U petak 24.05. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj, zaključnoj projekcijskoj večeri u okviru kratkog dvotjednog ciklusa filmova izoliranih iz bogate arhive radova triju generacija umjetnika Lettrista, preciznije – lettrističkih sineasta (1951-2002). Biti će prikazan dugometražni klasik utemeljitelja Lettrizma Isidorea Isoua “Traité de bave et d’éternité “(Otrov i vječnost; 1951). Radikalni avangardizam Lettrista Isuo je sažeo u vlastito umjetničko geslo: “I’d rather give you a migraine than nothing at all.”
ISIDORE ISOU – LE TRAITE DE BAVE ET D’ETERNITE (On Venom and Eternity – Otrov i vječnost)
“Unique feelings are so unique that they can not be popularized. Feelings without words in the dictionary disappear. Every year thousands of feelings disappear for lack of a concrete form.”
(Isidore Isou)…
Lettristička primarna intencija, načelno naznačena u iznimno konciznim manifestima koji su plasirani prema privatnoj potrebi i promocijskim aktivnostima pojedinih članova zajedničke profesijske udruge, umnogom zadire u psihološku dimenziju fenomenologije filma. Razvijajući internacionlane odnose paralelno s akterima novovalne produkcije Lettristi su predstavljali bizarni eksperimentalno-filmski korektiv/kolektiv koji je ukazivao na, primjerice, nedostižno razumijevanje kolokvijalnih iskaza integriranih u francusku filmsku produkciju u postupku prevođenja segmenata skripte, kao i na predimenzioniranje estetskog aspekta filmova autora poput Jean-Luca Godarda i ostalih kojima je u prvom planu proizvodnje bila socijalna i intelektualna kohezija u periodu društvenog osipanja. Situacija u kojoj su Lettristi djelovali već je bila globalna, a devijacije koje su prodrle u ostale nacionalne kinematografije uspoedive su donekle sa onima koje je u kontekstu humanističke teorije izazvalo djelovanje Gillesa Deleuzea (1925-1995) i Félixa Guattaria (1930-1992). Isidore Isou (Botosani; 1925-2007, pravim imenom Jean-Isidore Goldstein), središnja figura Lettrističke skupine, rumunjski prebjeg s iskustvom avangardnog novinskog izvješćivanja iz rovova nakon monarhističkog državnog udara od 23. kolovoza 1944. koji je pogodovao prodoru sovjetskih trupa i integraciji Rumunjske u savezničke snage. Zahvaljujući rigidnoj kontroli represivnog državnog sustava koju je trpio slijedeći principe umjetničkog djelovanja na trasi progresivne avangarde, upavo kao i (nešto kasnije) njegov prijatelj, socijalni psiholog i izdavač časopisa za suvremenu avangardu naziva “Da”, Serge Moscovici (1925-2014), ekspresno je relaizirao azil u Francuskoj 1945. i tamo nastavio istraživati suvremene umjetničke prakse, kao i cionistički fenomen koji je u Rumunjskoj istraživao u društvu književnika, političkog esejiste i industrijskog eksperta Abrahama Leiba Zissua (1988-1956) s kojim ga je povezivalo zajedničko židovsko etničko porijeklo. Pismo garancije prilikom stjecanja prava na boravak u Francuskoj Isou su potpisali kontroverzni talijanski eksperimentalni pjesnik i nekadašnji blizak suadnik Benitoa Mussolinia (1883-1945) Giuseppe Ungaretti (1880-1970) čija je fašistička prošlost i danas svojevrstan misterij za poklonike njegova literarnog stvaralaštva, kao i Jean Paulhan (1884-1968), dugogodišnji urednik respekttabilnog francuskog literarnog magazina “Nouvelle Revue Française”. Totalni umjenički sunovrat, kako je tumačena njegova nakana da nakon promjene državljanstva sav kedibilitet i kontinuitet dotadašnje karijere stavi pod “scratch” i krene iznova improvizirati s bazičnim grafičkim elementima pisma i temeljnom vizualnom komunikacijom, ipak se pokazao višestruko koristan, kako samom Isou koji je na taj način fiktivno prepravio vlastitu autorsku razvojnu trasu, tako i totalitetu francuske (preciznije: globalne) kulturne matrice u kontekstu kojeg je naznačen još jedan konketan komunikacijski kanal zasnovan na vizualno-grafičkom