Program kluba povodom dana svjetske baštine gostuje u Slovenskoj kinoteci

^{27. 10. 2022}

Povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine, Postaja DIVA u suradnji sa Slovenskom kinotekom obilježava prezentiranjem međunarodnih arhiva, kustosa i umjetnika. Kao dio programa kino klubova s ​​područja bivše zajedničke države, gostuje i naš kino klub koji ove godine obilježava sedamdesetu obljetnicu postojanja.
Selekciju filmova iz klupskog arhiva pod nazivom “Metafizika i ljubav” ovim je povodom odabrala predsjednica, Sunčica Fradelić koja će program i predstaviti. Program se održava 27. listopada s početkom u 20 sati u Slovenskoj kinoteci u Ljubljani.
_________
Autori: Ante Verzotti, Dunja Ivanišević, Ivan Martinac, Lordan Zafranović, Ranko Kursar, Vjekoslav Nakić

—

“Kino klub Split udruga je građana koji se od 1952. zalažu za razvoj i očuvanje audiovizualne umjetnosti i kulture. Prvoj generaciji možemo, uz osnivanje kluba, zahvaliti i na popularizaciji filmske umjetnosti u Splitu, izgradnji infrastrukture, te regrutiranju filmskih amatera i profesionalnog kadra. Početkom 60-ih Ivan Martinac, arhitekt, pjesnik i filmski autor donosi autentično stajalište o filmu kao mediju, živom organizmu s vlastitim zakonitostima i jedinstveno umjetničko promišljanje uobličeno u vlastiti teorijski diskurz. Njegov angažman u klubu vrši utjecaj i postavlja temeljne smjernice za buduće djelovanje kluba kao mjesta za istraživanje filmske forme. Tri su mu izraza bila bitna u objašnjavanju strukture cijelog filma – intenzitetna montaža, filmski “kardiogram” i “toplina” kadra. Svoj je rad je objasnio i pisanim tekstovima „Stil=čovjek“ i „Intenzitetna montaža“.  Uz pomoć Martinčevih filmskih opservacija o formi – snazi pikštele (zaljepka) i sadržaju – traganju za metafizičkim, lamentacijama o čistoći kadra, ostali autori druge generacije uspjevaju se osloboditi predrasuda konvencionalnog filmskog žurnalizma, do tada prisutnog među splitskim kinoamaterima, i izgraditi poetski i umjetnički koncipirane filmove.

Filmovi „Monolog o Splitu” I. Martinca, „Poslije potopa” V. Nakića, „Caffe Manon” R. Kursara, „Juke boks” A. Verzottija, „Žemsko” T. Ivanišević na tom tragu, a kroz različite pristupe komuniciraju egzistencijalnu nelagodu i otuđenost, dok Zafranovićev film „Kišno – nevina subota“ u kontrastu s ostalima obrađuje temu bliskosti i povezanosti. Martinčev „Monolog o Splitu” spada među autorove najčišće radove u idejnom i estetskom smislu. Martinac ritmičkim izmjenama savršeno komponiranih kadrova svakodnevnih prizora grada, sažima kontrast lakoće postojanja, prolaska vremena i neminovne smrti. Nakić u „Poslije potopa” asinhrono, s kanonskim pomacima, izgovara rečenice iz „Stranca” Alberta Camusa stvarajući atmosferičnu podlogu za brižno odabrane prizore. Prvi leži među travom u prirodi, drugi sjedi za stolom ispred prozora. Suprotstavljajući ih, čini se da prvi postaje dio mašte drugog, antipod kojem teži, naglašavajući svu nelagodnost vlastitog stanja. U „Juke boksu“ ideja katastrofe realizirana je u četiri dijela ili čina, a svakom je pristupano različito u duhu eksperimentiranja s medijem. Tako prvi dio prikazuje kupače na Bačvicama koji igraju picigin, a kamera iz ruke ubrzava ritam i igru do eksplozije, kada se koristi usporeni negativ istog filma koji simulira pad atomske bombe, nakon čega doslovno paljenje filmske vrpce demonstrira njenu razornu snagu. Kursar bira tadašnji kafić Manon na rivi za poetski prikaz života mlade žene koja radi kao konobarica. U filmu se međunatpisima objašnjava nesrazmjer njenih unutarnjih želja i mogućnosti, s notom crnog humora. Slična filmska izražajna sredstva koristi Lordan u filmu „Kišno – nevina subota” kroz koji ulazi u intimni prostor mladog para. Toplo i nenametljivo u filmu „Žemsko“, Dunja Ivanišević s nama dijeli trenutke glavne protagonistice, njene frustracije i maštanja uvjetovane stereotipima ženskih časopisa. Središnji dio je zapravo dokumentiran performans koji ima simboličku ulogu pročišćenja, katarze u filmu, ali i životu. Nakon njega, glavna protagonistica oslobađa svoje unutarnje impulse, mijenja ploču, doslovno i metaforički i nastavlja provoditi svoje vrijeme u spontanom plesu ne obazirući se više na norme i konvencije kojima se osjećala sputano. Izlaskom iz sobe na ulicu ostavlja iza sebe oba svijeta, a subjektivna kamera sada prati ljude i zgrade, druge prozore, pa se konačno penje prema nebu, otvarajući njen i naš pogled u plavetnilo.”