U petak 26.10. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj (zaključnoj) projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa posvećenog kultnim klasicima američkog underground/eksperimentalnog filma – braći Kuchar.
Camp Cinema
(Od Huston-Bogartove eskapade do queer ikone Jennifer M. Kroot)
U svojoj klasičnoj teorijskoj spin-off kulturalnoj postmodernoj studijskoj dogradnji “Notes on ‘Camp’” (Bilješke o “otrcanoj umjetnosti”) iz 1964. američka je publicistkinja Susan Sontag (1933-2004) kao temeljne stilske gradivne elemente ovog fenomena navela: izvještačenost, banalnost, naivnu pretencioznost tzv. srednje društvene klase i efekte vizualnog šoka. U skladu s izlistanim odrednicama kao primjere iz tada recentne kulturne proizvodnje kasnije je uglavnom isticala upravo filmove braće Kuchar uz koje bi kao fundamentalnu dogradnju vezala i radove ništa manje kontroverznog Jacka Smitha (1932–1989) za koje u periodu objavljivanja prvog izdanja Bilješki još nije ni znala. U užem sineatskom tumačenju camp kinematografiji je naknadno pripisano i parafraziranje klasičnog hollywoodskog stila u low ili no-budget produkcijskom modusu, s prauzorom i temeljnom komparacijom u dijelu opusa slavnog germano-američkog redatelja Douglasa Sirka (Hans Detlef Sierck; 1897 – 1987) čiji su klasik Written on the Wind (Zapisano u vjetru; 1956), kako se duhovito prisjetio George Kuchar, u vrijeme premijernih pikazivanja on i brat pogledali čak 11 puta zaredom. Kucharovi su bili inspirirani još i kinematografijom Ottoa Premingera (1905–1986) kao i inventivnog komediografa Franka Tashlina (1913–1972), te B i Z horror projektima i ranim autorskim SF filmovima agilnog producenta Rogera Cormana (1926) i kultnog Jacka Arnolda (1916–1992). Ustrajnim radom zahvaljujući čemu su proizveli nekoliko stotina vlastitih filmskih uradaka Kucharovi su poslužili kao primarna motivacija sineatskom djelovanju majstoru paradoksa Johnu Watersu (“Pope of Trash and the Baron of Bad Taste”), čovjeku najzaslužnijem za promociju trash kinematografije kao logične ekstenzije camp estetike, a na njih se nerijetko pozivaju i radikalni (u smislu temeljnih tehničkih eksperimenata) suvremeni redatelji poput vlasnika najpoznatije producentske trash firme “Troma” Lloyda Kaufmana, Guy Maddina, Atoma Egoyana, Wayne Wanga… Kamp kinematografija zarana je zavladala američkim televizijskim postajama koje su ubrzo počele proizvoditi i vlastite programe prema trendovskom konceptu, među kojima su izuzetnu popularnost svojevremeno imali noćni serijali The Avengers (1961–1969), The Addams Family, The Munsters (oboje 1964–1966), Gilligan’s Island (1964–1967), Lost in Space (1965–1968), The Wild Wild West (1965–1969), Get Smart (1965–1970), Are You Being Served? (1972–1985), Charlie’s Angels (1976–1981), Fantasy Island (1977–1984) i CHiPs (1977–1983). Neki analitičari fenomena u kulturi skloni su iz camp estetike izvoditi i formule budućih uspjeha bizarnih humorističkih pojekata poput koncepta Monty Python’s Flying Circus ili čak i serioznih ranih sitcoma kao što su Dallas (1978–1991) i Dynasty (1981–1989). Wikipedia kao ishodište ove stilske konfuzije u klasičnoj kinematografiji, pozivajući se na studije relevantnih autora poput Moe Meyer, Jacka Babuscioa i Kena Feila, uz pethodno navedene idole Kucharovih ističe i simptomatično realiziani film Johna Hustona “Beat the Devil” (Savladati vraga; 1953), nesvakidašnje tehnički “perforirani” klasični film noir s notornim Humphreyem Bogartom u glavnoj ulozi. “Kraljica