Osvrt na autorsku večer s Igorom Jelinovićem
28. 10. 2020
Piše: Antonija Šitum
U petak, 23. listopada Kino klub Split je ugostio Igora Jelinovića, mladog hrvatskog redatelja splitskih korijena, koji živi i djeluje u Zagrebu gdje nakon završenog magisterija iz filmske režije vodi radionice u produkcijskoj kući Blank_filmski inkubator, čiji filmovi kao i filmovi samog redatelja, redovno završavaju na domaćim i međunarodnim festivalima. Od filmova od kojih su mnogi nastali u koprodukciji s Kino klubom Split, splitska publika je imala priliku vidjeti Dan Marjana (2015), Lula & Bručke (2016), Ultra (2018), Sandra i Marina (2018), i Zoka i potočić (2019). Nakon odgledanih projekcija uslijedio je razgovor s moderatoricom večeri Sunčicom Fradelić koja se osvrnula na Jelinovićev razvojni put kao filmaša, autorsku poetiku, izvore iz kojih crpi građu za film, balansiranje pedagoškog i kreativnog rada koji se nerijetko preklapaju, buduće projekte i mnoge druge pojedinosti.
Zaokupljenost intimnim odnosima, bilo da je riječ o prijateljstvu ili romantičnim vezama, prikaz unutarnjeg svijeta likova bez potrebe za uljepšavanjem, dinamična kamera iz ruke i njoj pridružena montaža pokreta koje filmskim jezikom stvaraju dramaturšku napetost u veoma atmosferičnim prizorima, kao i osjećaj nelagode i usamljenosti protagonista njegovih priča, često neprilagođenih socijalnom kontekstu i situaciji u kojoj se zateknu, neka su od prepoznatljivih obilježja Igorovih filmova. Na početku razgovora Fradelić je primjetila autorovu sposobnost da likove koji nose radnju filmova učini toliko plastičnima i ljudskima unatoč, ili još bolje, zahvaljujući njihovim manama da gledatelj svejednako empatizira s njima, što je rijetkost u hrvatskom filmu te, mogli bismo reći, jedan od fortea Jelinovićeve autorske poetike. Pri tome je, po riječima samog autora, važno naglasiti odabir pravih glumaca za određene uloge, čiji su dijalozi pisani upravo za njih, odnosno, po njima, a često crpe inspiraciju iz bliskog okruženja. „S obzirom na gerilske uvjete i limitiran broj dana snimanja, često moram snimat’ pet šest scena dnevno a idealno bi mi bilo jednu. U tim situacijama puno mi je važnije postići glumačku uvjerljivost, makar morao žrtvovati vizuale. Nekad, naravno, ne uspijevam ni u jednom“, skromno je zaključio. Inače, većinu svojih filmova potpisuje kao scenarist i redatelj; iznimka je Sandra i Marina, kojeg scenaristički potpisuje Josipa Bubica, a koja mu i inače pomaže sugestijama pri pisanju i prikupljanju građe za scenarij.
Ono što možemo uočiti kod Jelinovića je i sklonost određenom tipu snimatelja i glumaca koji podržavaju pomalo dokumentarističku logiku njegovih po definiciji igranih filmova; tako mu većinu filmova snimateljski potpisuju Marko Jerbić ili Rino Barbir, obojica veoma sugestivnog kolorita i osjećaja za atmosferu, koja postaje strukturni element Igorovih filmova, što se možda najbolje vidi u zadnjem filmu Zoka i Potočić, nagrađenom na prošlogodišnjoj 51. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva. Od glumaca nemoguće je ne primjetiti Josipa Lukića, u ulogama socijalno anksioznog momka iz kvarta, čiija prezentnost dominira čitavim filmom, praćen treskavom kamerom u pokretu koja naglašava unutarnju napetost lika, koju redatelj ne skriva pred gledateljem kao usputnu manu iz koje nastaje dramski sukob (Medo mali, Dan Marjana, Snijeg u Splitu, Ultra), već na tom sukobu koji je uvijek negdje na rubu, gradi površinsku napetost filma, kao sklad u neskladu. Upravo tu dolazi do izražaja redateljska umješnost da zanatski vješto i suptilno vodi glumce jednako kao i gledatelje kroz film koji se prirodno raspliće u ritmu komunikacije likova jednih s drugima i s okolinom, koja nerijetko preuzima ulogu objektnih korelativa za ono što lik nosi u sebi kao nerješivi sukob, a što ne uspijeva komunikacijskom kodovima prenijeti van (Morska pjena, Zoka i potočić, Snijeg u Splitu). Simpatija koju pri tome autor osjeća prema svojim likovima bez suvišnog patroniziranja, ono je što izmamljuje osjećaj familijarnosti kod Jelinovićevih filmova. Na prijateljstvo s Lukićem s kojim se poznaje od srednje škole, a koji je u međuvremenu i sam postao perspektivni redatelj, osvrnuo se u nekoliko replika kojima je potvrdio međusoban utjecaj koji su izvršili jedan na drugoga u ličnom i profesionalnom smislu. „Njegovi filmovi su puni strasti i neke autentične nepatvorene ludosti, sigurno da je lakše raditi filmove kad imaš takvog nekog u blizini.“
Osim kao redatelj nagrađenih filmova, Jelinović se ističe i kao pedagog na području prenošenja filmskog znanja, putem radionica koje vodi u Blank filmskom inkubatoru. Polaznici njegovih radionica redovno upisuju režiju i srodne studije na Akademiji dramskih umjetnosti, a filmovi nastali na radionicama imaju sve bolji učinak na festivalima. Tako je ove godine čak 25 filmova iz Blankove produkcije bilo prikazano na Danima hrvatskog filma. Na sebi svojstven način Jelinović je komentirao uspjehe koje nižu polaznici Blankovih edukacijskih programa. „U Blanku mnogo radimo na educiranju građana s naglaskom na radionice za djecu. Za vrijeme karantene smo tako kolegica Tamara Bilankov i ja organizirali online Radionicu karantena filma, podijeljenu u više grupa u terminima dva puta tjedno, na kojima smo komentirali radove polaznika, koji su u međuvremenu dobivali domaće radove i materijale za učenje. Ta radionica je polučila izvrsne rezultate, a odmah nakon nje smo krenuli s Radionicom adaptacije pjesme na film“.
Igor nam je otkrio da trenutačno priprema i novi projekt, svoj prvi dugometražni film obiteljske provenijencije, za koji je scenarij već napisao, i kojeg s nestrpljenjem iščekujemo.