Intervju: Tonči Bakotin (Ruzina Frankulin)

^{04. 12. 2022}

U susret predavanju Zvuk na filmu: sluga lažne dubine ili generator neviđenih emocija Tonča Bakotina (Ruzina Frankulin) koje će se održati u Kino klubu 9. prosinca s početkom u 19 sati s dugogodišnjim suradnikom i članom kluba razgovarala je Sunčica Fradelić.

Tonči Bakotin rođen 1973. godine u Splitu, profesionalni je predavač glazbeno-tonske tehnologije, glazbenik i oblikovatelj zvuka, programski voditelj udruge i glazbeno-tonskog studija Sensoria. Bakotin je tijekom osnovne škole pohađao klasičnu glazbenu školu. Ubrzo nakon toga, sredinom 90-ih, postaje član noise-elektro ambijentalne glazbene skupine Zidar Betonsky. Nastupajući diljem Europe, odlučuje se na promjenu u svojoj glazbenoj karijeri i počinje skladati kao solo umjetnik koristeći kombinaciju elektroničkih i tradicionalnih instrumenata. Diplomirao je oblikovanje zvuka u Rotterdamu, završio preddiplomski studij filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu, studirao na CISCO akademiji na Laboratoriju za telekomunikacije fakulteta za elektronički inženjering u Ljubljani. Od 2002. djeluje je kao predavač glazbeno-tonske produkcije, a komponirao je glazbu za kazalište i performanse u sklopu kolektiva Zidar Betonsky i Fraktal Falus Teatar.

 

 

• Kako si se počeo baviti glazbom?

Mislim da se glazba počela baviti samnom. Prvo što sam čuo na Iskrinom Trubaduru bile su  ploče Elvisa Preslya, trubača Luisa Armstronga, klarinetista Bennya Goodmana i Tijardovićev Splitski akvarel, sve u periodu do pete godine. Ploče su bile mamine, a mi smo stanovali na gornjem katu. U prizemlju je stanovao Zvonimir Bakotin koji je tada sa svojih jako malo godina već imao ozbiljnu vinilnu fonoteku stranih izdanja. Ploče su dolazile iz Londona, Rotterdama, Antwerpena, Hamburga. Stric je bio brodarski inspektor. Dolazilo je apsolutno sve: od Beatlesa, Doorsa, Zeppelina, Janis Joplin, Stonesa, Dylana, Depp Purplea, Hendrixa… Ja sam to sve upijao i pjevao iako pojma nisam imao ni engleski ni tko je koji izvođač. Neko vrijeme sam prešao na Zdravka Čolića jer se u kući pojavila ploča Ako priđeš bliže (još uvijek smatram to svojevrsnim remek djelom koja neupitno pljuje u lice svim kvazi izvođačima u regiji danas, autorski, produkcijski, glazbeno i izvođački).  Negdje u trećem osnovne na crno-bijelom TVu sam vidio i čuo Kraftwerk. Od tog šoka se dugo nisam oporavio i nisam znao što da radim s tim “iskustvom”. Da li je to bila glazba, zašto mi se to sviđa, jesam li normalan? Malo kasnije krećem u muzičku školu i od tada sam se snimao, ali i nasnimavao na Grundigovom kazetofonu. Već sam bio jako zaražen.

• Možeš li nam reći nešto o djelovanju sastava Zidar Betonsky i sceni unutar koje ste tada djelovali?

