U petak 15.02. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekcijskoj večeri u sklopu kratkog dvotjednog ciklusa filmova posvećenog djelovanju agilnog američkog non-cinema/underground autora Giuseppea Andrewsa. Biti će prikazan dokumentarni film Giuseppe Makes a Movie (Giuseppe snima film; 2014) kultnog post-trash redatelja Adama Rifkina.
GIUSEPPE ANDREWS – TRAILER TRASH CINEMA
“Giuseppe Andrews is the most ferociously original filmmaker working in cinema today. No matter what new things he tries, everything is always signature Giuseppe Andrews. He is a true auteur.”
(Adam Rifkin)
Giuseppe Andrews (1979), rođen kao Joey Murcia u gradiću Key Largo na Floridi, najznačajniji je predstavnik tzv. non-cinema pokreta, fenomena vezanog uz masovni digitalni amaterizam novog milenija. Jedan je od ključnih aktera recentne (2018) filmske studije “Non-Cinema: Global Digital Film-making and the Multitude” autora Williama Browna, zero to low-budget redatelja i profesora na londonskom sveučilištu Roehampton (https://wjrcbrown.wordpress.com/about/). Brownov autorski koncept dekonstrukcije globalno disperzirane non-cinema “scene” intrigantno i sveobuhvatno povezuje digitalnu gerilu Afganistana, iranski underground, kinesku amatersku doku-fikciju, mračni ambijentalizam nezavisnih philippinskih redatelja, ulični ready-made mladih europskih autora s težištem na pariškoj sceni, britanski digitalni novi val, kao i suvremeni urugvajski sineatski eksperimentalizam i dovodi ih u logični suodnos sa temeljnim non-cinema konceptima prezentacije surove, ekstremne i siromašne stvarnosti kao common ground orijentira temeljem kojeg se non-cinema pokret nezaustavljivo širi u pravcu afričkog kontinenta zajedno s jeftinom digitalnom tehnikom. Sukus Brownovih istraživanja dostupan je u formi kratkog eseja na web adresi https://euppublishingblog.com/2016/02/24/what-is-non-cinema/. Giuseppe Andrews filmsku je karijeru započeo kao glumac nakon što su mu se roditelji rastali slijedom čega je s ocem, session muzačerem i modernim nomadom, u poslovnom kombiju u kojem su zajedno živjeli, dospio u Los Angeles. Ime Giuseppe je uzeo po uzoru na klasičnog kompozitora Giuseppea Verdia. Prvi glumački angažman dobio je još kao desetogodišnji dječak 1989. preko novinskog oglasa, a tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća realizirao je niz zapaženih uloga u hollywoodskim mainstream filmovima među kojima se ističu Independence Day (1996) Rolanda Emmericha, Pleasantville (1998) Garya Rossa, American History X (1998) Tonya Kayea, Never Been Kissed (1999) Raja Gosnella i Detroit Rock City (1999) Adama Rifkina, kultnog post-trash autora čiji dokumentarac Giuseppe Makes a Movie (Giuseppe snima film; 2014) prikazujemo ovog petka u Kino klubu Split kao prvu od dvije projekcije iz kratkog ciklusa posvećenog Giuseppeu Andrewsu. Giuseppe je odavno napustio Hollywood, te već godinama aktivno producira i distribuira svoje filmove, glazbu i likovne radove, s početka putem svoje osobne (danas ugašene) web stranice, a odnedavno i preko famozne Trome, nezavisne filmske kompanije pod ingerencijama najznačajnijeg američkog trash autora nakon Johna Watersa, agilnog Lloyda Kaufmanna (1945), autora simptomatične serije motivacijskih amaterskih filmskih priručnika naslovljenih Make Your Own Damn Movie, Direct Your Own Damn Movie, Produce Your Own Damn Movie i Sell Your Own Damn Movie (2007-2013). Andrewsove web stranice i računi s društvenih medija napušteni su, te se ne mogu pronaći nikakve informacije o njegovom aktualnom zdravstvenom stanju nakon perioda javno obznanjene heroinske ovisnosti, kao ni podatci o mjestu boravka nakon što je počeo učestalo mijenjati tzv. trailer park (park za kamp prikolice) komune, američke alternativne oaze za psihijatrijske slučajeve, stare i nemoćne, te ovisnike o alkoholu i narkoticima. Sudbina Giuseppea Andrewsa donekle je sukladna sudbini Harmonya Korinea (1973), još jednog temporalno pogubljenog osobenjaka američkog autorskog filma koji upravo priprema novi povratak na alternativnu kinematografsku scenu zahvaljući za proljeće najavljenim promotivnim prikazivanjima negovog svježeg uratka The Beach Bum (2019). Za razliku od ekscentričnog Korinea koji je asocijacije na wierd jazz freaka Moondoga (1916-1999), “vikinga šeste avenije” i jednog od najistaknutijih predstavnika američke avangarde pretočio u prethodno spomenuti kvazibiografski