U petak 11.01. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati trećoj projekcijskoj večeri ovomjesečnog ciklusa filmova kojima je produkcijska okosnica tematiziranje nekrofilije. Biti će prikazani filmovi Death in the Seine (Smrt u Seni; 1989) britanskog veterana filmske avangarde Petera Greenawaya i Aftermath (Posljedice; 1994) španjolskog horror redatelja Nachoa Cerdàe. Projekcije se ne preporučuju maloljetnicima i osjetljivijim osobama.
Peter Greenaway – Death in the Seine (Smrt u Seni; 1989)
Klasicistički filmski kolaž Petera Greenawaya (1942) naslovljen Death in the Seine (Smrt u Seni; 1989) niska je cno-bijelih filmskih vinjeta koje sugestivnom snagom filmske slike/fotografije tematiziraju marginalni postrevolucionarni statistički morbiditet na rubu fetišizma mrtvog tijela. Dramatuška nit nelinearno veže period između 1795. i 1801. kada je, zahvaljujući okončanju revolucionarnog konflikta na francuskom tlu i kataliziranju koncepcija “izvoza revolucije”, raspaljeni medijski simbolizam kao otisak stanja nacije omogučio plasman informacija na kojima se temeljila nova/radikalna restauacija temeljne trase tzv. “kulture smrti” koja se razvijala paralelno s institualizacijom društva. Dominantni dijalog koji se rijetko dislocira od kompatibilne mu slike, u kompoziciji Greenawayovog filma (što doprinosi efektu iznimne zanatske kohezije ovog eksperimentalnog uratka) vodi se između dvaju grobljanskih stražara Bouillea i Daudea koji popis žrtava udavljenih u Seni u pethodno navedenom periodu dograđuju medicinskim izvješćima o općem stanju leševa, vrsti pethodno zadanih rana i tome slično. Neposredni povod za film Smrt u Seni bilo je istraživanje britanskog povjesničara Richarda Cobba (1917-1996) koji je dugo godina radio na sistematizaciji arhivskih spisa francuskih mrtvačnica. Američki arhitekt i filmski teoretičar C. David Bertolini ovaj je Greenawayev eksperimentalni doku-fikcijski film srednjeg metra definirao kao “pokušaj poziciranja postmortalne slike (slike neposredne smrti) u širi kontekst socijalnog simbolizma mreže dokumentacije”.
Trjanje: 44 minute
Država: Francuska/Nizozemska
Jezik: engleski
Tehnika: crno-bijelo/kolor
Nacho Cerdà – Aftermath (Posljedice; 1994)
Film srednjeg metra Aftermath je središnji dio filmske trilogije La Trilogia De La Muerte (The Trilogy of Death – Trilogija smrti) ekstravagantnog španjolskog horror redatelja Nachoa Cerdàe (1969) kojem je prethodila zapažena osmominutna minijatura The Awakening (1990), a nastavljao ga (također srednjometražni) film Genesis (Geneza; 1998). Kako bi naglasili eksperimentalnu dimenziju ovog filma koji se ne preporučuje maloljetnim i osjetljivijim gledateljima sinopsis dostupan na wikipediji prenosimo u cijelosti (na engleskom jeziku):
“A woman named Marta Arnau Marti dies in a car crash, after accidentally running over a dog. An orderly wheels Marta’s body into a morgue drawer, past a mourning couple, who a nurse gives a crucifix necklace. The orderly overhears two workers autopsying a pair of male bodies, looks in on them out of curiosity, and leaves when one of the morticians (who is disturbingly enthused by his duties) glares at him. The morticians complete their work on the dead men, and while one leaves, the other remains, and brings in Marta’s body. Aroused by Marta, the mortician locks himself in the morgue with her body, undresses it, removes the brain, and caresses it with a knife, which he uses to mutilate Marta’s vagina, and cut open her torso. The mortician masturbates to orgasm while fondling Marta’s breasts and innards, then takes photographs of his handiwork. Unable to contain his lust any longer, the mortician engages in necrophilia, after setting his camera on automatic to record the event. Afterward, the mortician autopsies Marta, cleans up, and leaves. In his home, the pajama-clad mortician blends Marta’s stolen heart into a pulp, which he gives to his dog before proceeding to relax in his sitting room. As a baby’s cries emanate from the television, the scraps of newspaper the dog is eating the heart off of are shown to contain Marta’s obituary.”