campa” titula je koja je osamdesetih godina pošlog stoljeća dopala pjevačicu Cher (koja se u međuvremenu premetnula u dostojanstvenu vremešnu gospođu s radikalno reduciranim stilskim eskapadama), a među camp ikone ubrajana je i jednako slavna Dusty Springfield, a elementi camp stila raspoznati su povremeno i u stylingu i nastupima glumica kao što su Mae West, Judy Garland, Marlene Dietrich, Greta Garbo, Bette Davis, Marilyn Monroe i Joan Crawford, dok su muški egzemplari uglavnom bili predstavnici gay liberation pokreta i ostali queer aktivisti. Anglosaksonski sociolog Andrew Ross (NYU), camp koncept definira kao potebu za redefiniranjem značaja činjenica iz kulture putem kontrapunktiranja demodiranih trendova iz prošlosti i sukladnih im tehnologija sa otvorenom stilskom programabilnošću nedovoljno definiranih aktualnih trendova. Retro-camp pomodarsvo uglavnom se veže uz tzv. hipster populaciju usiljeno duhovitih nižih tehnokrata paradoksalno konzevativne provenijencije, iako je specifična estetika i keativna energija ovog vremenom disperziranog tenda i dalje prisutna u radovima relevantnih suvremenih filmskih redatelja, slikara i ostalih umjetnika, među kojima se ističe britanac Jim Hosking koji upravo promovira svoj drugi dugometražni film “An Evening with Beverly Luff Linn” (Večer s Beverly Luff Linn; 2018) nakon neočekivanog uspjeha dvije godine starijeg pojekta “The Greasy Strangler” (Masni davitelj; 2016) kojeg smo u sklopu ciklusa New Trash Cinema prošle sezone prikazali u Kino klubu Split (film se nije pojavio u redovnoj hrvatskoj distribuciji).
“Camp can be seen as subversive form of kitsch which deliberately exploits the whole notions of what it is to be kitsch.”
(Susan Sontag)
Jennifer M. Kroot – It Came From Kuchar (2009)
Jennifer M. Kroot voli sebe nazivati sezonskom redateljicom što dodatno ističe nonšalantnost i prividnu kompozicijsku zbrku njenih cijenjenih dokumentaraca iz domene queer subkulture među kojima središnje mjesto (ne samo produkcijskim slijedom) zauzima upravo film It Came From Kuchar (Došlo je od Kuchara/Kucharovih; 2009). Prošle godine promoviala je uradak The Untold Tales of Armistead Maupin (Neispričane priče o Armisteadu Maupinu 2017) kojem je dramaturška okosnica evolucijski otklon pionira borca za homoseksualna prava Armisteada Maupina od konzervativnog potomka tradicionalne južnjačke obitelji do kultne figure suvremene literarne američke queer scene, koji je istovremeno i globalno popularan pisac čije dopadljive knjige dostižu iznimno visoke naklade. Jennifer M. Kroot filmsku je (polu) karijeru utemeljila 2003. zahvaljujući SF fantaziji “Sirens of the 23rd Century” (Sirene 23. stoljeća; 2003), feminističkoj satiri na tragu suvemene američke literature koju najbolje reprezentira opus utjecajnog Kurta Vonneguta (1922-2007). Nakon perioda u kojem je realizirala glazbene spotove kondenzirane u projekt Ring Zero (Nulti krug; 2005) daljnju djelatnost joj obilježava dokumentaristika, a uz prethodno navedena dva filma od kojih ovog petka jedan prikazujem kao idealnu codu retrospektive filmova braće Kuchar, potpisuje i sineatski pregled BDSM, fetish, kinky… scene San Franciscoa Real Kink (Stvarno uvrnuto; 2016). Jennifer M. Kroot izbjegava disciplinirano školsko kadriranje, ističe montažni postupak atrakcija kao svoju temeljnu sineatsku opsesiju koja doprinosi kompleksnosti i dojmljivosti konačne filmske strukture, inspiriana je potrebom da se ljudi zahvaljujući kinematografskom bilježenju oslobađaju i naknadno