pseudospektakl, “Godard of the Trailer Park” kako je Andrewsa nazvao nedavno preminuli Bill Gibron (1966-2018), dugogodišnji predsjednik udruge filmskih kritičara Floride, ne osjeća nikakvu potrebu da, u skladu s takvim markerom, pristane na nekakav budući high-art projekt, već se nastavlja još opskurnije kretati uhodanom non-cinema/underground trasom posve nezainteresiran za konvencijalnije produkcijske projekte. Njegovi filmovi kao što su 5th Wheel (2005), Gwank (2006), Cross Breeze (2006), Zoo Dung Zero (2009), Birth of the Pool (2013) ili Give Me Cinema or Give Me Death (2014), kao i intimistički uradak Diary (2011) koji ćemo idućeg petka prikazati u sklopu ovog ciklusa, slobodnom dramaturškom formom pri čijoj se realizaciji koristio samo digitalnom kamerom i štićenicima komuna u kojima živi kao idealnim naturšćicima tematiziraju suvremene probleme američkog društva: od obiteljskih i spolnih koji vrve nasiljem i nerazumijevanjem, do socijalnih i političkih (modeli organiziranja života u komunama i slično). Giuseppe Andrews zapažen je i kao vješt lo-fi kompozitor (autorizirao je sve soundrackove svojih filmova) kojem tretman zvuka, iako rubno primitivan, služi kao iznimno efikasna dogradnja sfumatozno nadrealnim kompozicijama kadrova kojima dominiraju krupni, kontrapunktirani ekspresivni portreti plejade anonimnih čudaka s kojima dijeli svakodnevicu življenja u trailer park komunama. Neki Andrewsovi filmski songovi kao što su “Monster”, “Laroo”, ili “Dirty Water” postali su popularni nakon prvotnog izoliranog plasmana na youtube-u, pa se autor dodatno odvažio i do sada u vlastitoj naknadi realizirao preko dvadeset CD-ova namijenjenih javnom plasmanu. Razgovori s tatarima, bludničenje plišanih medvjedića, pušačka mrtva svinja i tome slično jedinstveni su filmski motivi i situacije kojima obiluje Andrewsova kinematografija. Ovakve uznemirujuće autorske vizije najplastičnije dočaravaju njegovi, danas već klasični, filmovi Touch Me in the Morning (1999), Trailer Town (2003) ili Period Piece (2004). Umirovljeni policajaci, slomljeni beskućnici, prostitutke i lucidni narkomani osovina su bizarne menažerije likova s društvene margine na temelju čijih se svakodnevnih interakcija ozbiljuje Andrewsova jedinstvena filmska dramaturgija i pridružena joj (anarho) estetika filmskog iskaza. Troškovnici Giuseppeovih micro-budget filmova ne prelaze 1000 dolara (od čega većina bude isplaćena angažiranim beskućnicima koji rade za pristojnu dnevnicu od 50 dolara), a autor ih realizira u produkcijskom vremenskom odmaku od samo 2 do 3 dana (“I don’t find money exciting or creative. It excites me not to have it”, bio je njegov svojevremeni komentar na brojne ponude za podizanjem troškovnika snimanja). Tijekom snimanja Andrews se odijeva u aerodinamičnu odjeću jer se želi osjećati kao pauk kad snima. Svaki dan jede istu hranu, a na listi njegovih omiljenih “specijaliteta” dominiraju usirena soja, sardine, smeđa riža i zelena salata. Britanski filmski freelance kritičar Oliver Lunn (Independent, Vice, BFI Press) jednom je prilikom Andrewsov kinematografski opus definirao kao totalnu kreativnu degradaciju klasičnih sineatskih rukopisa autora poput Wernera Herzoga, Russ Meyera i Federica Fellinia u postmodernistički kompost primarnog socijalnog blata iz kojeg su se njihovi filmovi presudno razvili. Iako je pomalo nebulozno dovesti Andrewsa u direktniju vezu s Andy Warholom, činjenica je kako je Giuseppeova koncepcija autorskog zatvaranja u okvire svojevrsne “filmske manufakture” vremenom proizvela i takvom konceptu sukladne “zvijezde” među looserima s kojima realizira filmove, pa je, primjerice, sveprisutni ratni veteran koji se predstavlja kao Vietnam Ron stekao, moglo bi se kazati, ozbiljnu kultnu sljedbu, iako za svog mentora ističe kako se radi o “bolesnom i izopačenom dječaku” s kojim surađuje jer nema pametnijeg posla. U sklopu ovog kratkog dvotjednog ciklusa posvećenog amaterskoj/non-cinema kinematografiji Giuseppea Andrewsa (uz podršku njegovim daljnjim aktivnostima) Kino klub Split prikazuje filmove:
15.02.2019. Adam Rifkin – Giuseppe Makes A Movie (2014)
22.02.2019. Giuseppe Andrews – Diary (2011)
Adam Rifkin – Giuseppe Makes A Movie (2014)
“My greatest joys making the films were when scenes I created gave one of the actors a heightened experience that took them away from their pain, loneliness, and fears for a moment..for me that’s why they’re important.”
