Piše: Antonija Šitum
Nalik snu otgrnutom iz života donekle su i filmovi Ivana Martinca, glavnog predstavnika zlatne generacije filmaša Kino kluba Split, iz čije je osebujne poetike potekla tzv. splitska škola filma, a koji su operirali 60-ih godina prošlog stoljeća.
Za predstavljanje života i djela Ivana Martinca bila je zaslužna Tanja Vrvilo, izvođačica, filmska kustosica i umjetnička direktorica Festivala nevidljivog filma koja nam je u dvodnevnom programu posvećenom pedagogiji slika Ivana Martinca i Haruna Farockija, predstavila teoriju filma dvojice filmaša. Harun Farocki galerijskim radom za dva ekrana nazvanim Sučelje (1995), ilustrira svoj proces montažnog poigravanja s već postojećim snimkama. Ovaj rad najavio je višekanalne videoinstalacije za druge (ili drugačije) dispozitive pokretnih slika, sasvim različite od onih s kojima je radio Ivan Martinac u svom montažnom postupku.
Žao mi je što nisam mogla prisustvovati projekciji i predavanju o Farockom, ali je zato na večeri posvećenoj filmovima Ivana Martinca bilo jako zanimljivo, tim više što se stvorila intimistička atmosfera kojoj je doprinjela nekolicina njegovih suvremenika, obožavatelja, prijatelja koji su u pauzi filmova, razdragano komentirali veličinu i širinu njegovog genija.
Arhitekt po vokaciji, renesansni čovjek po zanimanju; pjesnik, astrolog, filmaš, uz onu kreativnu stranu koja ga je gonila da neumorno stvara, imao je i onu crtu odgovornog građanina koji pola svog životnog vijeka svako jutro ustaje za posao u državnom poduzeću, a navečer se prije spavanja moli Bogu (op. a).
Ta harmonija radnika, umjetnika i duhovnjaka savršeno se vidi u ritmičkoj montaži i strukturi njegovih filmova koji su čisti poetski simbolizam. Naglasak na izrezanim detaljima lica, ruke, glave, ambijentalna muzika u pozadini, ritmička montaža, korištenje prirodnog svjetla u toponimiji mediteranske panorame pričaju više od fabule klasičnog igranog ili dokumentarnog filma. Monolog o Splitu, Mrtvi dan, Život je lijep, Sve ili ništa samo su neke niske u toj ogrlici eksperimentalnog filmskog blaga koje nam je Martinac ostavio u naslijeđe.
I baš kad sam pomislila da je gotovo s mojom filmskom izobrazbom Sunčica je nakon gostujućeg predavanja Vedrana Šuvara koji nam je predstavio recentnu produkciju Kinokluba Zagreb u svjetlu amaterskih praksi, najavila dva velikana jugoslavenskog crnog vala, Želimira Žilnika i Karpa Godinu.
Ošamućena informacijama o složenom postupku gradnje filma od scenarija do montaže, došla sam na predavanje već pomalo umorna, ali s pritajenim kuriozitetom jer sam nekoć davno na Motovun film festivalu pogledala W. R. Misterije organizma Dušana Makavajeva, koji me linkom na link odveo na filmografiju Želimira Žilnika, socijalno osviještenog filmaša čiji su provokativni filmovi onomad pa i danas imali bolju prođu na međunarodnim festivalima, nego u vlastitom dvorištu.