suočavaju sa vlastitim identitetom što im, po njenom mišljenju, olakšava život i socijalizacijske procese u koje ubrjaja i pronalaženje “vlastite logičke obitelji”. Kao jedan od temeljnih kinematografskih uzora navodi film “Slaughterhouse Five” (Klanica pet; 1972) George Roy Hilla (1921–2002)’snimljen prema istoimenom literarnom predlošku prethodno spomenutog Kurta Vonneguta. Stilski je sklona integraciji elemenata underground i camp filma u svoj rukopis (George Kuchar joj je bio mentor na početku karijere, a bila je i stipendist Andy Warhol Fondacije), te, zahvaljujući specifičnom senzibilitetu, kreira dramaturške prevrate i iznenađenja ne dovodeći se u napast da naprasnim rezovima dehumanizira subjekte svojih redateljskih opservacija. Filmovi su joj, unatoč brojnim tehničkim improvizacijama i povremenom degradiranju kadra, iznimno fluidne i privlačne strukture. Sklona je malim ekipama koje ponekad uz nju čine samo pomoćni kamerman i snimatelj zvuka. Fascinirana je Star Trek franšizom. Jennifer M. Kroot živi u rodnom San Franciscu, a svoje je filmove sklon promovirati na manjim, specijalizianim festivalima kao što su The San Francisco Lesbian and Gay Film Festival, Sci-Fi London, Anthology Film Archives in New York, The Barcelona Gay and Lesbian Film Festival, The Lausanne Underground Film Festival, The Rhode Island International Film Festival, The New Orleans Gay and Lesbian Film Festival na kojem joj je film Sirene 23. stoljeća dobio nagradu za najbolji igrani film i The Fearless Tales Fantasy Film Festival of San Francisco gdje je za isti film primila nagradu publike. Materijal za film Došlo je od Kuchara/Kucharovih u njenoj redateljsko-montažnoj intervenciji djeluje kao logičan dodatni segment izvorne kinematografije ovih kultnih autora za koji se može reći kako bi ga vjerojatno i sami potpisali.
“Why do I keep making documentaries about gay, older gentlemen named George? It’s really just a bizarre coincidence and I don’t plan to make a third.”
(Jennifer M. Kroot)
Tajanje: 86 minuta
Država: USA
Jezik: engleski
Tehnika: kolor (technicolor 1.78:1)
Kuchar Brothers
“My heroes!”
(John Waters)
Kao teenageri Kuchaovi (Kuchar je slavensko prezime, znači kuhar, a na engleskom se izgovara kao koo-khar) su odrastali na Manhattnu (New York) i za rana postali raspoznattljiv duo agilmih uličnih filmskih amatera koje je, kao neosporni sineatski autoritet prethodno navedene gradske četvrti protežirao još uvijek agilni veteran Jonas Mekas (1922). Unatoč polimatskom pofilu ličnosti stariji brat George (1942-2011) kompletnu je karijeru posvetio, kao jedan od pionira suvremene američke eksperimentalne kinematografije kojemu enciklopedisti pridružuju autore poput Jacka Smitha, Andya Warhola, Kennetha Angera, te Stana Brakhagea i Kena Jacoba) filmskom angažmanu, zahvaljujući kojem je u njegovoj ostavštini nanizano impresivnih 242 službeno režirana filma i niz nedovršenih projekata, kao i (mahom) VHS video vrpci s natruhama produkcija koje su tek trebale biti uobličene u smislene cjeline. Underground “zajdenica” Manhattna uglavnom je u njegovom društvu raspoznavala i mlađeg brata Kuchar – nekoliko minuta mlađeg blizanca Mikea (1942) koji je, za razliku od Georgea dodatno dimenzirao dokumentaristički aspekt svojih underground pojekata, te do sada osobno potpisao također impresivnih dvadesetak autorskih filmova (posljednji pod nazivom Daytime Dreamers mu je u postpodukciji i planira ga dovršiti do kraja ove godine), dok je ostatak njegovog doprinosa eksperimentalnom