usvajanju temeljnih elemenata suvremene kinematografije uz paralelne kritičke otklone zadane u impresivnim vinjetama i uz pomoć istovjetnog medija, čime su kritici izložene i svojevremeno pomodne hiper-nadrealističke dramaturške praznine i trivijalnost kulisa nekih klasika fancuskog novog vala. Može se kazati kako je, slijedeći temeljne odrednice i gabarite klasičnog eksperimentalnog filma, Isou (kao i većina ostalih Lettrista) umnogome doprinosio održavanju te vrste produkcije u raspoznatljivim dimenzijama čime je olakšana sistematizacija, a zajedno s njom i arhivska klasifikacija materijala koji se u širem umjetničkom kontekstu pod definicijom filmska avangarda teže održava/konzervira što je iznimno negativna pojava prvenstveno s obzirom na, ponekad primarnu, akademsku potrebu. Lettristička paradigma najdublje je prisutna u Isouovoj književnoj poizvodnji iz druge polovice četrdesetih godina prošlog stoljeća, a inicijalna skupina autora objedinjenih grupom uglavnom se pimarno povezala interesom za njegov rad (uključujući tehničke aspekte). Eroto-lolito bremenitu knjigu “Isou ou la mécanique des femmes” (Isou ili ženska mehanika; 1949.) zabranili su francuski javni suditelji i 1950. otpravili Isuoa na odsluženje, naknadno suspendirane, zatvorske kazne u trajanju od osam mjeseci. Nakon promotivnih prikazivanja Isuovog filma “Traité de bave et d’éternité” (Venom and Eternity – Otrov i vječnost; 1951), koji ovog petka prikazujemo u sklopu kratkog dvotjednog ciklusa Lettrist Cinema, Lettrizam je nastavio integrirati projekte ostalih članova donekle neovisno o njegovim autorskim aktivnostima, a jezgro grupe u inicijalnom periodu činili su Maurice Lemaître, Jean-Louis Brau, Gil J. Wolman, Serge Berna i Guy Debord kojega ćemo prezentacijom jednog autorskog filma predstaviti idući mjesec u Kino klubu Split tijekom projekcija iz ciklusa Situationist Cinema. Debordova grupa bila je prva koja je napustila koncept djelovanja središnje organizacije nakon rapidnog umnažanja članstva, te se izolirano registrirala kao Lettrist International, a osnovne odlike djelatnih praksi bile su im zasnovane na isticanju reciprocitetnih devijacija u prvi narativni filmski plan, što je iziritiralo i širu definiciju prostora zahvaćenog filmskom slikom, kao i univerzalno razumljivo standardiziranje narativnog voiceovera, dakle: gotovo dijemetralno suprotan pristup u odnosu na napuštenu trasu, ali sa istovjetnim metafilmskim nakanama uz neophodno limitiranje otvorenog koncepta eksperimenta. Nakon neugodne epizode sa Filmskog festivala u Cannesu 1951. gdje je premijerno, zahvaljujući intervencijama dijela francuskog kulturnog establishmenta koji je u Lettrismu vidio nagovještaj novog interesa za francusku kulturnu proizvodnju, što će kao eksperiment uz dozu rizika naknadno svojim uspjesima opravdati rani novovalovci, prikazan film koji ovog petka imamo na repertoaru, Isou se djelomično povukao u intelektualnu osamu, te se posvetio spisateljskim aktivnostima uz potpunu apstinenciju od filma. Festivalska publika film je pratila negodujući, agresivno postavljala zahtjeve da se projekcija prekine, a kritike u mainstream publikacijama bile su drastično negativno intonirane. Zabilježeno je kako je, unatoč tako zadanoj situaciji, jedan od članova žirija, slavni redatelj Jean Cocteau (1889-1963) izjavio: “To mi je bio omiljeni skandal cjelokupnog festivala”, čime je izražavajući osobni stav o manifestaciji kao distribuciji skandala nagovijestio i buduću adaptaciju publike na primarno skandalozne projekte nove sineatske avangade, te je simboličnom gestom predavanja osobne nagrade “Prix de spectateurs d’avant-garde” Isidoreu Isou ujedno simbolički označio početak perioda pohoda i prodora kinematografskih alternativa na velike europske filmske festivale kako bi konkurirali za nagrade s određenom težinom u disperziranoj filmskoj industriji.