Prvi put sam čuo Zidar Betonsky, kao trojku, u Varošu, u sobici Robija Raosa, kao gost, frend, na jednoj od prvih proba… Bio sam stisnut u kutu, slušao i mislio kako sam pod debelim utjecajem rekreativnih poticaja jer ono što čujem ne može biti stvarno, bilo je bezobrazno fantastično i bolje od svega što sam do tada čuo. Ja sam tada imao svoj projekt Ruzina means Rust. Njima je valjda to bilo OK i nekako smo završili na zajedničkoj turneji po Sloveniji. Svirali smo kao oba projekta i bilo nam je neponovljivo dobro. Toliko dobro da kad smo se vratili u Split smo nastavili svirati skupa u Betonskom, a svoj projekt sam ugasio. U priču je uletio i Hrvoje Cokarić tako da smo negdje od tog perioda petorka. Kad kažem da nam je bilo neponovljivo dobro ne mislim samo na svirku. Svirke su bile vrhunske ali i naš međusobni odnos je bio nestvaran. Toliko svestranosti, genijalnih ideja, nadopunjavanja, klikova i čarobne muzike – potpuno endemska situacija. Hrvoje Pelicarić, Edi Raos, Zdeslav Kukoč i Cokarić – mogu reći da sam zahvalan životu za taj period. Što se tiče scene, mislim da smo mi nekako gradili potpuno našu priču. Više smo bili u likovnoj i kazališnoj priči. Ne želim ispasti bezobrazan, govorim moj iskren doživljaj – nije me uzbuđivalo gotovo ništa od tadašnje scene, ako govorimo o Splitu. Sve je to u muzičkom smislu bilo u najbolju ruku OK, u redu. Ako na prvu pomislim koga bih istaknuo, to je bio Rumpelstinski s Nikolom (Nikola Radman), Tošom (Mirjam Jovanović) i Lekom (Goran Lekić), No Comment s Tesom (Zdeslav Vojković) kao frontmenom,  virtuoznost Tonča Radića, energija Petra Grimanija, Rašeljke Pupačić. Ne bih navodio dalje, ispast će da ignoriram, ali evo, ovi navedeni su sigurno bili jako vrijedni u kulturološkom smislu. S druge strane stvarno mislim da je Betonsky tada bio jako poseban, jako suvremen, u toku s vremenom. Odsvirali smo dobar komad – Italiju, Sloveniju, Švicarsku, Francusku, Mađarsku, Makedoniju i bilo bi bolje da smo se više angažirali oko kontakata nego oko rekreativnih aktivnosti. Vraćali smo se tih putešestvija s nula kontakata i nula kuna. Ali smo zato rasplesali male auditorije Pariza i Skoplja i Budimpešte i Črnomelja itd.

Split je tada prštio od energije, živjeli smo oko kafića Ziggy i Jazz. Nisu to bili samo kafići, bili su hub-ovi, nešto puno puno bolje od Facebooka. Bili su stvarni. Došlo je i do jako važne akcije skvotiranja Doma omladine. Od čišćenja smeća i govana do performansa i mjuze.
Na žalost, dosta je ljudi otišlo zbog rata, bili su prisiljeni. Užasno je bilo kad su dojučerašnji prijatelji, poznanici, prisiljeni dobiti naljepnicu nacionalnog sranja.
To su bolesne krive strasti koje su nanijele neprocjenjivu štetu svima. Iz sadašnje perspektive priča Zidara Betonskog se čini kao relativno kratak, naelektriziran bljesak. Prije svega u nama samima. Već 2000. šaljemo sve kvragu i razilazimo se. Neki odlaze u Roterdam, neki u Dublin, neki na Vis. Kažu da smo svirali industrial / noise / electro a u drugoj fazi melodičnu ambijentalnu elektroniku. Samu mjuzu ljudi mogu naći na netu. Bandcamp, Youtube.

• Što je Fraktal Falus Teatar i kako se odvijala tvoja suradnja s njima?

Fraktal Falus Teatar (ili FFT) je kazališna skupina. Osnovao ju je Hrvoje Cokarić po povratku iz Ljubljane gdje je upijao metode i principe suvremenog kazališta kod Dragana Živadinova. Mislim da je to bilo 1994. Onoliko koliko nam je Betonsky bio potreba u muzici toliko smo se  zarazili i sa teatrom. Bolje rečeno, Cokarić nas je omađijao. U to vrijeme smo saznali i za pojam udruge u civilnom društvu pa smo krenuli osnovati Kulturno umjetničku udrugu Uzgon. Htjeli smo se baviti multimedijskom umjetnošću, konceptualnim predstavama, organiziranjem nastupa muzičara i umjetnika, aktivizmom… To što smo mi željeli raditi tada još nije postojalo u registru djelatnosti udruga. I još smo se razbacivali pojmom aktivizma, koje je nama bio jako važan. Nije nam prolazilo sve dok nismo angažirali odvjetnika, a maloprije su me podsjetili Coka i Pelicarić da smo dobili cash od Marka Brecelja kako bi uzeli odvjetnika da nam to sredi. Nakon nešto manje od godine dana našeg pilanja po tom pitanju smo konačno s odvjetnikom Vlahom Duplančićem uspjeli registiriati Uzgon.