filmskom fenomenu uglavnom svodiv na asistiraanje starijem bratu, posebno u ranoj fazi njihovog ingenioznog istraživanja neposredne okoline i dramatizacije za koju bi se moglo reći kako je ostvarena na razmeđi stroge dramaturške strrukture slavnog John Cassavetesa (1929-1989) i anarho-trash estetike ranih radova uvodno citiranog Johna Watersa (1946). Disarmirajuća estetska sloboda koja gledatelje dovodi u radikalno stanje konflikta s tadicijom konvencionalnog filma, kao i ekscentričnom senzibilnošću prožetom gotovo neprimjetnim duhovitim opaskama, “smiješni i genijalni, sdačni i zabavni” kako ih opisuju neki suvremenici, Kucharovi su (u okviru svog keativnog ludila) autori koji nisu ni poznavali granice koje su kršili, te predstavljaju posve jedinsvenu trasu u povijesti razvoja filmske avangarde. Instiktivno privrženi kiču s potrebom razaznavanja istovjetnog efekta u kontekstu odlagališta smeća ili unutar administrativnih prostora i uličnih perspektiva (izloga, marketinških panoa i slično), sve su svoje aktivnosti, neovisno o fimskoj proizvodnji, takođe vezali za ovaj fenomen kojim obiluje svijet američke srednje građanske klase, zagovaajući ironično njegovu dogradnju kako bi imali dovoljno vizualnog štofa za svoje buduće radove. Studija “George Kuchar Reader” američkog izdavača Primary Information iz 2014 koju je uredio Andrew Lampert, umjetnik i publicist koji je značajan i kao respektabilni poznavatelj djelovanja najznačajnijeg antologa američke primitivne kulture Harrya Smitha (1923-1991) prikuplja širok raspon prethodno neraspoređenih i novootkrivenih spisa i vizualnih djela, uključujući eseje, stripove, crteže, slike, fotografije, filmske snimke, skripte, filmske mrlje, dopisivanje i ostale zabilježene aktivnosti Georgea Kuchara, velikana nesputane filmske ekscentrije, kao i njegovog nezaobilaznog brata Mikea. Zanimljivo je naglasiti kako je prvi Georgeov stalni posao bio dizajniranje marketinga u komercijalnom okružju, nakon čega su ga nadležni, uočivši njegov iznimni likovni senzibilitet koji se teško uklapapao u stroge uzuse reklamnog izričaja, povukli na radno mjesto predavača pri katedri za film Instituta za umjetnost u San Franciscu gdje je, kao gosujući profesor u periodu od 1971. pa skoro do smrti 2011. održavao izvrsno posjećena predavanja i zarađivao novac koji mu je omogućavao da se u slobodno vrijeme posveti produkciji svojih sve zapaženijih radova. Zahvaljujući svom kaotičnom likovnom opusu postao je jedan od uzora kasnije slavnih strip crtača kao što su Art Spiegelman (Mouse) i Bill Griffith (Zippy the Pinhead). Koristeći blagodati sveučilišnog kampusa u San Franciscu egzekucije na osnovu psihodeličnih knjiga snimanja realizirao je često u z pomoć svojih studenata kojima su upavo te reference kasnije postale najvažniji segment portfolia presudan za daljnju karijeru. George Kuchar vjerojatno je najkonroverznija osobnost koja se našla na listi autora 100 najboljih filmova dvadesetog stoljeća u odabiru renomiranog časopisa The Village Voice (4. siječnja 2000. njegov film Hold Me While I’m Naked rankiran je na 52. poziciji). Video dnevnici koje je počeo voditi nakon parcijalnog preseljenja iz New Yorka u San Francisco, od kojih su mnogi realiziani kao svojevrsne “on the road meditacije” uključivali su autogene rasprave iz domene održavanja i kontroliranja apetita, potom očuvanja interesa za stvari i forsiranja dobre volje, straha od banalnosti života i neizbježnog klimaksa kojem se, paradoksalno, teba radovati, kao i ideje o