U petak 04.01. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekciji iz ovomjesečnog ciklusa filmova kojima je produkcijska okosnica tematiziranje nekrofilije. Radi se o filmu Angst (Strah; 1973) austrijskog producenta, redatelja i filmskog poduzetnika/inovatora Geralda Kargla (1953). Projekcija nije primjerena malodobnim osobama.
NEKROFILIJA U POPULANROJ KULTURI/KINEMATOGRAFIJI
Siječanjska letargija i egzistencijalne tenzije koje iritira deprimirajući zimski period dostatan su razlog za tempiranje ciklusa filmova vezanih uz fenomen nekrofilije upravo u ovoj fazi odvijanja 11. sezone edukativnih projekcija u Kino klubu Split. Termin koji se ponekad latinizira kao necrophilism, necrolagnia, necrocoitus, necrochlesis i thanatophilia prvi je 1850. u medicinu uveo belgijski liječnik internist Joseph Guislain (1797-1860) tijekom izlaganja slučaja narednika fancuske vojske Françoisa Bertranda (1823 – 1878), poznatog kao Vampir s Montparnassea.
Američki znanstvenici Jonathan Rosman i Phillip Resnick 1989. su obradili 34 slučaja nekrofilskih prijestupa, te naknadnom sistematizacijom zaključili, neovisno o dotadašnjim praksama kliničke psihijatrije, kako se kod počinitelja zločina uglavnom radi o slijedećim modelima kompeziranja temeljem kojih su ispitani počeli pokazivati nekrofilske sklonosti: partneri su ih odbijali ili su ih grubo korisili (68%), snošaj s truplom vraćao je predodžbu o romantičnom odnosu (21%), partner je od početka spolnog razvoja ličnosti kao atraktivan doživljavan tek ako je bio mrtav (15%), skrnavljenje leševa odagnavalo je osjećaj pretjerane izolacije (15%), općenje s truplom (posebice svježe ubijenim) je kao ekspresija moći nad nastradalim izazivalo osobnu satisfakciju i dokidalo autodestruktivne epizode (12%). Prve poznate “optužbe za nekrofilju” (u formi bilježenja osobnog tereta) pisali su antički lučki radnici kada bi dočekivali pomorce s dugih plovidbi među kojima je ponekad bilo i onih koji su kao ratni/plovni plijen prtili kućama leševe, a prvi pravni naputak natuknuo je povjesničar Herodotus (484 BC-425 BC) koji je pomirljivo predložio da se trupla mladih zgodnih djevojaka nekoliko dana izoliraju do dostizanja stupnja truljenja na kojem više nitko neće pokazivati potrebu da ih skrnavi. Prethodni (rijetki) propisi koji su se dirali ove teme poput naputaka anatolskog (današnja Turska) hetitkog naroda još od 16. stoljeća BC bili su blagonakloni prema konceptu temeljem kojega, primjerice, građanin svoju obitelj može koristiti i u sodomističke svrhe, čak i ako su mrtvi. Grčki tiranin Periander (627 BC–585 BC) nije htio pokopati svoju mrtvu ženu s kojom je nastavio spavati u istom krevetu zbog čega su mu podanici skovali prigodnu metaforu temeljem koje je svo jalovo postupanje bilo nalik “Perianderovom pečenju kruha u smrznutoj peći”, što je crnohumorni standard u odošenju s fenomenom nekrofilije koji ni do današnjeg “doba cinizma” nije nadmašen. Dogradnja u umjetnosti uglavnom se pripisuje kaft manirizmima primitivne peuanske Mouche kulturne matrice koja je tijekom trećeg stoljeća starog doba motivirala likovno predstavljanje zdrave žene u zanosu s kosturom (temeljni motiv) kao “turističko-marketinški” koncept nerazvijenog teritorija na kojem se, iako ne pod svaku cijenu, takvo što moglo sebi priuštiti. Moralni kolaps renesansne Italije izazvan prodorom kuge, kao i kasniji efekt (ekonomske) depresije na američki teritoriji izvor su suvremene rasprave o nekrofiliji, a posljednji radikalniji slučaj predstavlja Jeffrey Dahmer (1960-1994), građanin Milwaukeea, homoseksualac, nekrofil i kanibal koji je raskomadao 17 muškaraca različite dobi prije nego li je dospio u kaznionicu Columbia Correctional Institution gdje ga je (također dokazani ubojica, ali bez seksualnih preferenci prema leševima) Christopher Scarver (1969) “zbog konflikta oko ukusa” na smrt umlatio zajedno s još jednim zatvorenikom. Jeffrey