Betonsky i FFT su bile osnovne sekcije Uzgona, tako da je to sve isprepleteno. I u biti nam je služilo za neku administrativnu inscenaciju prema sistemu. Mi smo samo htjeli praviti dobru muziku i dobre predstave. Svim predstavama je nosivi stup bio Cokarić a ostali smo bili jedinke koje su držale podignute ruke i pognuta leđa da kolektiv realizira produkciju.

Kolektiv je uvijek bio važniji od pojedinca, i to smo tako prirodno i doživljavali – ne zbog neke furke, nego nam je to tako bilo prirodno. Ali je isto tako istina da bez Cokarića ne bi bilo FFTa ni predstava. Aktivizam, fizički teatar, visokotehnološke komponente komunikacija i audio vizualnih medija, društvena pitanja, ekologija i pravedno društvo su bile okosnice predstava. Naravno da je Betonsky radio svu glazbu za sve predstave, ali osim produkcije glazbe smo i nosili, bušili, zavidavali, lijepili i ispucavali ideje. Popis predstava i ostalo se da naći na netu.

• Glazbom i zvukom baviš se na razne načine i kroz različite projekte, autorske, nezavisne i komercijalne. Uz to si i predavač, a izražavaš se i audiovizualno. Možeš li izdvojiti projekte koji su ti posebno značajni i zašto?

Teško mi je nešto izdvojiti. Potpuno sam nekomercijalan u svemu i radim samo ono što mi se sviđa, ako pričamo o autorskom radu. Meni je sve to važno. Manje mi je bitno sviđa li se nešto nekome ali sam nemilosrdan sam prema sebi. Ako mi kasnije dođe kakva potvrda od ljudi koji mi znače – sretan sam jer valjda nekakva emocija prenesena. Ovako brzinski: apsolutno sve sa Zidar Betonsky. Pa prva ploča poslije Betonskog, Ruzina Frankulin – Electroblue. Pa prvi video film M.ocean jer sam sebi dokazao da mogu nešto zamisliti u glavi, vidjeti u snu, a onda to stvarno i realizirati. I završiti u Puli. Classica Transforma zbog rada s klincima i posebno s tih pet kompozicija. Audiovizualna izložba Festival (s Ratkom Ilijićem) i album Croatian popular music zbog emaila Miroslava Škore i prijetnje ljubitelja Marka Perkovića, ali i zbog seciranja Jelene Rozge, Maje Šuput i Vlatke Pokos. I Wiekevorst skunk session-i s Rudijem Wynantsom 1999/2000 zbog ludilo muzike, belgijske marmelade i sira. Projekt Tête-à-tête. Nedavno smo imali sesson za 2022. sa Urškom Preis i Gordanom Tudorom. Jedva čekam ući u miks. Suradnja na filmovima Neli Ružić, Sunčice Fradelić, Borisa Poljaka.

• Nakon niza godina provedenih u inozemstvu, odlučio si se vratiti u Hrvatsku i pokrenuo udrugu Sensoria. Koje su vam programske odrednice?

Programske odrednice se po nekoj formi administrativnim jezikom odnose na zvukovno stvaralaštvo, muziku, snimanje, produkciju, audio i video postprodukciju te video i film. Pokušavamo nešto muzike i izdati a da nije samo digitalno, online. Tako smo izdali kompletnu “diskografiju” muzike koju je radio Zidar Betonsky za Fraktal Falus Teatar u obliku 4 x CD-a. Ako je netko zainteresiran neka se slobodno javi u Kino klub ili preko Sensorie i može dobiti ova fizička izdanja. Mlađa generacija je polako ali sigurno izgubila dodir s kompakt diskom, koji je jedan od najgenijalnijih i najdovitljivijih izuma prošlog stoljeća. Standard CD reprodukcije se može posramiti samo digitalnim formatima veće razlučivosti. Pomodnost vinila je jako simpatična, meni također. Samo me smeta kada se mlade neinformira i drži u zabludi. Fantastičan je ritual izvaditi vinil iz omota, staviti ga na gramofon i spustiti iglu, zavaliti se u fotelju i vrtiti omot po rukama.  Samo nemojte govoriti da je zvuk bolji od CD-a. Jer je to potpuno nepoznavanje činjenica i nema nikakve veze sa osjećajem ili emocijom. Sad iz mene progovara onaj dio koji također radimo u Sensorii, a to su radionice i predavanja. Ali evo, ako bi se tko pitao zašto u 2021. izdati nešto na CD-u – zato jer ovo izdanje je bilo retrospektivno i nije baza samo u mjuzi nego i u artefaktu. Naravno, ako vas to zanima. Ima i ostalih, zasad online digitalnih izdanja. Sve je na našem webu.