prisvajanju postora sveučilišnog kampusa u osobne svrhe, nadutosti koja ga je mučila tijekom putovanja, uz povremene meditacije o vremenu, poblemima s mokrenjem, te teze o prijateljstvu, ljubavi i kinematografskoj industriji i umjetnosti. Iskazivao je opsesivan strah od vremenskih promjena, te često boravio U El Reneu (Oklahoma) pri observatoriju za praćenje kretanja tornada. Kako navodi Wikipedia njegovo je djelovanje u najširem smislu motiviralo suvremene queer perfomere/video umjetnike Ryana Trecartina i Felixa Bernsteina, donekle bizarne apologete iznalaženja totalnog umjetničkog izraza koji bi postao svojevrsni kontejner za svu dosadašnju kulturnu proizvodnju. Likovno, George Kuchar je bio blizak fovistima (prvenstveno Henriu Evenepoelu, Mauriceu de Vlamincku i Georgesu Rouaultu), a često je didaktički oslikavao proste kutije kako bi približio slikarstvo kompleksnoj filmskoj dimenziji prostora i multipreglednosti optičkog izmještanja montažne slike. Za života mu je snimljeno nekoliko zanatski dorečenih dokumentarnih filmova vezanih uz njegov lik i djelo (od kojih ćemo najrecentniji, naslovljen It came from Kuchar (2009) u režiji mlade američke queer autorice Jennifer M. Kroot (koja je solidnu minutažu posvetila i drugom bratu Mikeu Kucharu) također prikazati u sklopu ovog kratkog, dvotjednog ciklusa. George Kuchar umro je 6. rujna 2011. u San Franciscou, netom nakon što je proslavio 69. rođendan, od komplikacija vezanih uz rak prostate.Mike Kuchar, za kojeg smo prethodno napomenuli kako je bio dokumentaristički senzibiliraniji od brata Georgea kao mladić fascinirao se camp filmovima (low-budget projektima socijalne ishodišne prakse s potrebom za promoviranjem lošeg ukusa i ioniziranjem općeprihvaćenih društvenih vrijednosti). Za razliku od brata Mike se nije permanentno zadržavao na terirotiji Manhattna, već je dio djetinstva proveo skitajući Bonxom i upijajući radikalne impresije te sirove i načelno opasne četvrti Ner Yorka. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina pošlog stoljeća bio je, možda i intenzivnije od poznatijeg brata, raspoznavan kao jedna od ključnih osobnosti njujorške underground scene kojoj je epicentar bio Lower East Side. Posljednjih desetak godina živi u San Franciscu kamo je i inače često putovao u posjetu bratu Georgeu, dijelomično i zbog skrbi o njegovom sve slabijem zdravstvenom stanju koje okončano smrću, a Mikea vezalo uz zajednički apartman koji od tada koristi kao piručni filmski studio. Osim filmom bavio se i dizajnom kultnih homoerotskih publikacija kao što su Meatmen, Gay Hearththrobs, First Hand i Manscape. U posljednje vrijeme snima inttimističkije filmove ekspresionističke estetike od kojih neki nisu nikada doživjeli javne prezentacije. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Beču 2009. predstavio je dva svoja recentnija uratka: Swan Song i Dumped, realiziana iste godine. Swan Song obilježava bol mladog muškarca mučenog njegovom senzualnošću koja je naslikana kao životinja koja se trznula u boli, a zvijezda Dumpeda je propala filmska glumica i aktivna kazalištarka Deirdre McGill koja je napasno pekinula karijeru nakon sjajne debitantske uloge u filmu The Thing Called Love (1993) u režiji slavnog Petera Bogdanovicha (1939). Radi se u portretu žene koja se upetljala u smrtonosni ljubavni trokut. Mike Kuchar trenutno predaje na katedri za film Instituta za fumjetnost u San Franciscu. Braća Kuchar surađivala su posljednji put na knjizi Reflections from a Cinematic Cesspool (Zanja Press; 