Dahmer nedavno je razvojno-psihološki seciran u solidnom filmu Marca Meyersa My Friend Dahmer (Moj prijatelj Dahmer; 2017). U kulturnom talogu najstariji literarni pasaž vezan za nekrofiliju dio je gčrčke legende o Trojanskom ratu i heroju Ahileju koji je tijekom dvoboja zaklao amazonsku kraljicu Penthesile, te otrgnuo njen oklop i zaljubio se nakon što joj je ugledao mrtvu glavu. Filmska proizvodnja je sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća skrnavljenje leševa rijetko gurala u prvi plan. Makabrični porivi kodirali su se dogradivim kanibalističkim konceptima ili iritiranjem smrti bez sekundarne potebe za eksploatacijom leševa, uz povremene natruhe crnohumornih potki kada su dramaturška rješenja toga tipa bila u pitanju, zbog čega konvencijski (kao čisti primjer produkcije oslonjene o temeljni motiv) kao prvi film s nekofilskim scenaističkim prednjim planom uglavnom navodimo The Strange World of Coffin Joe (O Estranho Mundo de Zé do Caixão – Neobični svijet Coffin Joea; 1968) u režiji Joséa Mojicaa Marinsa (1936), brazilskog low budget horror veterana. Navedimo još nekoliko izuzetnih predstavnika ovog povemenog subžanrovskog psihološkog trenda: Sweet Kill (A Kiss from Eddie and The Arousers; 1973) Curtisa Hansona (1945-2016), L’Empire des sens (In the Realm of the Senses – Castvo čula; 1976) Nagise Oshime (1932-2013), Desperate Living (Težak život; 1977) trash-art majstora Johna Watersa (1946), Crazy Love (Luda ljubav; 1987) Dominiquea Derudderea (1957) prema motivima priča Charlesa Bukowskog (1920-1994) kojima se poslužio i francuski redatelj Patrick Bouchitey (1946) za potrebe snimanja crno-bijelog kult klasika Lune froide (Hladni mjesec; 1991), potom Singapore Sling (1990) grčkog avangardiste Nikosa Nikolaidisa (1939-2007) koji je (u sklopu autoskog ciklusa) prije nekoliko godina već prikazan u okviru edukativnih projekcija Kino kluba Split. Tu su još i: kanadski film Kissed (Poljubljena; 1996) u režiji Lynne Stopkewich (1964) s Molly Parker (1972) u glavnoj ulozi, Quills (Bodlje; 2000) veterana Philipa Kaufmana (1936), Visitor Q (Posjetitelj Q; 2001) Takashia Miikea (1960) koji smo također prikazali, Mortel Transfert (2001) kontroverznog Jean-Jacques Beineixa (1946), Rob Zombievi (1965) filmovi House of 1000 Corpses (Kuća s tisuću leševa; 2003) i The Devil’s Rejects (Odbijeni od vraga; 2005), kao i bizarni Idlewild (2006) Bryana Barbera (1970), Necromentia (2009) Pearrya Reginalda Teoa, The Corpse of Anna Fritz (2015) španjolskog redatelja Hèctora Hernándeza Vicensa (1975) i The Neon Demon (Neonski demon; 2016) Nicolasa Windinga Refna (1970). Nekrofilske tendencije kao i scenografsku-dramaturšku koncepciju filmova koji tematiziraju nekrofiliju potrebno je sinhrono (kao koncept šireg poimanja kuluturne proizvodnje) s (uglavnom negativnom) razgradnjom eksperimentalnog/avangardnog milieua raspoznati i u okviru mainstream produkcije kao što su Sumrak (Twilight) franšiza (2005-2008) ili suvremeni fikcijsko-filmski zombie svjetovi u okviru novije B produkcije koji sve češće “truplima” omogućuju da postanu meta sekundarnih spolnih ataka (uključujući i porive tumačene kao romantične ljubavne aktivnosti), temeljem čega bi se moglo reći kako je nekrofilski pledoaje za ovaj skromni avangardni presjek u organizaciji Kino kluba Split zavrijedio (vice-versa) našu (blago otklonjenu, ali istovremeno i trendovsku) reakciju. Zbog očuvanja koncepta dobrog ukusa (i njegove groteksne “bad taste” stane), te bez nakane da dodatno dimenzioniramo konfliktnost produkcijskih angažmana) pozivamo vas da ovaj siječanj u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split pogledate slijedeće filmove iz prigodnog četverotjednog ciklusa Nekrofilija:
04.01.2019. Gerald Kargl – Angst (1983)
11.01.2019. Lynne Stopkewich – Kissed (1996)
18.01.2019. Peter Greenaway – Death in the Seine (1988)
Nacho Cerdà – Aftermath (1994)