Sensoria pokušava osmisliti projekte koji su drugačiji – preko nekih se trudimo izravno suprotstaviti masovnoj kulturi. Onda kada to po nama ima smisla.
“Domaća” scena prečesto robuje suludom domoljublju i patriotizmu.  Većina formi koje uključuju muziku i film ili bilo koji oblik pokretne slike, mjeri se i procjenjuje lokalnim štapom našiljenim onim što je komercijalno “ispravno” i ograničenih umjetničkih sposobnosti. Osobno me prati glas da mi “nikad ništa nije dovoljno dobro”. I na taj način sebi stvorim naljepnicu snoba koji misli da živi u Amsterdamu ili na Marsu. A to je potpuno priglupo i suludo. U to se možeš uvjeriti ako pogledaš “lajkove” i komentare kad se prezentira neka nova mjuza, perofrmans, itd.
Ponekad se radi o, žao mi je, potpunom smeću, ali lajkovi ne izostaju, kao ni tepanja, hvalospjevi. Facebook je prvoloptaški primjer jer je po jednoj strani potpuno nerelevantan, ali ako si tamo kliknuo lajk, onda si kliknuo. A ja nerijetko padam u nesvjest.
Presmješno je da sam relativno nedavno čuo da je više odjeknulo to što je “Ruzina rekao da smatra Bizon nečim najboljim što je u dugo vremena čuo uživo” nego to što su oni stvarno fantastičan bend. Ali, evo im sad, pobijam to da meni nikad ništa ne valja. Bio je to koncert u Močvari.

Zato se preko Sensorie borimo, odnosno pokušavamo boriti za neke potpuno drukčije postavke i rezultate. Ne pada mi na pamet ostavljati dojam kako mislim da je sve što radimo fenomenalno, ekskluzivno ili zaista jako dobro. U biti umirem od straha kod svakog projekta, ne zbog drugih nego zbog sebe. A ako se nekom to dopada ili cijeni – super.

Sensoria ima i state-of-the-heart studio na tajnoj lokaciji. Važna nam je sinergija muzike i umjetnika. Ljudski duh je daleko važniji od bilo čega drugog. Najdraži session-i su mi oni bez unaprijed isforsiranih očekivanih ciljeva. Studio je čarobna kutija za usisavanje inspiracije koja lebdi u zraku. Iskrenost muzičara, umjetnika koji sudjeluju u produkciji najvažnija je za autentičan ulov.

• Dugogodišnji si suradnik Kino kluba na različitim edukativnim programima i filmovima. Sudjeluješ kao predavač na osnovnim radionicama koje pokrivaju bazična tehnička znanja o kameri, svjetlu i zvuku. Imaš li ideje kako unaprijediti program ili ideje za neke nove radionice?

Mislim da trebamo težiti na tome da se kroz radionice provuče model kompletnog snimanja (i slike i tona i svjetla) na setovima interijera i lokacija. Nakon teorije i familijarizacije s opremom, trebali bi objediniti polaznike u produkcijske timove, te simulirati situacije s stvarnim potrebama. Kako po završetku radionice materijali ne bi ostali neiskorišteni, trebalo bi povećati kapacitete Kino kluba s dodatnom postprodukcijskom opremom kako bi li ostvarili još bolje uvjete rada pa tako i rezultate. Ostalo je prilično dobro posloženo, i što se tiče edukacije i Kino kluba kao zajednice svakome tko želi realizirati film. Veseli me svaki odlazak u Kino klub, susret s ljudima, polaznicima. Jako dobra vibra.

• Što bi savjetovao ljudima koji se žele baviti zvukom i glazbom na filmu, na koji način mogu doći do potrebne opreme, znanja i kontakata?

