U petak 14.12. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj projekciji iz trotjednog ciklusa filmova kultnog njemačkog avangardiste Herberta Achternbuscha. Radi se o filmu Heilt Hitler (Liječite Hitlera; 1986).
“In the cinema I want to experience myself. A film that does not reassure me of my emotional existence is of no use to me. I want the cinema for survival. Too much of my life has wandered off into dreams.”
Thomas Elsaesser: ‘Herbert Achternbusch’, Discourse (Berkeley) no 6, Fall 1983, pp. 92–112
Thomas Elsaesser (1943) međunarodni je filmski povijesničar i profesor na amsterdamskom sveučilištu na studiju za film i televiziju (Film and Television Studies at the University of Amsterdam).
HEILT HITLER! (1986.)
Od početnih kadrova koji u grubim klaustrofobičnim totalima na kakvima se donekle zasniva i komparabilna kinematografija radikalnog suvremenog njemačkog povokatora Jörga Buttgereita (1963) ilustriraju grotesknu situaciju njemačih vojnika blokiranih u jednom prljavom podrumu tijekom opsade Lenjingrada (današnji Sankt-Peterburg) 1942. Heilt Hitler! nameće onirički tempo filmske razgradnje prostorno-vremenskih koordinata glavnog aktera (Herbert die Krücke) uz pridruženi konflikt autonomne slike mozga na čemu se može izvesti zaključak kako je u pitanju slobodna umjetnička interpretacija psihoznih konstrukcija o svojevremenoj pobjedi Sila Osovine od čega i danas pate mnogi duševni bolesnici u Njemačkoj, i to godinama nakon okončanja globalnih sukoba vezanih za Drugi svjetski rat. Vodviljski igrokazi uključuju jalovu aproksimaciju nuklearne energije orgonskoj energiji u primitivnim uvjetima podrumskog skloništa i pod prijetnjom nuklearnim napadom. Austrijski psihijatar Williem Reich (1897-1957) još je tridesetih godina prošlog stoljeća htio spoznati što se događa kada se orgonski interpolira atomistika (https://www.youtube.com/watch?v=4t5h-93bxOY), što sasvim dovoljno kazuje o intelektualnom rasponu ironijskog seciranja instruiranog intelekta prosječnog njemačkog vojnika u naznačenom periodu. Nakon sudbonosnog hitca koji pogodi Herberta die Krückea okupiranog uvjeravanjem okoline u svojih šest bradavica (igra ga, kao i većinu anti-junka svojih filmova, sam Achternbusch) na pola puta između života i smrti on se prene četrdesetak godina kasnije (u peiod snimanja filma) na periferiji Münchena, uvjeren kako je i dalje na istom mjestu samo što je bunkerski prostor u kojem je boravio razoren, a uokolo je nikao svojevrsni botanički vrt po kojem povremeno tumaraju i nezgrapni pogubljeni rusi, kao i američki vojnici iz oborenih zrakoplova obraćajući se, uz blagonaklonost lokalnih bavarskih žena, lokalnim mještanima simptomatičnih brčića sa “Heil Hitler!” kako bi ostvarili intenzivniji kontakt. Bježeći kroz šaš prema centru Münchena koji ne raspoznaje radi protoka vremena, rata i poratnih razaranja, Herbert die Krücke još uvijek je uvjeren kako se nalazi u novom njemačkom Lenjingradu po kojem tumara s klošarima, uličnim artistima, robijašima i luđacima zbog kojih dospjeva u konflikte s policijom i odnose s vjerskim zajednicama zahvaljujući čemu moralno degradira do razine apsorpcije izmetine što ga napokon dovodi u ravnopravan položaj s lokalnim stanovništvom, te mu omogući participaciju na bavarskoj pučkoj gozbi čijim se raspletom u stilu raspleta klasičnog romana Ulysses Jamesa Joycea (1882-1941) preko dva sata vrhunskog ekspeimentalnog sineatskog iskustva dokida uriniranjem koje provodi Gunter/Traudylein (Herbertov ostarjeli ratni drug i otac mlade Annamirl koja se zainteresirala za došljaka iz prošlosti) svojevrsni pandan klasičnog Joyceovog lika Stephena Dedalusa, ovaj put lišen društva Leopolda Blooma (svog alter-ega iz mlađih dana), odnosno Herberta die Krückera koji pastoralnim manirizmom u paralelnoj montaži finalnih kadrova izaziva asocijacije na weimarskog Charlesa Chaplina, jedinstvenog glumca i redatelja Karla Valentina (1882–1948) umjetnika kojeg mnogi analitičari njemačke filmske povijesti tretiraju kao preteču razvijene kinematografske avangarde šireg germanskog područja. Impresivnu intimnu urinatnu litaniju prenosimo u cijelosti:
“And Iet me tell you something,
everyone would believe in a Hitler again, if we only had one.
