajinskih dokumentarista čije je ranije radove prikazivao, u sklopu redovnih edukacijskih projekcija petkom, i Kino klub Split. Radi se o Romanu Bondachuku i Sergeyu Loznitsi za čije filmove Volcano (Vulkan; 2018) i Donbass (2018) se može kazati kako predstavljaju svojevrsne paalelne projekte oslonjene na (često maliciozne) projekcije potencijalnog novog ratnog sukoba koji su kao periferne i zloćudne konstrukcije sve prisutniji i u hrvatskom medijskom prostoru. U odnosu na kinematografsko nesuvisli obračun s nesuvislošću ratovanja kako ga formira kontroverzni Emir Kusturica ili pionirskim intepretacijama autora poput Andreya Konchalovskiyog (Dom Durakov – Ludnica; 2002), ukrajinski je dvojac daleko discipliniranije, zahvaljujući prvenstveno peciznom dokumentarističkom instinktu, uobličio ove dvije crnohumorne groteskice kojima bi jedina zamjerka mogla biti damaturško pedimenzioniranje kao produkcijski kompromis, iako je taj zahvat obavljen mimo standadnih pravila o podizanju tenzije u posljednjoj trećini/četvrtini filma. Elementi poetskog dokinuti su čestim kontraplaniranjem dijaloških sekvenci s neznatnim i škrtim prostornim intervencijama, no majstorski dokumenetarni rukopisi ipak su očuvani u iznnim zanatskim minijaturama kojima oba filma naprosto obiluju. Uz prosječne festivalske radove poput filma The Widowed Witch (Obudovjela vještica: 2018) kineskog autora Chengjie Caia, zatim programatski iscrpljujuću (unatoč trajanju od svega 55 minuta) eksperimentalnu geografsku trijadu Order (Poredak; 2017) međunarodnog filmskog kolektiva Democracia, slovensku femino-egzistencijalnu dramu Zgodovina ljubezni (Povijest ljubavai; 2018) Sonje Prosenc i monotoni psihološki triler Dragoste 1. caine (Ljubav 1. Pas; 2018) rumunjskog redatelja Florina Serbana koji je nedavno dovršio i drugi dio ove pretpostavljene trilogije, na 23. SFF se u konkuenciji našao i film domaćeg autora Anđelka Jurkasa (Do kraja smti; 2018), povodom čega bi valjalo istaknuti kako je program katkometražnih filmova u konkurenciji ove godine, kao i nekoliko prijašnjih, sustavno degradiran ne bi li se jednostavnije u prvom planu (bez pravih oponenata kojih nikada ne nedostaje) moglo nametnuti hrvatski proizvod, što je neugodna zadaća koju je selektor nacionalnog programa Joško Jerončić donekle raspravio nastavljajući razvijati koncept ekskluzivnih termina za hrvatske filmove, a kao efekt tog mučnog kompromisa, za razliku od nonšalantnog direktora Branka Karabatića koji s neizmjernim dostojanstvom dočeka svako novo izdanje “svoga” festivala, pognuto je i donekle bezvoljno pratio zbivanja tijekom i između projekcija. Unatoč podilaženju kultunoj nacifikaciji i evidentnom “odstrelu” internacionalne kratkometažne kvalitetne produkcije, nekoliko se dojmljivih radova ipak provuklo u konkuenciju ovogodišnjeg izdanja festivala. Prvenstveno, to su antopološki filmovi mladog britanskog autora Dariusza Sipowskog (Too-Tash; 2018), potom Sec Rouge (2018) njemačkog autorskog dvojca Kate Tessa Lee i Tom Schön, te Inteiors & Exteriors (2017) bangladeškog sineasta i agilnog producenta Ashique Mostafae i Black Line (2017) švicarskog tandema Marka Olexa i Francesce Scalisi. Filmovi su realiziani u idealnom produkcijskom međuprostoru ekstremene dramatizacije običajnosti koju je patentirao Robert Gardner (1925–2014) i nesputanog Cinéma vérité raspašoja još jednog klasika: Les Blanka (1935-2013). Izvan konkurencije (Forum/Next Door/Frame Extended) prikazani su filmovi čileanca Renzoa Alve Hurtanda Profundidad de campo (Dubinska oštrina; 2017) koji neadekvatnim, ali u uvjetima