Teško pitanje jer svatko ima svoju priču. Generalno, dobro je i potrebno sudjelovati u što više projekata, kao volonter, bez honorara, s honorarom, ulagati vrijeme i imati jako puno volje. Danas ima svakave opreme, i jeftine i skuplje i skupe. Kako bi se uopće shvatilo procese i potrebe zvuka za film treba postojati nekakav putokaz s osnovnim smjernicama. Prokletstvo interneta je postalo upravo ono što smo nekada jako željeli – da postoje odgovori na sve. Danas je moguće utipkati u goolge bilo koji pojam i izaći će miljuni rezultata od kojih će 75% biti ili potpune gluposti ili potpune gluposti aranžirane s jagodama sa šlagom. I onih 25% treba znati posložiti u logičnu cjelinu. Zato je dobro završiti koju radionicu, posjetiti korisna predavanja i seminare kredibilnih organizacija. Nakon toga nitko ne može reći da je spreman za samostalan rad na “ozbiljnom” filmu, ali može sebi posložiti sliku u glavi, organizirati se i raditi na jednostavnijim projektima s kolegama koji se nalaze u sličnoj situaciji ili biti asistent na većoj produkciji.

Treba voditi računa da je svakom režiseru, i “najmanjeg, najjeftinijeg” filma, njegov film nemjerljivo važan i jedino ga on ima pravo (i eventualno produkcija) podcjenjivati ili odbaciti. Najgora stvar koja se može dogoditi je da scena koja je uspješno odigrana nije snimljena, ili je loše snimljena. Snimanje zvuka (a naravno i slike) je ogromna odgovornost i neuspjeh u tome je pljuvanje na povjerenje koje su vam režiser i produkcija dali. Zato je dobro početi na simuliranim filmovima, malim projektima u kojima se griješi i na greškama uči. Dogodila mi se velika greška na jednom projektu koja je bila rezultat brzine organizacije snimanja za koju sam bio krivac jedino ja i nemam nikakvo opravdanje za to. To se više nikada nije dogodilo i nadam se da neće. Ponekad se samim snimanjem zvuka za film, a i postprodukcijom, bave osobe koje bi jednako uspješne ili neuspješne bile i da se bave prodajom nekretnina, dakle, osobe bez ikakve strasti. Kako za film, tako i za zvuk na filmu (ili bilo što vezano za film) potrebna je strast i zaluđenost, potrebna je zabrinutost i poštovanje. Treba ti biti stalo. Poštovanje prije svega prema kvalitativnim standardima ali posebno do režisera. Kada radite zvuk za film, radite na filmu koji nije vaš. Koliko god da mislili da je vaša ideja genijalna i da je potpuno usklađena sa slikom i emocijom – to nije vaš film. Režiser ima prvu i zadnju riječ. Nema mjesta egu s vaše strane. Film je interdisciplinarna umjetnost, vjerojatno najkompleksnija, a zvuk je samo jedna komponenta, jako važna, ali mora biti u sintezi s drugima i ispuniti estetsko emocionalni cilj režisera. Oprema je važna, ali manje važna od predanosti i strasti. Kontakte se stječe sudjelovanjem na snimanjima, u svojstvu asistenta, volontera, druženjima, kino klubovima. Zvuči kao da imam 50 g. iskustva i puno filmova ali to nije tako. Samo pokušavam prenijeti informacije u koje čvrsto vjerujem.

• Čemu si trenutno najviše posvećen i pripremaš li neke nove projekte?

Dovršavam svoj exp-doku film, a sudjelujem u kreativnom timu jednog drugog kompleksnog dokumentarnog filma. U ovom trenutku ne bi objašnjavao što i kako. To nije iz “poslovnih” razloga. Ponekad kad se o projektu priča prije nego što je za to vrijeme, osjećam se da se gubi fokus i energija. To je dosta teško opisati, ali poznam ljude koji točno znaju o čemu govorim i potpuno smo uvjereni da je to istina. A uopće govoriti o projektima, filmskim ili zvučnim, mi se čini bespotrebno iako to stalno radimo. Projekti trebaju govoriti sami za sebe. Filmovi pričati priče a zvuk slikati slike. Zvuči kao bullshit ali stvarno to mislim. Da, i radim mjuzu, odnosno pokušavam je stalno raditi.