That’s the point.
I don’t believe anyone
who thinks so single-mindedly like that.
Namely, that he only believes in himself,
even if he’s prepared to destroy the whole world.
But he was blind.
And because he was blind that’s why he only saw
his own madness as the truth
or the blind faith he had in himself.
He believed that he would
be able to see again.
But no-one has the ability
to cure his own blindness
because God doesn’t help anyone
who can’t help themselves
because he doesn’t actually
help anyone.
I’m going to leave my farm to Annamirl,
because she’s my little girI,
even if she’s not my daughter
I’ll give it her.
I see how this life works,
I don’t need a Hitler.
only the blind need a Hitler.
Hail! Heal Hitler you assholes,
heal yourselves!
Where is that bloody
concentration camper?
So that I can drain
a liter of beer with him.
Oh! Kiss my ass!
Now, I’m totally sloshed.
He comes home from the war and tells
everyone that he was in a concentration camp.
He was probably blind drunk in Andechs
for the past forty years.
But I wouldn’t know, because I’ve never
made it to the other side of the lake.
I’m not a crown witness.
But I know the truth.
Seriously.”
Film je snimljen bez odobrenog budžeta (Achternbusch je utrošio svojih 200.000 tadašnjih DM za 11 dana trajanja produkcije), te blow-up tehnologijom prebačen s 8 mm na 35 mm vrpcu. Scenarij je osmislio također Herbert Achternbusch, a pomoćni kamermani su mu bili glumac i fotograf filmskih setova Gunter Freyse i manje poznati snimatelj Adam Olech. Montažu filma, kao jedan od svojih prvih značajnijih angažmana, odradio je danas poznati njemački dizajner zvuka Micki Joanni. Napomenimo još samo kako je, uz još jednog veterana – Hans-Jürgena Syberberga (1935), Herbert Achternbusch zacijelo najradikalniji filmski kritičar njemačke povijesti i običajnosti, sineatski cabaret majstor distinktivnog humornog stila začinjenog lokalnom bavarskom estetikom vulgarnog.
“Hitler was no great man, he was only as good as his people, who were rotten. But he was a frustrated artist, and had reserves of energy he didn’t know what to do with. It remains to be asked what it was that stopped Hitler from becoming an artist, it remains to be learned what would have cured him, what made him so mad, for the healing of Hitler – I must be this brazen – would also have been the healing of the Germans and the whole world.”
(Herbert Achternbusch)
Trajanje: 135 minuta
Država: Njemačka
Jezik: njemački (engleski titlovi)
Tehnika: kolor
HERBERT ACHTERNBUSCH – PILETINA, PIVO, PIJANI KRETENI…
Herbert Achternbusch (1938) pivotalna je i jedinstvena hermetičko – anarhistička umjetnička osobnost novije njemačke kinematografije. Slijedom forsiranja spontanih stilskih razgraničenja vlastitog filmskog rukopisa od konvencijski namenutih nacionalnih trendova, te zahvaljujući rubnom, provokativnom estetskom konceptu “vizualnog prevrtanja narodnog korita” posve neovisnom o medijalnoj liniji psihološke adaptacije poencijalnih gledatelja, osim što je stekao kultni status kod pokolonika sineatske avangarde, nikada nije postao istinsko “veliko ime” u širem kontekstu kulturnog establishmenta osovinskog germanskog prostora. Filmovi su mu u nekoliko navrata bili uvršeni u program Berlinskog festivala (1981, 1982, 1988 i 1995), bio je omiljeni autor festivalskih revija u Locarnu, a poznat je i po ekscensnom odbijanju literarne nagrade Petrarca-Preis (spalio je i novčani ček koji mu je uručen poštom) koja nosi naziv po srednjevjekovnom pjesniku Francescou Petrarcai (1304-1374), raspopu koji je pisao ljubavnu liriku upravljenu ženskoj inteligibiji (Lauri) koja mu se ukazala u memljivoj bogomolji i nikada nije dokazana kao povijesna ličnost, na temelju čega se, u raspoznavanju semantičkog reza, hipotezira početak perioda ranog humanizma (ovu