”In the 1980s, Isidore Isou was accorded French citizenship. His final public appearance was at the University of Paris on 21 October 2000, aged 75. He is buried in the Père-Lachaise cemetery in Paris.” (IMDB)
“The most beautiful scandal of the entire festival“The flourishing of bursts of energy dies beyond us. All delirium is expansive. All impulses escape stereotyping.”
(Isidore Isou)…
Isidore Isou – Traité de bave et d’éternité (1951)
Trajanje: 124 minute
Država: Francuska
Jezik: fancuski
Tehnika: crno-bijelo (16mm-35 mm; 1:37:1, mono)
Otrov i vječnost definiran je iz tri temeljna segmenta. Prvi naslovljen “Princip” (“Le principe”), prikaz je pariških ulica po kojima se kreću ljudi na koji je montažno integrirana svojevrsna kolektivna instrukcija vezana uz društvo i kinematografiju zahvaljujući čemu je naglasak na otvorenom modifikacijskom sinhronicitetu konvencionalne slike urbanog prostora i temeljnom (narativno naznačenom) porivu njene proizvodnje kao proizvodnje filmske slike posve ovisne o primarnom poizvodnom impulsu upravljenom u pravcu osobne socijalne integracije, omogućio metafilmsko ukazivanje na moguću razinu nerazumijevanja intelektualnih, socijalnih i umjetničkih koncepcija u uvjetima masovne trendovske adaptacije. Drugi segment pod nazivom “Razvoj” (“Le développement”), prati širuku pozadinu romantičnog susretanja dvaju jedinki. Segment je dograđen found footage snimkama, čime je središnja os univerzalnijeg razumijevanja odnosa muškarca i žene kao temelja socijalne konsolidacije u prirodi dovedena u pitanje zahvaljujući preglednoj montaži vizualno-sugestivnih preduvjeta jednog mogućeg kaosa i kraha. Zaključno poglavlje nazvano je “Dokaz” (“La preuve”), a zasniva se na apstraktnijim filmskim slikama i radikalnim zahvatima u pravcu autorskog metafilmskog dokazivanja osobnog bilježenja filmskom vrpcom. Zvučna kulisa finalnog segmenta na trenutak se otvara Lettrističkoj poeziji.
Muzika: Daniel Guarrigue
Snimatelj: Nat Saufer
Montaža: Suzanne Cabon
LETTRIST CINEMA
“Lettrism takes its name from the letter that some young people, of the inter-war generation, wanted to use in ways other than words, which they believed had been killed by propaganda.”
