U petak 05.07. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati predzadnjoj projekcijskoj večeri pred zaključivanje ove akademske sezone edukativnih projekcija filmske avangarde. Biti će prikazana tri kratka/srednja dnevnička video zapisa talijanskog autora Giulia Questia (1924-2014), readatelja, scenariste, publiciste, te svojevremenog aktivnog partizanskog borca na antifašističkoj savezničkoj fronti tijekom Drugog svjetskog rata.
OBRNUTO KOMPROMISNI EKSPERIMENTALNI MANIRIZAM GIULIA QUESTTIA
“Many directors of the new generation of film makers that emerged in the sixties were identifying themselves with Marxism and leftists ideologies and tended to express their rage through the medium of cinema which was accessible to anyone, irrespective of his or her social status and intellectual level. Leftist cinema was aimed at large audiences and left-wing directors were interested in commenting the socio-political situation in Italy and introduce Marxist doctrines to Italians. Some of these filmmakers, such as Elio Petri and Francesco Rosi, used directly political genres to conceptualize some of their notions and views on the reality encircling them. Others like Sergio Corbucci, Sergio Sollima and Damiano Damiani chose to disclose their own visions through genre cinema, notably the spaghetti western. Among these very talented directors there was one particularly protuberant figure – one of the very first provocative and thought-provoking artists who found their self-expression on account of being regaled with an opportunity to direct a spaghetti western. This man was Giulio Questi. Even though his career wasn’t sensationally prolific and his movies aren’t very prevalent nowadays, his films shed a lot of light on the emotions of left-wing intellectuals, their dilemmas and conveyed their iconoclastic tendencies perfectly.”
(https://www.spaghetti-western.net/index.php/Main_Page)
Giulio Questi (1924–2014), talijanski filmski autor, glumac, publicist i tijekom Drugog svjetskog rata aktivni partizanski borac/narednik sa savezničke fronte, rođen je 18. ožujka 1924 u Bergamu, gdje je i pokopan nakon smrti u 90. godini života 3. prosinca 2014. Kao militant u povlačenju s bojišnice krajem prethodno spomenutog rata dospio je u Rim gdje se vremenom integrirao u filmske produkcije zahvaljući poznastvu s tada mladim talijanskim redateljima Valeriom Zurliniem (1926-1982) i Francescom Rosiem (1922-2015) sa kojima je surađivao kao asistent režije na nekoliko zahtjevnih filmskih projekata. Prvi autorski film nazvao je “Città Alta” (1949) i realizirao ga temeljno raspoznatljivim manirizmom prroizišlim iz tzv. city film tradicije koja kao dokumentarni koncept seže do u duboku prošlost filmskog medija i pojavu prvih filmskih eksperimenata. Questi je, kao samouki redatelj, prve godine svog filmskog stvaralaštva proveo pod ugovorima s manje poznatim talijanskim nezvisnim filmskim producentima surađujući s njima kao kao scenarist, skripter i povremeni snimatelj. Družio se s književnicima Elion Vittoriniem (1908-1966), Beppeom Fenogliom (1922-1963) i Italom Calvinom (1923-1985) što mu je omogućilo da u rimskim tiskovinama plasira dojmljive filmske kritike na temelju kojih će kasnije definirati produkcijske gabarite svojih uradaka. Film “Giocare” (Igrati se; 1957), kratki dokumentarni eksperiment, kao i Questiev slijedeći kratkometražni cinéma vérité projekt, dinamična dvominutna eskapada naslovljena “La tarantella di Pulcinella” (Pulcinellin ples; 1959) odrađeni su kao tehničko-pokazne vježbe pred prihvaćanje angažmana na ambicioznom modernističkom omnibusu “Le italiane e l’amore” (Italo ljubavnici; 1961) koji je (segment “Viaggio di nozze”) režirao u društvu Gian Vittoria Baldia, Marca Ferreria , Giulia Macchia, Francesca Masellia, Lorenza Mazzettia, Gianfrancoa Mingozzia, Carla Mussoa, Piera Nellia, Neloa Risia i Florestana Vancinia. Koncept komprehensivnog proučavanja uloge žena u suvremenoj Italiji kroz vješto smontirane vinjete odrađene u režiji tadašnjih mladih nada nove talijanske kinematografije donio je filmu iznimnu popularnost, što je presudno omogućilo daljnji Questiev napredak, prvenstveno u temeljnom produkcijskom smislu. Nakon provokativnog dokumentarca “Nudi per vivere” (Goli za život; 1963), eksperimentalne kolekcije sekvenci naerotiziranih noćnih variety show nastupa odrađen uz pomoć Giuliana Montaldoa (1930) i Elia Petria (1929-1982), autoriziro je zaključni segment još jednog (trodijelnog) omnibus projekta, antologijske komedije “Amori pericolosi” (Opasne ljubavi; 1964). Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Questi je realizirao sva tri svoja autorska dugometražna filma koji bi u doglednoj budućnosti možda također mogli biti uvršteni u projekcijski program Kino kluba Split, ali o tome drugom prilikom. Radi se o filmovima “Se sei vivo spara” (Ako ste živi, pucajte; 1967), horror westernu s acid naznakama (razapinjanje, guy revolveraši) kojem je impresivni scenografski hommage odradio Quentin Tarantino tijekom snimanja ekstravagantne akcijske trakavice Kill Bill (2003/2004) u kojoj je scena živog pokapanja i naknadnog iskoprcavanja Beatrix Kiddo (Uma Thurman) iz zemlje potpuno prenesena iz navedenog Questievog kultnog “spaghetti” projekta, potom “La morte ha fatto l’uovo” (Smrt je snijela jaje; 1968), bizanrom trileru (rani giallo s nadrealističkim tendencijama) zasnovanom na dramaturškom konfliktu preljuba na farmi za uzgoj bezglavih kokoški s motiviranom veterankom Ginom Lollobrigidom (1927) u glavnoj ulozi, te “Arcana” (1972), dojmljivi žanrovski križanac, moćna i uznemirrujuća filmska priča s obiteljskim backgroundom i scenarističkim konceptom dekonstrukcije nadnaravnih moći usamljene vidovnjakine (Lucia Bosé) koja se lažno predstavljala kako bi zaštitila svoga sina (Maurizio Degli Esposti) – zbiljskog medija, naprednog spiritualistu s ordinarnim ljubavnim problemom.
“Moje ratno iskustvo izvršilo je golem utjecaj na moju kinematografiju”
(Giulio Questi)
Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do smrti Giulio Questi je karijeru nastavio kao televizijski redatelj i scenarist, a u mnoštvu konvencionalno raspoznatljivih sadržaja iz ostavštine toga perioda ističu se dva dugometražna igrana filma također odrađena u TV produkciji: “Non aprite all’uomo nero” (Ne povjeravaj se crncu; 1990) i Il segno del comando (Znak naređenja; 1992). Kratki i srednje dugi eksperimentalni dnevnički video filmovi koje ovog petka prikazujemo u okviru pomalo neobično koncipirane autorske večeri Giulia Questie nastali su u periodu od 2002. do 2007. godine. Moglo bi se reći kako su produkcijski ograničeni na home video/DIY amaterske prakse, iako su neke od tehnoloških intervencija na tragu suvremenog poimanja eksperimentalnog filma (sa samim autorom u gotovo svim povšno naznačenim rolama) kao observacijsko – direktne razgradnje temeljnog koncepta prema idealima proizvodnje zrele avangardne cinéma vérité atrakcije niskog/nikakvog budžeta. Intrigantno je iz donekle nametnute alterrnativne voajerske perspektive promatrati Giulia Questia kao starijeg čovjeka kako istražuje različite mogućnosti vlastite smrtnosti. Questi u svojim “umirovljeničkim eksperimentalnim lamentacijama”obrađuje pitanja vezana uz umjetnost i kulturu, a logika izlaganja se temelji na njegovom shvaćanju prirode dualnosti. Smrt je doživljena kao izavna prijetnja koja ga doslovno progoni. Hrabar, iskren i pomalo uznemirujući koncept ovih video radova metanarativno reflektira na gubitak spolne moći i nedovoljnu socijalnu adaptaciju starijih osoba. Ništa revolucionarno u pitanju pravca budućeg razvoja kućnog digitalnog videa, ali je ipak impresivno (a možda i pomalo perverzno) vidjeti starog majstora eksperimentalnog filma u neizbježno početničkoj paradoksalnoj situaciji sinematskog obraćanja preko puke filmske potrebe. Filmovi iz ove digitalne kolekcije (ukupno osam naslova od kojih ovom prilikom prikazujemo tri; dostupno preko: https://www.amazon.co.uk/Giulio-Questi-Dvd/dp/B003TOGGR0) premijerno su prikazani kao dio popratnog programa filmskog festivala u Cannesu 2007. godine.
SET:
Doctor Schizo e Mister Phrenic 14:24
Il cinema digitale secondo Giulio Questi 53:21
Lettera da Salamanca 20:33
Ukupno trajanje programa: 90:00
Država: Italija
Jezik: talijanski (engleski titlovi)
Tehnika: kolor (4:3)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…