kontroverznu nagradu koju je 1975. inaugurirao medijski mogul Hubert Burda koji je naslijedio imovinu svog oca, prominentnog nacističkog izdavača Franza dijelom stečenu temeljem radikalne ekspulzije židovskih poduzetnika iz njemačkog medijskog investicijskog koncepta mnogi su analitičari skloni povezivati s političkim djelovanjem CSU-a). Herbert Achternbusch biti će upamćen i kao autor novele Herz aus Glas (Srce od stakla) na kojoj se temelji istoimeni igani eksperimentalni film (1976) u režiji vjerojatno najznačajnijeg živućeg njemačkog redatelja Wernera Herzoga (1942) koji je realiziran tako što je kompletan produkcijsko-izvršni tim doveden u stanje permanentne narkoze. Rano djetinjstvo proveo je s bakom s majčine strane u bavarskim šumama u gradiću Mietraching pored Deggendorfa jer je kao neželjeno dijete sportskog trenera i zubarske tehničarke začeto u Münchenu predstavljao smetnju za oba roditelja. Otac ga je priznao tek 1960. kada mu je bilo 22 godine, te je Herbert kompromisno prihvatio prezime Achternbusch (dotada se koristio majčinim Schild) kako bi identitetski “skockan” dovršio Visoku školu u Deggendorfu gdje je godinu dana ranije iz katke veze s razrednom kolegicom dobio prvo dijete, kćerku Evu (Achternbusch ukupno ima šestero djece). Nakon temeljnog školovanja okušao se kao slikar i autor eksperimentalne poezije (tradicija tzv. “bečkog pjesničkog kruga”), te je zahvaljujući pozitivnim reakcijama okoline upiso pedagoške studije na sveučilištu u Münchenu, a potom i studije umjetnosti u Münchenu i Nurembergu. Naglašene monokromatske tendencije kao temeljno vizualno obilježje njegovih likovnih djela, kao i sketch kompozicije na velikim formatima dijelom su isprovocirane tadašnjim trendovima u okviru umjetničkih praksi, ali su se istovremeno pokazale i dostatno originalne u tvorbi jedinstvenog autorskog stila zahvaljujući kojem su mu platna (a ponekad i inventivne minimalističke skulpture) izlagana, između ostalog, i u ekskluzivnog münchenskom muzeju Haus der Kunst (https://hausderkunst.de/en/). “Jednom nogom u visokoj kulturi, jednom nogom u govnima.”, kolokvijalna je njemačka uzrečica na tragu koje je Achternbusch 1962. nakon sklapanja braka sa studenticom Gerdom odlučio preživljavati od privremenih i sezonskih poslova kao što su trgovina cigaretama tijekom Oktoberfesta ili utovar i istovar robe. Slobodno vrijeme je provodio u društvu istaknutih predstavnika njemačkog literarnog remodernizma kao što su Hans Erich Nossack (1901-1977), Günter Eich (1907-1972) i Martin Walser (1927) koji su mu kao mlađem kolegi similarnih anarho-liberalnih stremljenja sugerirali likovnu hibernaciju i književnu praksu kao elementaniji i jednostavniji model integracije unutar šireg kulturnog prostora koji je, u komparaciji s njemačkom galerijsko-muzejskom tradicijom, predstavljao “radikalno raskuženu i poželjno disperziranu platformu koreliranja napednih kreativnih energija”. Do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća Achternbusch je objavio nekoliko poetskih brošura ilustriranih vlastitim gafikama, a prethodno spomenuti Martin Walser 1969. je sastavio prvu skromnu monogafiju vezanu uz njegovo dotadašnje djelovanje na lokalnoj münchenskoj umjetničkoj sceni. Achternbuschova prva autorska novela Die Alexanderschlacht (Alexanderova bitka; 1971) postala je središnje djelo novije njemačke književane avangarde, a Herbert je paralelno s promotivnim aktivnostima i dogovorima oko prijevoda realizirao i svoja prva dva kraka eksperimentalna filma Das Kind ist tot (Dijete je mrttvo; 1971) za koji je kao glumce ironično angažirao rođake s očeve strane, te 6. Dezember 1971 (6. Prosinac 1971; 1972), dvadesetominutnu meditaciju s intencijom estetske dorade situacionističkog filmskog manirizma. Prvi dugometražni igani film produkcijski donekle