25.01.2019. Jörg Buttgereit – Nekromantik (1987)
GERALD KARGL – ANGST (1983)
Austrijski filmski radnik i poduzetnik Gerald Kargl (1953; Villach) počeo je snimati autorske filmove u kratkoj eksperimentalnoj formi kada mu je bilo 14 godina. Zahvaljujući rano stečenom iskustvu 1976. je zajedno s vršnjakom, filmskim kitičarem Horstom Dieterom Sihlerom oganizirao festival Die Österreichischen Filmtage (Austrijski filmski dani) u trgovačkom gradiću Velden am Wörther See kojim je ravnao do 1982. (festival je ugašen 1996). Neposredno nakon trasiranja revijalne prezenterske životne epizode filmu se posvetio i kao začetnik i urednik nacionlanog časopisa Filmschrift (Filmska skripta), te je istovremeno djelovao i kao selektor festivala i kreator filmskog medija, moglo bi se eći – u zavidno nezavisnoj dvostukoj ulozi. Realizirao je nekoliko desetaka dokumentarnih filmova, te na stotine kratkih komercijalnih projekata kao scenarist, redatelj i producent. Osim nagrade za informativno-marketinški film koju je primio 2010. u Cannesu, te nagrade Clio koja mu je uručena za inovativnost i kreativnost u filmskoj proizvodnji, dobitnik je još tridesetak strukovnih priznanja dodijeljenih uglavnom za dostignuća na polju televizijske produkcije, te za projekte vezane za industrijsko-marketinške i edukativne sadržaje. Ambiciozni projket Hotel-TV City Lights koji je pokrenuo 1996. vodio je do 2002. kada je prodao autorska prava, te se povukao na relativnu akademsku marginu, a djelatan je i kao produkcijski savjetodavac i investitor. Film Angst (Strah; 1983) Gerald Kargl realizirao je kao svojevrsnu “tehničko-pokaznu vježbu” iz domene radikalne disciplinirane kinematografije slijedom čega se materija doima kao eksperimentalna sineatska kondenzacija gradivnih temeljnih elemenata strogog filmskog izraza u kombinaciji s donekle dekomponiranim minimalističkim rješenjima kadrova, iako se za Angst može kazati da funkcionira i kao psihološki triler s rješenjima kakve štanca francuski veteran Jean-Pierre Mocky (1933), a prisutna su i u nekim kultnim arhivskim B hitovima hollywoodske provenijencije kakvi su snimani sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Angst je jedini Karglov dugometražno-igrani film. Bazira se na slučaju trostrukog ubojstva (tzv. “Kniesek case”) i prati maniti pohod Wernera Knieseka (1946), salzburškog masovnog ubojice i kratkotrajnog njemačkog prebjega, na obitelj Altreiter. Iako je naknadnim procesuiranjem utvrđeno kako je Werner Kniesek zločin obavio s paralelnom potrebom da namiri nekrofilske sklonosti, austrijsko sudstvo izbjegavalo je markirati ga kao takvog zbog straha od negativnog utjecaja plasmana preciznije informacije na zatvorski sustav u Austriji i opću sigurnost zemlje. Werner Kniesek je već godinama na odsluženju doživotne robije, a zbog čestih pokušaja samoubojstva i bijega pod strogom je kontrolom i nedostupan javnosti. Osim obitelji Altreiter Werner je (još kao šesnaestogodišnjak) usmrtio (nožem) svoju majku, a nakon odsluženja dvogodišnje kazne za maloljetnike i jednu anonimnu 73-godišnju ženu. Opskurne, reducirane, minimalističke kadrove filma iz neobičnih uglova snimio je i montažno povezao Zbigniew Rybczynski (1949), poljski filmski umjetnik značajan za inovacije na polju eksperimentiranja s pikselizacijom, optičkim printanjem i animacijom, te najpoznatiji kao autor muzičkih spotova za popularne američke estradne zvijezde (ujedno i koscenarist filma), soundtrack je komponirao (Tangerine Dream) Klaus Schulze (1947), a koproducent je bio danas zaboravljeni Josef Reitinger-Laska. U glavnoj ulozi je karizmatični austrijski glumac s međunarodnom reputacijom Erwin Leder (1951). Film je u distribuciji plasiran i pod alternativnim nazivom Schizophrenia.
Trajanje: 79 minuta (director’s cut)
Država: Austrija
Jezik: njemački (engleski titlovi)
Tehnika: kolor (1.66:1)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