1997), svojevrsnom humorističnom memorandumu o četiri desetljeća njihove filmske produkcije za koji je uvod osmislio neizbježni John Waters. Karijere braće Kuchar, za razliku od većine undergound/eksperimentalnih vedeta specifične su od samog početka. Prvi film snimili su u dobi od 12 godina (1954) kada su uklonili papir za oblaganje s očeve 8 mm kamere, a zatim VHS tehnikom su se inficirali među prvim korisnicima komercijalnih kamera toga tipa, i to unatoč svim zamjerkama kako su, u odnosu na klasični film, radovi nastali forsiranjem tada nove video-tehnologije primitivni i zadržavaju amaterski štih. Za kraj ovog uvodnog izlaganja pred predstojeće projekcije njihovih autorskih radova (set lista je u odnosu na pethodno najavljenu proširena za još dva kratka filma) donosimo i nekoliko osobnih opservacija Georrgea i Mikea Kuchara izloženih tijekom u sklopu paralelnog interviewa koji su s njima 2009 vodili Steve Lafreniere i Jeff Enlow, novinari kultnog američkog alternativnog web magazina VICE (https://www.vice.com/en_us/article/mv9vqn/george-and-mike-kuchar-138-v16n9):
“Gledao sam u djetinjstvu mnogo filmova Douglasa Sirka. Osjećao sam se kao da idem gledati nešto namjenjeno odraslima. Moglo se osjetiti kako wsu to bili filmovi koje su snimali odrasli ljudi, a k tomu su ti filmovi i izgledali izvrsno. No, u to vrijeme bili su popularni i filmovi Rogera Cormana. Bili su izvedeni zaista jeftino u odnosu na konkurenciju, pa sam mislio `Isuse, što bi bilo zabavno raditi baš ovakve.` Mislio sam da bih tako zaradio duplo. Ponekada sam gledao filmove o životu indijanaca u kojima je nastupala Marla English, a onda sam se navukao i na low-budget horor filmove. Volim gledati takve materijale. Svi su mi dobri. Uživam snimati filmove jer je to jedna velika zabava. U prilici si da radiš na kompoziciji kadra i rasvjeti, a pritom iskoristiš i i garderobu i setove za make-up. To je vrlo uzbudljivo. No, posao zna biti težak, posebno ako konstruiraš određenu scenu pa ti se postavi pitanje `Što ovo radim?` nakon kojeg sebi moraš priznati `Ne znam što dalje da uradim`.”
(George Kuchar)
U ranijoj mladosti sam bio fasciniraniji zamrznutom slikom na fotografijama. Kino dvorane su tada bili svojevrsni hramovi. Sjećam se, neke su bile ukrašene bazenima sa zlatnim ribicama. Odlazio sam tamo gledati biblijske epove i kostimirane spektakle. To je na mene izvršilo snažnu impesiju – setovi, glamur, filmska muzika. To mi je nalikovalo drugačijem svijetu u kojem se život odvija sinhronizirano s ovim realnim. Uvijek je bilo i stalnih glumaca koji su me nagonili da se vraćam kako bi i njih ponovo vidio. S početka to nisam razumio, ali dok sam ih gledao, poučavao sam i vokabular tog dvodimenzionalnog spektakla. Kasnije sam kina posjećivao ako je u pitanju bio film nekog poznatog mi tedatelja. Ali to je bilo dosta kasnije. Odnos s filmom je intuitivan, ali ja sam ipak svjestan svega što radim. Sve što osjećam vidim, i sve što vidim osjećam. Volim raditi u koloru, ali boje se često jednostavno ulijepe.”
(Mike Kuchar)
Tijekom dva projekcijska termina petkom Kino klub Split je objedinio sljedeće filmofe:
19.10.2018
George Kuchar – Hold Me While I’m Naked (1966)
George Kuchar – Eclipse of the Sun Virgin (1967)
George Kuchar – Pagan Rhapsody (1970)
George Kuchar – I, an Actress (1977)
Mike Kuchar – Sins of the Fleshapoids (1965)
Mike Kuchar – Miss Phillys Valentine (2003)
26.10.2018.
Jennifer M. Kroot – It Came From Kuchar (2009)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