usklađen s idealima nove njemačke kinematografije i francuskog novog vala, ali zahvaljujući prvenstveno tretmanu slike (kolorit) i nadrealističkim dramaturškim amplitudama na tragu kinematografije Luisa Buñuela (1900-1983) istovremeno i drastično distanciran od navedenih trendova snimio je 1974. Pod nazivom Das Andechser Gefühl (Andechserova slutnja). Simptomatična priča o propalom i prolupalom anksioznom intelektualcu ukopanom u okružje manastirske pivnice i opsjednutom petpostavljenim odnosom iz prošlosti koji je uspostavio s filmskom glumicom (period u kojem je slutio da nije sam) idealno je trasirao razvojnu nit Achternbuschove kinematogafije kojoj će temeljna obilježja postati pervertiranje surove sentimentalnosti neposredne okoline i ironično demarkiranje iracionalne vjerske matrice na kojoj se temelje paradoksalne lažne romantične pretvorbe naizgled hiberniranih ideologiziranih mentalnih sklopova. Osim relizacije vlastitih filmskih projekata i paralelnog rada na proizvodnji literarne fikcije u gabaritima nešto opsežnijih novela, te povremenog posvećivanja kazališnoj režiji i likovnosti, Achternbusch je, temeljem primanog iskustva preuzimanja glavnih uloga u vlastitim projektima, u nekoliko navata glumio i u filmovima nekih od najznačajnijih redatelja suvremene njemačke kinematogafije. Zapaženu cameo ulogu ostvario je u kultnom klasiku Wernera Herzoga Jeder für sich und Gott gegen alle (Enigma Kaspara Hausera; 1974) u kojem je glumio bavarskog hipnotizera peradi, a igao je i u filmovima Übernachtung in Tirol (Odmor u Tirolu; 1974) Volkera Schlöndorffa i Der Platzanweiser – Porträt eines Kinomanen (Portir – Portret kinofila; 1983) Petera Gehriga. Tijekom promotivnih prikazivanja Achternbuschovog filma Das Gespenst (Duh; 1982) koji smo u ozračju božićno-novogodišnjih blagdana prije nekoliko godina prigodno prikazali u Kino klubu Split (zbog čega je izostavljen iz ovog autorskog ciklusa) na autorovu adresu počele su pristizati optužbe za blasfemiju (pravno neutemeljeni primitivni ispadi apologeta religioznosti). Inkriminirani film (https://www.youtube.com/watch?v=7WzhrUQyAN4) prezentirao je povijesno nedokazivu osobu Isusa Krista kao dezorijetiranu izdjelotinu/instalaciju otrgnutu od križa u jednom bavaskom manastiru gdje je služio časnim sestrama kao objekt sodomisičkog iživljavanja u pravcu kojeg su prdile prilikom rasterećivanja od grijeha. Filmom Das Gespenst Achternbusch je istovremeno isprovocirao i njemački Federalni kriminalistički policijski ured (Bundeskriminalamt) kojim je u tom periodu ravnao korumpirani SPD-ovac Heinrich Boge, u narodu popularan kao “lovac na Isusa Krista”. Die Freiwillige Selbstkontrolle der Filmwirtschaft (FSK), nakon ujedinjenja zemlje ukroćena institucija formalno raspoznattljiva kao “motion picture rating organisation” koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća djelovala kao totalitarrna cenzorska poluga zabranila je distribuciju filma uz slaboumno obrazloženje kako “podriva Instituciju Katoličke crkve, te zauzvat ne nudi ništa osim nihilističkog i pesimističkog pogleda na svijet, što se opire racionalnom razmatranju kod potencijalne publike”, a uzgred su spomenuti i vjerski osjećaji milijuna ljudi (ne samo katolika) koje Achternbusch uopće nije dovodio u pitanje (blasfemija je, između ostalog, legitimni, prirodni kognitivni fenomen, donekle manifestan i u širem kontekstu umjetničkog i inelektualnog izražavanja, a ovom prilikom je dodano ističemo i kao damaturško-esetetsku okosnicu ciklusa filmova koje će Kino klub Split prikazati u travnju iduće godine). Austrijski nacist, prčeviti mason i opskurrni medijski izdavač Herwig Nachtmann (1940) koji se pimarno politički plasirao zahvaljujući popaloj inicijativi “građana” Graza za formiranje vladinog kabineta za “očuvanje