čileanskih digitalnih medija i jedinim mogućim tehničkim sredstvima, radikalno naturalistički (ponekad uz sjajno organizirane masovne scene) tumači korporativnu korupciju i nasilje nad sindikalno organizianim radnicima, potom The Zone – Post Atomic Journey (2018), dokumentani prikaz iracionalne, rubno radikalne i potencijalno destruktivne katakombizacije mladih ukrajinaca koji su snimili Talijani Alessandro Tesei i Pierpaolo Mittica, kao i radovi Rose Hannah Ziegle (Familienleben; 2018), Aditye Kripalani (Tikli and laxmi Bomb; 2017), Karima Lakzadeha (Redhead; 2017) i mladog filmskog brutaliste Camille Vidal Naqueta (Sauvage – Divljak; 2018) koji su u sjeni kvalitetnijih ostvarenja ipak održavali privid o kvaliteti cjelokupne festivalske ponude. Kao posebne “poslastice” za odabanu publiku prikazani su filmovi Alberta Serre (Roi Soleil; 2018), efektni ironični apendiks na njegov prethodni pojekt o smti Louisa XIV koji je, slijedeći stroge uzuse implementacije kazališne u okvire filmske avangarde izveo školski primjer postmoderne intepretacije jedne davne smrti u uvjetima totalno razgrađenog sustava monarhije, s plebejski degradiranim likom vladara koji se u samrtnom hropcu kotrlja bezličnim (za pretpostaviti je galerijekim) prostorom i pima svoja zadnja pomazanja (slatkiše, vodu i ljekove) ostavljen od sviju kao pravi primjer “crvenoga kralja”, jednog od ekscentrika kakve mučna smrt dočekuje danas na zapuštenim španjolskim ulicama. Les (Šuma; 2017) Romana Zhigalova možda je vratila nadu u bolju budućnost nekadašnjim brojnim splitskim rusofilma, a film španjolca Jorgea Lópeza Navarretea, jednog od festivalskih gostiju, svojim je sirovim ruralnim manirizmom, unatoč pogrešnim laičkim poredbama s ranom filmografijom Béle Tarra, vratio nadu i optimizam ljubiteljima etnografskog primitivizma Sergeia Parajanova (a neki su se sjetili i Ivana Martinca) i motiva karakterističnih za kinematografiju bivšeg istočnog bloka kao što su nepregledni suhozidovi u opusima hrvatskih autora dalmatinskog ishodišta ili iskrivljene gimase (prikrivene muke) na licima natušćika koje su krasile prvenstveno brojne slovačke i bugarske klasične uratke realiziane pod diktaturom. Ujedno, ukoliko se izuzme kratkometražna tehnička eskapada Exoneration (2017) poljskog autora Jaceka Jedrzejczaka, radi se o filmu u koji je uloženo najviše surove enegije i elementarnog tehničkog otaljavanja u vremenu s obziom na (udarnički) rezultat. U sklopu festivala retrospektivno su prikazani i filmovi Jana Soldata, te nekoliko zanimljivih programa iz domene novih medija, a pobjednike će odabrati žiri u sastavu (prošlogodišnji pobjednik) španjolac Andres Goteira, ravnatelj splitskog MKC-a Joško Jerončić i slovenska krtitičaka Maja Krajnc (dugometražni), te slovenska producentica Marina Gumzi, splitski umjetnik i predavač Toni Meštrović i pethodno spomenuti Jan Soldat (kratkometražni). Danas je 12.10 2018. Dobitnici nagrada biti će obznanjeni u 21:00 u prostoru Caffe Galerija (Galerija umjetnina). Ukoliko izbjegavate festivalske formalizme još jednom vas pozivamo na drugi set projekcija iz kratkog dvotjednog ciklusa autorskih filmova legendarnog Pierrea Clémentia (1942–1999) koji će biti održan s početkom u 20:30 u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split (Dom mladih – Ulica slobode 28). Na programu su filmovi: New Old (1979) i Visa de censure n° X (1967). Pobjednicima 23. Split film festivala unaprijed iskrene čestitke…

P.S. (osobni favoriti):

Kratk: Hiroya Sakurai – The Stream VIII (2017)

Dugi: Roman Bondarchuk – Volcano (2018)

 

Darko Duilo