Rino Barbir – trenutno jedan od najtraženijih autora spotova u zemlji, u zadnje dvije godine neprestano radi na autorskim i komercijalnim projektima, kao snimatelj web-serije Carstvo ladovine, kao redatelj na filmu Druker, te na glazbenim i reklamnim videospotovima.
Upravo je snimljen Druker, tvoj prvi samostalni redateljski projekt, i trenutno je u fazi postprodukcije. Čime se bavi film, kako su prošle pripreme i snimanje, kako si odabirao suradnike i glumce?
Tema filma je odgoj i dinamika odrastanja kroz prizmu glavnog lika. U filmu glumi nekoliko tinejđera, neki od njih nemaju nikakvo iskustvo ispred kamere, ali to se pokazalo super jer smo u procesu proba mnogo improvizirali i na taj način dobili na prirodnosti likova. U procesu castinga nismo pronašli baš identične likove kakve sam zamišljao dok sam pisao scenarij, neki su bili dovoljno slični, neki su bili potpuno različiti, ali svaki od njih je imao nešto posebno i autentično. Mislim da je kod odabira naturščika bitno biti spreman na kompromise, ali i gledati na to kao plus, jer ti svaki naturščik može donijeti nešto novo i nepredvidivo. Za tu grupu tinejđera bio mi je cilj da međusobno postanu ekipa i da vole radit jedni s drugima, i mislim da je to uspjelo, sutra ih vodimo na pizzu.
Audiciju smo radili bez teksta iako smo imali napisan scenarij, glumcima smo rekli samo temu i opisali situaciju – na taj način dobijem nešto iskreno od njih, autentično, te na kraju oni sudjeluju u scenariju na način da se neke njihove replike s proba uvrštavaju u scenarij. Nakon prve probe dobili su scenarij u ruke, ali i dalje su imali slobodu da se ne drže teksta, te se scenarij gradio do zadnje probe prije snimanja.
Kako sam u poziciji snimatelja i redatelja, u samom startu planirao sam da obavljam i snimateljsku funkciju, ali brzo sam shvatio koliko film donosi obaveza i odgovornosti koje ne bih stigao obavljati. Zato sam odabrao snimatelja kojem vjerujem, Tomislava Sutlara. Radili smo skupa na reklamama, i tu sam shvatio da se slažemo i koliko znači imati još jedan mozak u cijelom procesu. Njegov mir na setu, ideje i prilagodljivost raznim estetikama, su razlog zašto sam odabrao baš njega. Šimun Šitum i ja smo zajedno raspisivali scenarij, paše mi stil dijaloga kakve piše i njegov način razmišljanja o filmu.
Film je ostvaren kroz sredstva za poticanje audiovizualnog stvaralaštva, što bi bilo da nisi dobio sredstva na natječaju, bi li pokušao snimiti film bez budžeta?
Sredstva za film su ostvarena preko HAVC-a, a snimao bih film i u drugim uvjetima i s minimalnim budžetom. Budžet ti omogućuje profesionalne uvjete, možeš napraviti većinu stvari koje zamisliš, imati hrpu profesionalaca oko sebe i biti siguran da će svaki od njih dati svoj maksimum. Međutim, to donosi i neku odgovornost, vremenska ograničenja i svakako te gura da budeš jako precizan u planiranju i da svaku odluku izvažeš nekoliko puta.
Kako je izgledao rad na seriji Carstvo ladovine, kako izgleda rad bez sredstava, kako ide traženje sponzora i donatora nakon što ste snimili prve tri epizode i hoće li se snimanje nastaviti?
Skupili smo nešto vlastitog novca i budžet je bio ograničen na gorivo, hranu i vodu, a koristili smo opremu Kino kluba. Svi uključeni su radili besplatno. Šitum je došao sa scenarijem, on je donio ideju serije, a mi smo se uključili dijelom kao autori, zajedno smo pričali o tome kako ćemo snimati, uspostaviti produkciju i logistiku, ravnopravno su se donosile sve finalne odluke. Što se tiče financiranja, sve je još u dogovorima, trenutno i dalje tražimo sredstva, htjeli bi nastaviti snimati, ali ne možemo više raditi isključivo na entuzijazmu.
