Razgovor: Sunčica Fradelić

^{23. 03. 2023}

 

Sunčica je po struci slikarica, a razvojem kluba bavi se kontinuirano od 2008. godine kroz razne funkcije i zaduženja. U klubu trenutno organizira međunarodne i specijalizirane programe.  Osim angažmana u klubu, bila je i vanjska suradnica na UMAS-u na odjelu za Film i video od 2006. do 2011. godine, a od 2011. do 2016. godine je uz Belu Tarra pokrenula i razvijala film.factory program u Sarajevu. Danas djeluje kao suradnica na različitim filmskim i edukativnim projektima. Kao samostalna autorica izlaže i predstavlja svoj rad nacionalno i međunarodno od 2004. godine.

Sa Sunčicom razgovaram povodom njezinog novog kratkog filma While We Were Here (Dok smo bili tu ) iz 2022. godine.

• Pozdrav Sunčice, kako si? Gdje sam te trenutno zatekla, na čemu radiš?

Pozdrav Marina! Trenutno odmaram. Uz dnevnu rutinu i druženja, vrijeme provodim u čitanju i pisanju. Uz to pokušavam dekonstruirati kompleksne događaje iz obiteljske povijesti, prepoznati određene poveznice koje iz njih proizlaze i jasno i čim jednostavnije, izraziti ih i strukturirati – za sada kroz tekst i kroz likovne medije. Rezultat tog procesa bi mi trebao poslužiti kao predložak za budući projekt kroz koji reflektiram razmišljanja o ideji obitelji, odnosu zajednice prema traumi i individualnom prostoru slobode. Generalna tema filma je parafraza izjave Jonasa Mekasa da će nam društva propasti jer slušamo svoje političare, a ne svoje pjesnike. Zabavlja me zamišljanje društvenog uređenja u kojem u javnom prostoru prevladava poetska misao, a ne politički diskurs.

• Tvoj posljednji film, While We Were Here u svibnju je prošle godine premijerno prikazan na međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu i u međuvremenu skupio i nekoliko nagrada. Zašto si se odlučila za svjetsku premijeru upravo tamo, kako je tekao dosadašnji festivalski put?

Oberhausen spada među najznačajnije i najstarije festivale kratkog filma na svijetu i bila sam sretna što je selektiran za program međunarodne konkurencije. Navodno se prijavilo oko 5800 filmova, a u konkurenciju ih je odabrano oko sedamdeset, što mi se činilo kao uspjeh. Festivalska distribucija iziskuje posebnu vrstu angažmana i poznavanja programske politike festivala, a u odlukama na koje festivale prijavljivati pomogle su mi kolegice i kolege koji imaju više iskustva. Za sada ide OK, vidjet ćemo.

• Inicijalna ideja za scenarij krenula je na film.factory programu u Sarajevu. Od koje je ideje sve krenulo, je li to bila priča, slika, zvuk ili osjećaj? Zanima me misaoni proces iza filma, kako se otada ideja razvijala i mijenjala?

Imali smo radionicu Apichatponga Weerasethakula u okviru koje smo prolazili određene vježbe meditacije, dio u prirodi, dio u urbanom okruženju. Svaki je dio trebao trajati otprilike petnaest minuta. Međutim, prijala mi je šetnja i odšetala sam u prirodu prateći Miljacku, hodala sam dosta dugo dok nisam našla savršeno mjesto za vježbu (da bih kasnije skužila da sam slučajno zalutala u minsko polje, baš u vrijeme mladih poskoka). Ostala sam par sati, odgovarala mi je povučenost jer je period bio iznimno intenzivan. Nisam pratila upute za meditaciju doslovno nego sam uzela blokić i crtala sve što se nalazilo oko mene pokušavajući se fokusirati na detalje i na taj način postići prisutnost. Nakon toga sam se koncentrirala na zadatak i jako brzo napisala slijed scena, impresije određenih događaja u nizu slika. Naknadno sam ih raspisala u formi treatmenta za dugometražni film koji sam imala namjeru snimati u Sarajevu. S obzirom da se to nije dogodilo, par godina nakon, odlučila sam snimiti kratki film u produkciji Kino kluba koristeći postojeće materijale kao predložak. Prijavila sam projekt na HAVC kao eksperimentalni film i dobila sredstva. Proces mi je dao mogućnost da prvi put isprobam brojne metode i tehnike u svim fazama produkcije, a s obzirom na druge projekte koje sam paralelno vodila, taj proces je podijeljen na kratke segmente u dužem periodu od par godina kroz koji je film oblikovan. Sama sam producirala, režirala, djelomično snimala i montirala film jer mi je bilo važno da imam istovremeno slobodu i kontrolu nad situacijama koje prolazim, a bilo mi je važno i praktično iskustvo koje sam željela steći.