Trajanje: 32 minute
Država: Španjolska
Jezik: nijemi film
Tehnika: kolor
UKUPNO TRAJANJE PROGRAMA: 76 minuta
NEKROFILIJA U POPULANROJ KULTURI/KINEMATOGRAFIJI
Siječanjska letargija i egzistencijalne tenzije koje iritira deprimirajući zimski period dostatan su razlog za tempiranje ciklusa filmova vezanih uz fenomen nekrofilije upravo u ovoj fazi odvijanja 11. sezone edukativnih projekcija u Kino klubu Split. Termin koji se ponekad latinizira kao necrophilism, necrolagnia, necrocoitus, necrochlesis i thanatophilia prvi je 1850. u medicinu uveo belgijski liječnik internist Joseph Guislain (1797-1860) tijekom izlaganja slučaja narednika fancuske vojske Françoisa Bertranda (1823 – 1878), poznatog kao Vampir s Montparnassea.
Američki znanstvenici Jonathan Rosman i Phillip Resnick 1989. su obradili 34 slučaja nekrofilskih prijestupa, te naknadnom sistematizacijom zaključili, neovisno o dotadašnjim praksama kliničke psihijatrije, kako se kod počinitelja zločina uglavnom radi o slijedećim modelima kompeziranja temeljem kojih su ispitani počeli pokazivati nekrofilske sklonosti: partneri su ih odbijali ili su ih grubo korisili (68%), snošaj s truplom vraćao je predodžbu o romantičnom odnosu (21%), partner je od početka spolnog razvoja ličnosti kao atraktivan doživljavan tek ako je bio mrtav (15%), skrnavljenje leševa odagnavalo je osjećaj pretjerane izolacije (15%), općenje s truplom (posebice svježe ubijenim) je kao ekspresija moći nad nastradalim izazivalo osobnu satisfakciju i dokidalo autodestruktivne epizode (12%). Prve poznate “optužbe za nekrofilju” (u formi bilježenja osobnog tereta) pisali su antički lučki radnici kada bi dočekivali pomorce s dugih plovidbi među kojima je ponekad bilo i onih koji su kao ratni/plovni plijen prtili kućama leševe, a prvi pravni naputak natuknuo je povjesničar Herodotus (484 BC-425 BC) koji je pomirljivo predložio da se trupla mladih zgodnih djevojaka nekoliko dana izoliraju do dostizanja stupnja truljenja na kojem više nitko neće pokazivati potrebu da ih skrnavi. Prethodni (rijetki) propisi koji su se dirali ove teme poput naputaka anatolskog (današnja Turska) hetitkog naroda još od 16. stoljeća BC bili su blagonakloni prema konceptu temeljem kojega, primjerice, građanin svoju obitelj može koristiti i u sodomističke svrhe, čak i ako su mrtvi. Grčki tiranin Periander (627 BC–585 BC) nije htio pokopati svoju mrtvu ženu s kojom je nastavio spavati u istom krevetu zbog čega su mu podanici skovali prigodnu metaforu temeljem koje je svo jalovo postupanje bilo nalik “Perianderovom pečenju kruha u smrznutoj peći”, što je crnohumorni standard u odošenju s fenomenom nekrofilije koji ni do današnjeg “doba cinizma” nije nadmašen. Dogradnja u umjetnosti uglavnom se pripisuje kaft manirizmima primitivne peuanske Mouche kulturne matrice koja je tijekom trećeg stoljeća starog doba motivirala likovno predstavljanje zdrave žene u zanosu s kosturom (temeljni motiv) kao “turističko-marketinški” koncept nerazvijenog teritorija na kojem se, iako ne pod svaku cijenu, takvo što moglo sebi priuštiti. Moralni kolaps renesansne Italije izazvan prodorom kuge, kao i kasniji efekt (ekonomske) depresije na američki teritoriji izvor su suvremene rasprave o nekrofiliji, a posljednji radikalniji slučaj predstavlja Jeffrey Dahmer (1960-1994), građanin Milwaukeea, homoseksualac, nekrofil i kanibal koji je raskomadao 17 muškaraca različite dobi prije nego li je dospio u kaznionicu Columbia Correctional Institution gdje ga je (također dokazani ubojica, ali bez seksualnih preferenci prema leševima) Christopher Scarver (1969) “zbog konflikta oko ukusa” na smrt umlatio zajedno s još jednim zatvorenikom. Jeffrey Dahmer nedavno je razvojno-psihološki seciran u solidnom filmu Marca Meyersa My Friend Dahmer (Moj prijatelj Dahmer; 2017). U kulturnom talogu najstariji literarni