Kino klub je brzo reagirao na popularnost tvojih spotova i pokrenuo radionicu kojom je završila ovogodišnja školica, a premijeru su imali na Smotri početkom travnja. Kako je izgledala radionica?
Odlučili smo polaznike podijeliti u više grupa, mogli su odabrati pjesmu i osmisliti spot kakav žele raditi. Moja uloga je bila pomoći im u realizaciji njihovih ideja, poticao sam ih da se izraze na svoj način tako što sam im prvenstveno pomogao u artikulaciji ideja i sistematizaciji procesa rada. Nakon toga su imali radionicu montaže Dragana Đokića koji je s njima montirao snimljene materijale. Nemamo idealne uvjete, idealna situacija bi bila kada bi svatko radio na razvoju svoje ideje, tj. kada bi se moglo raditi sa svakim polaznikom posebno, jedan na jedan, a takav rad zahtijeva više mentora, jedna se osoba ne može u potpunosti posvetiti svakom pojedinačno.
Koja je tvoja uloga i djelovanje u Kino klubu?
Sve je počelo sa filmskom školom još u srednjoj, napravio sam nekoliko spotova u produkciji Kino kluba, serija Carstvo ladovine je snimana u koprodukciji s Kino klubom i film Med i mliko Marka Jukića. Organizirao sam par dobrih tuluma, bio asistent na radionici sa Sunčicom Fradelić, i Igorom Bezinovićem, te mentor na radionici videospotova. Možda sam nešto i preskočio…
Koliko čovjek treba imati iskustva da bi imao što reći, da bi izgradio uopće autorski pogled na svijet i osvijestio sebe kao autora?
Smatram da nemam previše iskustva, tek sa trideset godina sam snimio svoj prvi film. Mislim da ljudi nekad premladi upisuju akademiju, i možda nemaju dovoljno životnog iskustva da mogu nešto suvislo ispričati. Ja sam UMAS upisao mlad, i zapravo tada nisam imao jasnu ideju što ja to želim reći u svojim radovima. Ostat dosljedan i posvećen nekoj ideji mi je najteže, scenarij za Drukera smo napisali prije godinu dana, u tih godinu dana taj scenarij mi je dosadio stotinu puta. Na kraju ostaje najvažnije da moraš vjerovat u nešto da bi izgurao to do kraja, a za to je potrebna neka zrelost.
Kako si se počeo baviti filmom i kako je izgledao taj proces do danas?
U srednjoj grafičkoj mislio sam da ću se baviti web-dizajnom, imali smo predmet fotografija i tu sam se prvi put susreo s nečim što danas radim. Tijekom srednje sam shvatio da postoji smjer Film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, volio sam gledati filmove, ali nisam doživljavao sebe u tome, kasnije sam vidio da postoji filmski tečaj u Kino klubu i tamo sam prvi put ostvario neku simpatiju prema filmu. Nakon tečaja sam otišao na prijemni na UMAS-u i upisao smjer Film i video.
Tijekom srednje sam vozio skejt i moj prvi doticaj s kamerom bio je snimanje mojih prijatelja kako se voze. Snimao sam neki film za maturalni rad u srednjoj o jednom skejteru, nešto kao portret. Zapravo sam se tako vježbao za prijemni.
Tijekom studija nisam znao želim li biti snimatelj, režiser ili montažer, upoznavali smo se sa svim aspektima rada na filmu, od scenarija, montaže i snimanja do režije. Pri kraju studija u Splitu, shvatio sam da me zanima snimateljski posao, i tu se rodila ideja da upišem diplomski studij snimanja u Zagrebu. Tijekom tog studija snimanje je bilo jedino čime sam se želio baviti u životu. I dalje je to moj poziv, i dalje razmišljam kao snimatelj, ali tijekom studija sam počeo samostalno raditi videa i spotove kao one man band, snimatelj i režiser u jednome. Nakon što sam imao par uspješnih spotova, koji su za mene bili dobra praksa pričanja priče slikama, počeo sam razmišljati kao redatelj, ne više samo kao snimatelj. Nakon tog iskustva shvatio sam da bih možda mogao pokušati napraviti svoj autorski film.