Lettristička kinematografija ishodi iz pokreta filmskih autora usko vezanih uz literarni trend Lettrisma, avangardne kreativne trase koju je 1946. naznačio rumunjsko-francuski literat i filmski radnik Isidore Isou (1925-2007) uz pomoć pjesnika samoubojice Gabriela Pomeranda (1926-1972). Rrazvojne faze koje su vodile u pravcu formiranje Lettrisma konvergiraju s faznom razgradnjom koncepta poezije kao zamašnjaka daljnje umjetničke proizvodnje u pet temeljnih segmenata (amplique, ciselante, lettrie, metagraphics i hypergraphics), nakon čega tretman slike postaje nuždom nametnut zbog daljnjeg održavanja diskursa o razvoju umjetnosti kao jedinstvenog fenomena koji se regenerira supertemporalnošću, infinitesimalnošću, te izmještanjem strogih sistemskih praksi na mlađe generacije. Lettrism je temeljnu inspiraciju crpio iz dade i ranog nadrealizma, a temeljna odrednica mu je bila zagovaranje novih pristutpa u umjetnosti. Konkrektno, u užem smislu vezano uz filmsku proizvodnju, autorska ekspresija lettrističke potrebe za promjenom najintenzivnije se nametala primjenom tzv. “la ciselure d’image” tehnike koju se može tumačiti kao ručno dorađivanje segmenata filmske vrpce, odnosno grebanje ili koloriranje negativa, te “le cinéma discrépant” zahvatima zahvaljujući kojima su slika i zvuk kompletno separiani i temeljem toga tvore senzorni kaos iz kojeg se vemenom razvijaju dvije različite logičke dramaturške trase. Autor lettrističkog manifesta iz 1953. koji se oslanjao na dodatno kraćenje prologomenskog teksta iz 1946. koji su u pariškom centru za kulturu “Salle des Sociétés Savantes” tijekom prvog okupljanja lettrista osmislili Gabriel Pomerand, Isidore Isou, Georges Poulot (1923-1978) i Guy Marester.(1916-2002) bio je slikar Maurice Lemaître (1925-2018) koji je Isouov i Pomerandov koncept dograđivao sve do kraja dvadesetog stoljeća. Kratki tekst Lemaîtreovog manifesta donosimo u cijelosti na engleskom jeziku:
“Lettrist provocation always serves to pass the time. Revolutionary thought is not elsewhere. We pursue our little uproar in the limited beyond of literature, and it is necessary to do better. Naturally it is to reveal ourselves that we write manifestos. Impertinence is a quite beautiful thing. But our desires are perishable and disappointing. Youth is systematic, as one says. The weeks spread themselves out in straight lines. Our encounters are by chance and our precarious contacts lose themselves behind the fragile defense of words. The earth turns as if nothing exists. To say it all, the human condition doesn’t please us. We have dismissed Isou, who believes in the utility of leaving traces. All that maintains something contributes to the work of the police. Because we know that all the ideas and behaviors that already exist are insufficient. Thus, current society divides itself into lettrists and informers, of whom Andre Breton is the most notorious. There are no nihilists, there are only powerless people. Almost everything is off limits to us. The abuse [detournement] of minors and the usage of narcotics, like all of our gestures generally speaking, are pursued to surpass the void. Many of our comrades are in prison for theft. We stand against the pains inflicted upon the people who have become aware that it isn’t absolutely necessary to work. We refuse discussion. Human relations must have passion, if not terror, as their foundation.”
(Maurice Lemaître; Published in Internationale lettriste #2, February 1953.)
Unatoč činjenici što su poezija, slikarstvo ili glazba predominantne pri formiranju umjetničkog pravca/pravca u umjetnosti, Isouov revolucionarni koncept gurnuo je film u prvi plan, a dimenziju postprodukcijske prezentacije u uvjetima sedimentirane kino-prikazivačke djelatnosti tumačio je kao “fazu lova na kino”.
“Vjerujem da je kino suviše bogato. Pretilo je. Doseglo je svoje granice, svoj maksimum. S prvim novim pokretom gledatelja, kino će puknuti! Pod udarcem zagušenja, ova podmazana svinja će se poderati na tisuću komada. Najavljujem uništenje kina, prvi apokaliptički znak disjunkcije i cijepanja kino korpulenta.”
(Isidore Isou)
Najradikalniji od Letterističkih filmova poput radova L’Anticoncept (1952) Gil J. Wolmana (1929–1995) i Hurlements en faveur de Sade (Urlici u slavu de Sada; 1952) u minimalnoj režiji radikalnog i u naznačenom vremenskom periodu sveprisutnog homoseksualnog aktiviste Guy Deborda (1931–1994) osmišljeni su i smontirani kao eksperimenti u pravcu napuštanja slike u korist zvuka. Potreba za dogradnjom filmskog iskustva dovela je do ideje o izmještanju vizualne afektacije gledatelja pomoću izmještanja projicirane slike s kino platna na veliki balon ili potpuno crni zaslon (uz forsiranje povećanog razdoblja potpune tišine kada je zvuk u pitanju). Neki Letteristi su filmske karijere nastavili u okviru naknadnih paradigmatskih konstrukcija tzv. situacionističkog filma koji ćemo u sklopu još jednog kratkog dvotjednog ciklusa u organizaciji Kino kluba Split pezentiati u drugoj polovici lipnja. Lettrističke projekcije koje su svojevremeno okupljale golemu masu poklonika eksperrimentalnog filma vezanih uz širi koncept moderne umjetničke avangarde dopunjavane su živom izvedbom alternativne zvučne kulise, ili su, putem preuzimanja i anarhističke dogradnje koncepta ‘filmske debate’ legitimirali interakcijski nered zahvaljujući kojem se, pomoću proste verbalne intervencije bilo kojeg gledatelja, u bilo kojem trenutku mogla zaustaviti projekcija, zahvaljujući čemu su, kako je tumačio Izou, svi prisutni bili izravno uključeni u ukupno iskustvo pojekta.