No, suradnje koje su se realizirale kroz projekt, također su ga oblikovale. Uživam kreativno surađivati s ljudima, to mi je omiljeni oblik druženja. U tom smislu bih sigurno istaknula suradnju s Pilar Palomero, čija mi je percepcija pomogla vizualno definirati film i s Tončem Bakotinom, koji je imao ključnu ulogu u procesu definiranja zvuka i glazbe za film.

• Film je predstavljen kao filmska meditacija o likovima koji prolaze kroz gubitak. Međutim, zbog eksperimentalne forme, film otvara mogućnost i metaforičke interpretacije likova koje možemo promatrati kao funkcije koje predstavljaju elemente psihe, baš poput likova u bajkama. Tako je kroz interpretaciju elemenata moguće iščitati narativ formiran oko procesa transformacije protagonistove psihe. Što misliš o ovom čitanju, i koji je podtekst ili priča tebe vodila pri stvaranju?

Čitanje je poticajno, hvala ti na feedbacku. Struktura je  organizirana oko događaja iz života likova koji nisu prikazani u filmu – bolnim prekidima njima značajnih odnosa. Tim slijedom film djelomično prikazuje i unutarnji konflikt, njihovu čežnju, a na tragu toga vidim poveznicu s tvojom sugestijom – upravo je čežnja duboka emotivna potreba koja ima moć pokretanja transformacije.

Ipak, iako se film bavi temom gubitka, nastojala sam ocrtati dio topline i nježnosti bliskih odnosa, koliko takvi trenutci mogu biti krhki i dragocjeni. Likovi su poslužili za ekspresiju ideja, no nisam se bavila dubljim psihološkim razradama. Film je naglašeno stiliziran, situacije namjerno pojednostavljene zbog odmaka i postizanja snažnijeg narativa vezanog uz osjećaj protoka vremena, stanja zanosa i melankolije.

• Melankoličnu atmosferu nostalgije pojačavaju i kadrovi u kojima se found footage materijali kolažiraju s novim snimkama. Čije su to snimke, i kako si se odlučila za ovaj pristup?

Prijelazi između scena sastoje se od uvećanih detalja telekiniranih obiteljskih 8mm filmova koje sam pronašla u klupskoj arhivi (ne znam čiji su), i vlastitih snimaka koje su izvorno producirane u različitim analognim i digitalnim formatima. Materijale sam projicirala zasebno ili u slojevima na glatke ili teksturirane površine, presnimavala koristeći različite kamere i manipulirala u montaži sve dok nisam postigla izgled koji mi je bio vizualno uzbudljiv. Finalno je film kolorirao Fran Sokolić što mu je dalo sveukupnu ujednačenu toplinu i zrnatost. Ovaj dio izrade filma mi je predstavljao najveći užitak, i inače me raduje svako eksperimentiranje i igranje sa slikom.

• Voda je jako važan element, i provlači se kroz čitav film kao lajtmotiv. Osim vode, motiv cipela javlja se na početku i na kraju filma. Priča o cipelama tvori okvirnu priču koja omogućuje interpretaciju na narativnoj razini. Javlja se i broj devet. Odabrani simboli stalna su mjesta naše kulture, a ovdje su inovativno uklopljeni u priču. Koja značenja za tebe imaju u kontekstu filma, pojavljuje li se još neki koji mi je možda promakao?

Odabir lokacija napravljen je jer su u određenom smislu rezonirale s idejom, ali nije bilo puno kalkulacije. Koristila sam rijeke u filmu (Cetinu i Miljacku) jer volim njihovo kretanje i snagu, sviđa mi se kako reflektiraju svjetlost, kako su uvijek drugačije i mijenjaju se, vizualno me stimuliraju i privlače. Iz sličnih razloga sam koristila snimke vožnje, izmjene svjetla u kadru ili pokret kamere kao izražajno sredstvo. Važna mi je energija različitih motiva i želim slike ispunjene životnošću.  Često sam se i selila i živjela između nekoliko gradova istovremeno, stalno ih otkrivajući kroz nove susrete, pa su tako i ljudi i lokacije u filmu posljedica životnih okolnosti, putovanja, istraživanja i najvećim dijelom odluka koje su proizišle intuitivno. Priča o cipelama uokviruje film, a cipele doslovno korespondiraju s kretanjem, trošnošću, dok su istovremeno fizički artefakt, direktna veza s prošlošću i važna uspomena. Ova priča je zasnovana na stvarnim događajima iz života Dina Oliviera koji je uprizorio lik.

• Kako si zamislila protagoniste i kako je tekao proces odabira glumaca? Jesi li pisala scenarij za glumce ili obrnuto?