vjere, sankcioniranje javnih perverzija i kontrolu novca”, te 1995. okončao gadljivu karijeru zahvaljujući zatvorskoj kazni zbog pabričenja medijskih artikala kojima se perfidno (zamjene teza i zloupotrebe identiteta) poricao holokaust, podigao je zahtjev za konfiskacijom (u svrhu uništenja) filma Das Gespenst pozivajući se na članak 36. inetrnacionalno prihvaćenog zakona o medijima (Mass Media Act) koji počiva na pravu javnosti da zna, a čija je zloupotreba u širem procesuralnom okviru temeljnih zakona o ljudskim slobodama zahvaljujući primarno (efikasno otklonjenoj) korupciji austrijskog pravosuđa do tada bila nezabilježena. Tijekom prikazivanja filma u većim njemačkim gradovima lokalni katolici prezentirali su bit kršćanske, u širem kontekstu religijske “kulture” prazneći crijeva po kino dvoranama, a policija je naknadno angažirana da za njima sakuplja govna kao za psima. Friedrich Zimmermann (1925-2012), federalni ministar unutarnjih poslova i praktični katolik za kojeg se tvrdilo kako kontrolira njemačko tržište narkotika (poznat i kao “Kohlova budala”) nastavio je progoniti Achternbuscha sve do smrti. Istovremeno, njemačka kulturna javnost počela je vraćati dug majstoru filmske avangarde i beskompromisnom umjetniku – inttelektualcu. Povodom šezdeseog rođendana Münchenske gradske vlasti okačile su na trgovima zastave s njegovim aforizmima, a 2008. Münchenski filmski festival je priredio retrospektivu njegovih radova kao središnju festivalsku manifestaciju te godine, a u Passauu je paralelno s prikazivanjem filmova u Münchenu otvorena izložba Achternbuschovih slika i skulptura u Muzeju suvremene umjetnosti. ‘No, kako smo, povodeći se za njemačkim jezikom ulice, prethodno napomenuli: “Jednom nogom u visokoj kulturri, jednom nogom u govnima” sindrom je koji nadilazi kreativne mogućnosti pojedinca, slijedom čega se 2002. Herbert Achternbusch povukao u zasluženu mirovinu nakon dovršetka svog posljednjeg filmskog projekta Das Klatschen der einen Hand (Pljesak jednom rukom; 2002), jednosatne posvete jalovoj blokovskoj političkoj sizifovštini i roditeljstvu kao ishodištu humane reprogramabilne potrebe za isticanjem opasnosti od institucionalizacije “balegarovog” kamena/lude gljive na kojoj fundamentalno počiva konfliktna religioznost. Achternbusch je kao redatelj bio sklon amaterima, rijetko je angažirao profesionalne glumce, radio je uglavnom uz pomoć pouzdanih prijatelja popu snimatelja Jörg Schmidt-Reitweina (1939) i slikara scenogafa Heinza Brauna (1938-1986). Trademark njegove kinematografije improvizirane su scene tučnjava nakon ispijanja golemih količina piva, teatalni recitali unutar temeljnog filmskog dramaturškog slijeda, vinjete kojima se ističe netrpeljivost u odnosu na primitivizam bavaskih katolika i pipadnika ostalih konfesija koji opslužuju provincijalnu buržoaziju i motiviraju svodničke koncepte zasnivanja bračnih odnosa. Tehnički, filmovi su mu realiziani uglavnom pomoću 35 mm vrpce (1.37:1) ili blow-upom Super 8 negativa na 35 mm (1.85:1), te standardnim 16 mm filmom (1.37:1) uz predominaciju dugih kadrova i planskih polutotala.
“Nezainteresiran za konvencionalnu dramaturgiju, Achternbusch radikalno artikulira subjektivno, ignoira estetske konvencije, kombinira žanrove. Sklon je preuveličavanju (kao i njegov slavni weimarski prethodnik Karl Valentin) lingvističko-semantičkog otpora kako bi isprovocirao originalnu apsurdnu scenografiju kojom se spontano i razigrano suprotstavlja užasima prošlosti i sadašnjosti.”
Jörg Drews (1938-2009), njemački literat i literalni kritičar
U sklopu trotjednog ciklusa filmova Herberta Achternbuscha Kino klub Split prikazuje:
07.12.2018. Bierkampf (1977.)
14.12.2018. Heilt Hitler (1986.)
21.12.2018. I Know the Way to the Hofbrauhaus! (1991.)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