Središnji protagonisti Lettrističkog pokreta bili su, uz prethodno navedene, još i Jean-Louis Brau (1930-1985), François Dufrêne (1930-1982), Roberdhay (1917-1993), Roland Sabatier (1942) i Alain Satié (1944-2011). Nakon prve (1946-1949) i druge (1950-1952) faze lettrističkog djelovanja pokret se raspao na nekoliko frakcija među kojima su najagilnije bile Eksternalistička, Internacionalistička i Isouistička. Eksternalisti su se kodirali prema načelu razgradnje marketa i liberalnog kapitalizma pomoću motiviranja psiholoških pritisaka na mlađe generacije. Okupili su se oko žurnala “Soulèvement de la jeunesse” (Ustanak mladih), te vješto “zavrbovali” neke od naknadno priznatih perjanica novog eksperimentalnog pristupa u umjetnosti kao što su (tadašnji urednici navedenog magazina) Marc’O (1927) i Yolande du Luart (1930), te filmski producent Poucette (1929) i neoealistički slikar François Dufrêne (1930-1982). Ustanak mladih objavio je, navodimo kao kuriozitet, i prvi novinski tekst genijalnog Yvesa Kleina (1928-1962). Lettristi internacionalisti fomirani su 1952. Iz stoge core grupe koju su sačinjavali Serge Berna, Jean-Louis Brau, Guy-Ernest Debord i Gil J Wolman koji su se okupljali tijekom akcija oslikavanja pariških zidova. Distribuciju pamfleta “Finis les pieds plats” (Nema više ravnih stopala) proveli su ilegalno tijekom spektakularne ceremonije premijernog prikazivanja Charlie Chaplinovog filma Limelights (Pod kazališnim reflektorima; 1952). Prve direktive zadali su ovako:
“The most urgent exercise of freedom is the destruction of idols.”
“It is not to be greater than Picasso, but to have a life as exciting as Picasso, so far as Picasso had an exciting life”
“It’s in transcending art that the approach still needs to be done.”
(iz lettrističko-internacionalističkog pamfleta “Nema više ravnih stopala”)
Isouisti su, kao treća značajna frakcija Lettrisma predvođena Mauriceom Lemaîtreom djelovali u idealističkom uvjerenju kako će, ukoliko utonu duboko u svoje inicijalne ideje, njihovi projekti razotkriti nepoznate zakone prirode, s naglaskom na evolucijsku paradigmu i ekonomske postulate.
“A million arts can be created”
(Maurice Lemaître)
Izobilje radova nastalih u kontekstu djelovanja lettrista kao jedinstvenih unitarista suvremene akademske umjetnosti moguće je pronaći na slijedećim internetskim adresama:
http://www.ubu.com/historical/letterists/ (engleski)
https://www.postwarcultureatbeinecke.org/lettrism (engleski)
http://www.lettrisme.org/ (talijanski)
U sklopu ovog kratkog dvotjednog ciklusa posvećenog lettrističkoj kinematografiji Kino klub Split je objedinio slijedeće filmove:
17.05.2019.
Marc – Gilbert Guillaumin – Closed Vision (1954)
Maurice Lemaître – Le petit dieu (1972 – 2003)
Maurice Lemaître – Nos stars (2002)
24.05.2019.
Isidore Isou – Traité de bave et d’éternité (1951)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