Prvi put sam se odlučio izmjestiti iz uloge snimatelja tijekom rada na Drukeru jer sam shvatio da ću više doprinijeti filmu ako budem isključivo u funkciji redatelja, osim toga vjerojatno bih upadao u konflikt sa samim sobom tijekom cijelog procesa. Angažirao sam snimatelja kojem potpuno vjerujem i koji je razumio moju viziju filma. U pripremi smo proveli mnogo vremena, sve smo precizirali i na snimanju smo samo izvršavali unaprijed dogovoreno. Sad kad sam vidio kako je biti u koži redatelja, mislim da je i snimatelj u meni nešto naučio.
Kako se zahuktala priča sa spotovima, kako je došlo do toga da jako puno radiš spotove i da te odjednom svi žele? Što je ono što je presudno za popularnost u tvom radu u današnjem trenutku, misliš li da ćeš uspjeti zadržati svjež pristup i kako ćeš to postići?
Priča sa spotovima se zahuktala još odavno, kad smo Đole i ja napravili spot za TBF – Grad spava. To je jedan od mojih prvih spotova. U međuvremenu sam radio još spotova, ali mislim da je odgovor na pitanje u činjenici da su spotovi koje sam napravio za Vojka doprli do publike radi popularnosti tog glazbenika, a slika je dobro popratila glazbu i to je formula svakog dobrog spota. Pjesma je pola posla, ne bih takav spot mogao raditi za drugu glazbu.
Ne mogu odgovoriti na pitanje što je presudno u mom radu da je prepoznat, koliko god se ja trudio da spotovi budu zanimljivi, nikad ne možeš znati što će se ljudima svidjeti. Ne mogu ti reći hoću li ostati svjež, možda već sutra ne budem imao baš nikakvu novu ideju, to ne možeš forsirati, ali se možeš truditi da svaki put radiš nešto drugačije pa makar napravio loše.
Kako ide kreativni proces u stvaranju spotova od ideje do realizacije? Koliko ti je bitna energija ljudi s kojima radiš?
Uvijek polazim od jedne slike, jednog kadra, neke situacije i iz nje gradim ostatak, nekad se dogodi da ta slika u kraju ne uđe u spot, ali iz nje proizađu sve ostale slike.
Bitno je da na setu svi daju svoj maksimum, to se osjeti u finalnom rezultatu. Spotovi se u Hrvatskoj snimaju s malim budžetima, na entuzijazam i na ludilo, i ako ćeš raditi spotove moraš dati sve od sebe, dosta toga se radi na našu dobru volju, ako bih se vodio zaradom ne bih to radio.
Koliko te vodi intrinzična motivacija da se izraziš i stvoriš vlastiti narativ, primjerice u filmu Druker koji si upravo snimio, a koliko su ti bitne reakcije okoline i suradnja s prijateljima na projektima?
Moj posao kao redatelja je okupiti suradnike koje ću uvjerit u svoju viziju i koji će svojim prijedlozima obogatit tu istu viziju. Bitno mi je da je atmosfera i energija na setu prijateljska, jednostavno je ugodniji rad. Naravno da su mi bitne reakcije okoline, prijatelja i obitelji, ne radim film da bih ga gledao sam doma, ne očekujem da se film mora svidjeti širokoj masi, ali nadam se da će imati svoju publiku.
Koji su ti najdraži projekti na kojima si radio? Spomenuo si mi film Med i Mliko Marka Jukića, što je tu bilo posebno za tebe kao snimatelja?
Med i mliko i Carstvo ladovine su mi ostali u najboljem sjećanju, na oba sam bio snimatelj, i oba projekta su se radila u dosta skromnim uvjetima što nam je pružilo dosta slobode, svi smo radili volonterski i sa puno entuzijazma. Sa Medom i mlikom sam najzadovoljniji, i sa filmom u cjelini i sa svojim doprinosom filmu.
Marina Barun