pasaž vezan za nekrofiliju dio je gčrčke legende o Trojanskom ratu i heroju Ahileju koji je tijekom dvoboja zaklao amazonsku kraljicu Penthesile, te otrgnuo njen oklop i zaljubio se nakon što joj je ugledao mrtvu glavu. Filmska proizvodnja je sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća skrnavljenje leševa rijetko gurala u prvi plan. Makabrični porivi kodirali su se dogradivim kanibalističkim konceptima ili iritiranjem smrti bez sekundarne potebe za eksploatacijom leševa, uz povremene natruhe crnohumornih potki kada su dramaturška rješenja toga tipa bila u pitanju, zbog čega konvencijski (kao čisti primjer produkcije oslonjene o temeljni motiv) kao prvi film s nekofilskim scenaističkim prednjim planom uglavnom navodimo The Strange World of Coffin Joe (O Estranho Mundo de Zé do Caixão – Neobični svijet Coffin Joea; 1968) u režiji Joséa Mojicaa Marinsa (1936), brazilskog low budget horror veterana. Navedimo još nekoliko izuzetnih predstavnika ovog povemenog subžanrovskog psihološkog trenda: Sweet Kill (A Kiss from Eddie and The Arousers; 1973) Curtisa Hansona (1945-2016), L’Empire des sens (In the Realm of the Senses – Castvo čula; 1976) Nagise Oshime (1932-2013), Desperate Living (Težak život; 1977) trash-art majstora Johna Watersa (1946), Crazy Love (Luda ljubav; 1987) Dominiquea Derudderea (1957) prema motivima priča Charlesa Bukowskog (1920-1994) kojima se poslužio i francuski redatelj Patrick Bouchitey (1946) za potrebe snimanja crno-bijelog kult klasika Lune froide (Hladni mjesec; 1991), potom Singapore Sling (1990) grčkog avangardiste Nikosa Nikolaidisa (1939-2007) koji je (u sklopu autoskog ciklusa) prije nekoliko godina već prikazan u okviru edukativnih projekcija Kino kluba Split. Tu su još i: kanadski film Kissed (Poljubljena; 1996) u režiji Lynne Stopkewich (1964) s Molly Parker (1972) u glavnoj ulozi, Quills (Bodlje; 2000) veterana Philipa Kaufmana (1936), Visitor Q (Posjetitelj Q; 2001) Takashia Miikea (1960) koji smo također prikazali, Mortel Transfert (2001) kontroverznog Jean-Jacques Beineixa (1946), Rob Zombievi (1965) filmovi House of 1000 Corpses (Kuća s tisuću leševa; 2003) i The Devil’s Rejects (Odbijeni od vraga; 2005), kao i bizarni Idlewild (2006) Bryana Barbera (1970), Necromentia (2009) Pearrya Reginalda Teoa, The Corpse of Anna Fritz (2015) španjolskog redatelja Hèctora Hernándeza Vicensa (1975) i The Neon Demon (Neonski demon; 2016) Nicolasa Windinga Refna (1970). Nekrofilske tendencije kao i scenografsku-dramaturšku koncepciju filmova koji tematiziraju nekrofiliju potrebno je sinhrono (kao koncept šireg poimanja kuluturne proizvodnje) s (uglavnom negativnom) razgradnjom eksperimentalnog/avangardnog milieua raspoznati i u okviru mainstream produkcije kao što su Sumrak (Twilight) franšiza (2005-2008) ili suvremeni fikcijsko-filmski zombie svjetovi u okviru novije B produkcije koji sve češće “truplima” omogućuju da postanu meta sekundarnih spolnih ataka (uključujući i porive tumačene kao romantične ljubavne aktivnosti), temeljem čega bi se moglo reći kako je nekrofilski pledoaje za ovaj skromni avangardni presjek u organizaciji Kino kluba Split zavrijedio (vice-versa) našu (blago otklonjenu, ali istovremeno i trendovsku) reakciju. Zbog očuvanja koncepta dobrog ukusa (i njegove groteksne “bad taste” stane), te bez nakane da dodatno dimenzioniramo konfliktnost produkcijskih angažmana) pozivamo vas da ovaj siječanj u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split pogledate slijedeće filmove iz prigodnog četverotjednog ciklusa Nekrofilija:
04.01.2019. Gerald Kargl – Angst (1983)
11.01.2019. Lynne Stopkewich – Kissed (1996)
18.01.2019. Peter Greenaway – Death in the Seine (1988)
Nacho Cerdà – Aftermath (1994)
25.01.2019. Jörg Buttgereit – Nekromantik (1987)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