Imala sam scenoslijed s kratkim opisima radnje i moodboard. Kasnije sam radnju nadograđivala s obzirom na okolnosti i kroz suradnje s glumcima i članovima ekipe. Osim prve polovine scene na rijeci koja je originalno zamišljena dosta drugačije, sve ostalo je manje-više izvedeno u skladu s planom. Prije nego što su dodijeljena sredstva za produkciju, jedino sam za Dina znala da će biti u filmu. Glumce za ostale likove sam pronašla, ili putem castinga ili kroz preporuke, a scene jesu djelomično oblikovane uz njihove sugestije. Zadnja scena s macom, koju je napisao Damir Juričić, snimljena je neposredno pred prijavu na natječaj za financiranje. Uz tu situaciju se vezuje i anegdota – javila sam se Dinu da ga pitam bi li sudjelovao u filmu ukoliko bi dobili sredstva i poslala mu scenoslijed. Dino mi je umjesto odgovora poslao svoju fotku s preslatkom malom macom koju je tek dobio. Prepoznala sam priliku pa sam u idućih par dana skupila opremu iz kluba i iz Splita otišla za Sarajevo. Scenu smo snimali nas troje, Dino, maca i ja, sve skupa je trajalo nekih sat vremena. Maca je tako dobra da sam kasnije mogla birati takeove. Bila sam zadovoljna s rezultatom, a ovo snimanje je odredilo i dalji produkcijski smjer i čitav film je snimljen s opremom koju imamo u klubu što je financijski rasteretilo produkciju i dalo nam mogućnost da prilagodimo tempo i dinamiku realnim potrebama projekta.

• Vidimo da je film dobro prihvaćen od kritike, uz nagrade, časopis Sight and Sound uvrstio ga je u 10 najboljih filmova u 2021. godini. Je li kod kratkih filmova moguće steći dojam kako je festivalska publika prihvatila film?

Jonathan Rosenbaum, američki filmski kritičar ga je stavio na listu svojih deset filmova za Sight and Sound. Poslala sam mu rani cut. Jonathan je dugogodišnji prijatelj koji poznaje moj angažman i podržava što sam napravila, ili činim za razvoj nezavisnog filma. Svakako mi je imponiralo i ugodno me iznenadilo kad ga je uvrstio na svoju listu. Festivalski selektori povremeno ih prate i moguće da je njegov izbor skrenuo na film određenu pažnju. Na festivalima na kojima sam bila, prilazili su mi ljudi kojima se svidio film, ali teško mi je napraviti generalnu procjenu.

• Relativno nedavno si otvorila i producentsku kuću. Je li ovaj film prvi koji si producirala pod svojim imenom i koji su ti budući planovi?

Film je nastao u produkciji Kino kluba. U formalnom smislu sam nadgledala produkciju ili bila producent svih profesionalnih filmova u (ko)produkciji Kino kluba Split u periodu od 2011. do ožujka 2023. kao osoba odgovorna za zastupanje koja je prilikom prijava na natječaje jamčila da će projekti biti završeni i bila uz autore suodgovorna za njihovu provedbu. Producirala sam ili sudjelovala na različite načine u produkciji brojnih studentskih i amaterskih filmova. Nisam doduše inzistirala da me se potpisuje svugdje i ne znam koji je to točno broj. Moja vlastita produkcija 2 BIJELA SLONA služi mi za obavljanje različitih usluga iz domene audiovizualne produkcije i edukacije, no i novi film će biti u većinskoj produkciji Kino kluba Split, a producenti smo Vedran Šuvar, Andrea Remetin i ja.

• Vidiš li se i dalje u nezavisnom kulturnom sektoru, puno je toga napravljeno u Kino klubu Split pod tvojim vodstvom. Što bi izdvojila kao najveća i najdraža postignuća? Kako vidiš budućnost kino klubova?

Najviše me vesele dobri odnosi zasnovani na povjerenju, izvrsne kolegice i kolege koji rade u klubu, ljudi koji usprkos brojnim izazovima uspijevaju sačuvati entuzijazam, članovi koji sudjeluju u izgradnji zajednice i zalažu se za očuvanje vrijednosti koje kroz klub promičemo, novi filmovi mladih autora i autorica… vesele me susreti sa suradnicama i suradnicima koji se uvijek rado vraćaju u klub i dijele svoja znanja i iskustva s nama, novi programi koje širimo kroz te suradnje. Nije to samo moja zasluga sigurno, ali vrlo aktivno sudjelujem u procesu. Osim u klubu, nedavno sam kroz rukovodeće pozicije sudjelovala i u radu Hrvatskog filmskog saveza, krovnoj organizaciji velikog broja udruga i čini mi se da smo i tamo uspjeli stvoriti neku novu poziciju i energiju i mogućnosti koje bi trebale doprinijeti jačem povezivanju klubova i njihovom razvoju na nacionalnoj razini.

• Gdje vidiš sebe u budućnosti? Bi li se voljela razvijati kao autorica ili te više privlači posao produkcije ili pak rada u kulturi?

Budućnost je sada poprilično otvorena, a jedino što mi se čini izvjesno je – bit ću u pokretu.

 

Razgovarala: Marina Barun