KARPO GODINA – Autorska večer
Piše: Antonija Šitum
Prvu večer nam se predstavio slovenski direktor fotografije i redatelj Karpo Godina, koji je široj javnosti poznat kao direktor fotografije Žilnikovih “Ranih radova”, a onoj upućenijoj kao autor nekoliko impresivnih eksperimentalno-dokumentarističkih radova.
Karpo, čovjek širokog osmijeha i iskrenog pogleda zaigranog djeteta, neusiljeno se predstavio splitskoj publici riječima: ” Bio sam profesor 25 godina za režiju i kameru na ljubljanskoj akademiji, a direktor fotografije sam postao sasvim slučajno”, prisjetivši se kako ga je nazvao Žilnik i predložio mu suradnju na Ranim radovima riječima: Ti ne znaš ništa o režiji, a ja ne znam ništa o kameri…Hajde da se udružimo i snimimo film. Za uvod je sasvim neočekivano pustio videosnimku iz 2015, u kojoj Predrag Lucić i Boris Dežulović, u znak podrške makednoskom narodu za vrijeme demonstracija protiv ministra Gruevskog, s dignutim čašama T’ge za jug, iz sveg grla pjevaju Daj da špijam, mila majko, da špijuniram, prepjev stare makedonske pjesme Daj da pijam, mila majko, da se opijam. Jako potresen, ne skrivajući suze, Karpo je time odao počast svom nedavno preminulom prijatelju Predragu za kojeg kaže da je bio “jedna iskrena i dobra duša”. Nakon nekoliko trenutaka šutnje ispunjene tugom, krenulo je predstavljanje Karpovog razvojnog puta, počevši od prvih filmova snimljenih na 8-mm vrpci, iz čijeg vremena su prikazani kratki eksperimentalni filmovi Divjad i Anno Passato.
Nakon toga smo već u 1968-oj, Europom haraju neredi, a diljem bivše Juge niču amaterski festivali na kojima prisustvuju mladi filmaši, mijenjajući paradigme gledanja kroz objektiv stvaranjem filmova na 35 mm vrpci, obilježenih svježinom i kršenjem filmskih konvencija. U tome je sigurno pomogla i suradnja s Pragom, važnim filmskim centrom koji je tu ulogu zadržao do današnjeg dana.
Iz tog vremena Karpo nam je prikazao film Kapital – sloboda i strip, Žilnikov film na kojem je radio kao direktor fotografije, a koji je svojevremeno bio zabranjen. Zanimljiva je priča oko nastanka filma; te su 1967. godine, kako prepričava, on, Žilnik i filmska ekipa upali u kulturni centar u Zagrebu za vrijeme svrgavanja stare vlasti i inauguriranja Čička i Budiše. Iskoristivši demonstracije, ubacili su svoje ljude među demonstrante koji izgovaraju “Tito partija”, a konačni produkt je hibrid filma igrane strukture s dokumentarističkim značajkama. Film je kao i većina iz tog vremena nastao pod pokroviteljstvom novosadske produkcijske kuće Neoplanta film.
Za vrijeme vojnog roka kojeg je, kako kaže, šest mjeseci služio kao ‘normalni’ vojnik, pročulo se da je majstor fotografije, što je bilo dovoljno da od general štaba dobije pečat koji mu daje sve ovlasti, a zauzvrat po direkciji vojničke filmske kuće Zastave koja se brinula za mentalnu higijenu radničke klase, mora snimiti edukativni dokumentarac o demografskoj situaciji u Štibu, makedonskom selu u kojem je u to vrijeme bilo 2000-4000 žena, i trostruko više muškaraca, među kojima nije bilo nikakvog kontakta. Film se zove O ljubavnim veštinama ili film s 14 441 framea, koliko je i bilo samih vojnika. Bilo je jako smiješno gledati film u kojem vojničine trčkaraju po brdu igrajući se rata i pucajući jedni na druge, daleko od žena kojima se ne mogu približiti.
I miss Sonja Henie sljedeći je u nizu filmskih eksperimenata koji nas je ostavio zatečenima. Godine 1972., za vrijeme tada uglednog međunarodnog festivala FEST u Beogradu, Karpo je ekipi filmaša, među kojima se našao i Miloš Forman, ponudio da snime trominutni film u jednom kadru, u kojem je morala biti iskorištena rečenica “I miss Sonja Henie” ( Sonja Henie je, inače, bila slavna norveška klizačica na ledu i glumica). Rezultat je dadaistički groteskni kolaž sastavljen od sedam skečeva, a prizori iza scene pokazuju kako su se glumci pritom lijepo zabavljali, bez cenzure i filtera. 😉
Gledajući Karpove filmove, imala sam osjećaj da sam inicirana u tajno društvo onih koji su već rođenjem, poput jurodiva (“božjih luđaka”) iz romana Dostojevskog, prokužili svijet i bezobrazno mu se smiju dok ih stvarnost šamara novim režimima vlasti, prehrane, priručnicima o vođenju ljubavi i stvaranju filmova. Film kao medij je nastao davno prije nego smo se mi rodili, potrebno je samo malo mašte i volje da dokumentiramo ono što nikada neće biti veće od samog života, ili kako kaže Tonći Gaćina, možda pritom sam nekoga citirajući: “Ja isključivo radim dokumentarne filmove jer mašta ne može izmisliti ono što život može ponuditii”. Što dublje ulazim u tridesete i u svijet filma, to se više slažem s njim.
Film Zdravi ljudi za razonodu je jedan takav film nastao direktno iz života, koji obara s nogu vizualom obojanim narodnom nošnjom i folklorom nacionalnih mitologija koje se isprepliću u ravničarskoj Vojvodini, potcrtan genijalnom muzikom Laboratorije zvuka, novosadske muzičke skupine koja je radila glazbu za sve Karpove filmove, od Splava Meduze naovamo. Ideja filma kojeg je Karpo s prijateljima snimio u tjedan dana je vrlo jednostavna; u Vojvodini živi nekoliko nacionalnosti koje se između ostaloga prepoznaju po boji zidova kuća u kojima žive; tako su Slovaci plavi, Mađari zeleni, Hrvati Bunjevci zlatnožuti, Romi šareni, a svaka od tih nacionalnosti odabire nekog svog vjerskog ili plemenskog predstavnika koji ih pred kućom predstavlja kratkim sloganima tipičnima za svoj ethnos iz insajderskog ugla. Svi ti ljudi koji nama izgledaju potpuno odsječeni od civilizacije misle da poziraju za fotoaparat, što ih čini karikiranima u vlastitoj važnosti, što kod gledatelja dodatno stvara simpatiju prema likovima i osjećaj povjerenja prema redatelju dokumentarca.
Statična kamera, opservacijska metoda dokumentiranja, bogatstvo i šarenilo slika, kao i socijalna satira koja raskrinkava kolektivistčki mit kao osobno uvjerenje, ovaj film čini malim originalnim remek-djelom i fascinantnim doku-arhivom jedne marginalizirane društvene sredine tog vremena. (Možete ga u cijelosti pogledati na You Tube-u.)
Poslije projekcije filmova koja je završila oko ponoć, nastavili smo se družiti u prostorima Kino kluba do sitnih sati. Koračajući ulicama na putu do doma i sutra se vraćajući istim putem u Kino klub, gdje nas je čekala večer sa Želimirom Žilnikom, imala sam dojam da sam zeko kojem su sinuli krzno, a nije mu hladno…nešto se izmijenilo u mojim osjetima, kao da su postali čišći i direktniji.