(Giuseppe Andrews)
Sredovječni veteran hollywoodske B produkcije, kao i nezavisnog američkog filma Adam Rifkin (1966) najpoznatiji je po ostvarenju The Dark Backward (Mračna pozadina; 1991), grotesknoj crnoj komediji s Juddom Nelsonom, Billom Paxtonom, Robom Loweom i Larom Flynn Boyle u glavnim ulogama. Tijekom dosadašnje karijere režirao je komercijalne komedije kao što su The Nutt House (1992) ili Detroit Rock City (1999), urbane drame s produkcijskim ishodištem u tradiciji američkog nezavisnog filma, eksperimentalne dokumentarne projekte poput hvaljenog filma Look (2007) koji je smontirao na temelju kompleksne manipulacije snimkama s nadzornih kamera, kao i obiteljske filmove, a njegov recentni uradak The Last Movie Star (Posljednja filmska zvijezda; 2017) s Burtom Reynoldsom (1936–2018) u njegovoj bremenitoj posljednjoj ulozi nametnuo se široj publici nakon osvojenih nagrada na respektabilnim filmskim festivalima u Edmontonu i San Diegu. Rifkinova TV serija o životu kultnog nezavisnog redatelja Russ Meyera uskoro će se početi prikazivati u američkoj televizijskoj mreži. Kao i Giuseppe Andrews s kojim je tijekom snimanja ovog dokumentarca boravio u trailer park komuni među osobenjacima s društvenog dna, i Rifkin je specifičan predstavnik filmske proizvodnje “izvan struje”. Obojica su, zahvaljujući dugogodišnjem kontinuitetu svojih neobičnih projekata, markirani kao svojevrsni nastavljači autorske filmske tradicije koja je oblikovala slavne američke redatelje poput Johna Watersa ili Quentina Tarantinoa. Za Andrewsa se često ističe kako je režirati počeo s potrebom da od jedne Buñuelove scene iz Viridiane (1961) u kojoj prosjaci bezumno zapasaju kuću glavnog protagoniste filma izgradi čitav opus, i to samo uz pomoć ostalih štićenika iz komune među kojima se kao naturščici intenzivnije nameću Vietnam Ron, Big Ed, Walt Dongo, Miles Dougal, Walter Patterson, Sir ‘Bigfoot’ George, kao i cijeli niz ostalih lunatika koje u dramaturškoj pozadini ove metafilmske rasprave s Andrewsom Rifkin sjajno portretira. Petnaestogodišnje prijateljstvo Andrewsa i Rifkina, dvojice ekstremnih hollywoodskih in/outsidera rezultiralo je filmom za koji se može reći kako predstavlja demarkacijsku liniju njihovih daljnjih karijera, što je u Rifkinovom slučaju predstavljalo uhodavanje intimnijih sineatskih projekata, a u Andrewsovom potonuće u “deeper undergound” sfere. Temeljna dramaturška platforma filma Giuseppe Makes A Movie komunalni je park za beskućnike (Ventura, CA) u kojem Giuseppe gradi karijeru underground redatelja inspiriran autorima kao što su Browning, Bunuel, Cassavetes i Fassbinder. Kolopletom bizarnih likova koje je Rifkin intervjuirao tijekom snimanja Andrewsovog filma Garbanzo Gas (2007) dominira Vietnam Ron u ulozi veganske krave pobjegle iz klaonice. Filmski svemir Giuseppea Andrewsa zahvaljujući ovom projektu približio se široj publici, pa je nakon promotivnih prikazivanja uslijedio čitav niz prezentacija Andrewsovih autorskih uradaka po malim nezavisnim američkim dvoranama. Duboko humana poruka ovog projekta trebala je postati zalogom daljnjeg Giuseppeovog redateljskog napretka, ali je Andrews, protivno svim očekivanjima, nedugo nakon promotivnih prikazivanja filma, odlučio povući se iz javnosti i hibernirati do daljnjega, zbog čega ga se već duže vrijeme ne može zateći ni u društvu glumačkog ansambla koji čine njegovi susjedi iz komune i drugi prijatelji. Film Giuseppe Makes A Movie premijerno je prikazan u natjecateljskom programu međunarodnog filmskog festivala New Horizons u Wrocławu, Poljska. Na skriptu su, uz redatelja koji je ujedno i snimatelj filma, radili David Nordstrom i Mike Plante, a kao soundtrack su korištene Andrewsove kompozicije.
“It’s not a tale of how someone became homeless or the state of homelessness in America. It’s a movie about how Giuseppe sees these people differently than anybody else in the world.”
(Adam Rifkin)
Trajanje: 82 minute
Država: SAD
Jezik: engleski
Tehnika: kolor
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
