U petak 22.03. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekciji iz katkog dvotjednog ciklusa filmova postsovjetske ruske underground redateljice, društvene aktivistice i radikalane feministkinje Svetlane Baskove (1965). Biti će prikazan njen najpoznatiji film Zelyonyy slonik (Zeleni slonić; 1999) koji u klaustrofičnom kaosu izoliranog uzničkog života dvojice ruskih vojnika oslikava kompleksan “svinjac” u kojem se u peiodu podukcije nalazila kompletna ruska vojna mašineinerija. Molimo članove i sve ostale filmofile da se u što većem boju odazovu prilikom ove pojekcije, jer bi se u dogovoru sa Svetlanom ubuduće potrudili prikazati više relevantnih radova mlađih ruskih (moskovskih) underground/marginalnih/queer autora. Hvala…
SVETLANA BASKOVA – ČISTA ŽENA PRLJAVE KINEMATOGRAFIJE
Svetlana Yurievna Baskova (1965), moskovljanka s diplomom arhitektonskog instituta jedna je od najznačajnijih predstavnika postunitarne ruske umjetničke avangarde (slikarica, filmska redateljica i scenaristtica), socio-kulturna povokatorica u potrazi za “novom sovjetskom kinematografijom” na tragu materijalističke Marxove filozofije, te radikalna feministkinja. Urednica je monografije “Devyanostye ot pervogo litsa” (Devedesete iz prvoga lica; 2015) u kojoj su svoje viđenje nove ruske alternativne scene u vremenu demokratskih tenzija naznačili, uz samu Baskovu, i ostali značajniji predstavnici perioda kao što su (Svetlanin partner) Anatoly Osmolovsky, Oleg Mavromatti, Dmitry Pimenov, Alexander Brener i Sergey Kudryavtsev. Prvi film Baskova je ealiziala 1998. Radilo se o horror komediji “Kokki – begushchiy doktor” (Kokki – pobjegli liječnik) u kojoj su nastupili mnogi poznati ruski umjetnici postmodernisti (Sergey Pakhomov, Aleksandr Maslaev, Imperator Wawa, Alyona Martynova, Aleksey Tkachenko i Sergey Salnikov Jr.). Uslijedio je Zelyonyy slonik (Zeleni slonić; 1999) Svetlanin najpoznatiji uradak koji je zavrijedio nezahvalnu etiketu “najprljavijeg filmskog projekta milenija”, te urednike IMDB portala naveo da mu pripišu rekordnu 131 ključnu sintagmu među kojima se ističu pojmovi poput brutality, sadism darkness, coprophilia, coprophagia, death, defecation, insanity, loss of humanity, sodomy, amorality, madness, perversion, scatology… što dovoljno govori o prirodi toga kontroverznog projekta kojeg u organizaciji Kino kluba Split možete pogledati u petak 22. ožujka u 20:30. Nakon Zelenog slonića Baskova je režirala još šest filmova na istim produkcijskim osnovama: Pyat butylok vodki (Pet boca votke; 2001), kvazigotička sf horror komedija Golova (Glava; 2004) koji će u Kino klubu Split biti prikazan 29. ožujka u 20:30, Motsart (Mozart; 2006), Odno reshenie – soprotivlenie (Jedino rješenje – otpor; 2011) i Za Marksa… (2012) koji je hrvatsku premijeru imao u sklopu programa zagebačkog Subverzive film festivala 2013. Svetlana Baskova je i dalje iznimno aktivna na moskovskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni, a svoj budući filmski projekt najavljuje kao produkt pokrenute fundacijske platforme koja joj se nametnula kao optimalno rješenje u situaciji otežane održivosti alternativne sineatske proizvodnje u današnjoj Rusiji. Uz tragično stradalog Yevgenya Yufita (1961-2016) čiji smo ciklu filmova u Kino klubu prezentirali tijekom prosinca 2010. Svetlana Yurievna Baskova vjeojatno je najzačajnija predstavnica nove autorske eksperimentalne filmske trase u širem okviru postsovjetske ruske kinematografije. U produžetku donosimo (u prijevodu) Q&A sa Svetlanom Baskovom koji je agilmi službeni filmski kritičar Belinskig filmskog festivala Mars Yupilami odradio tijekom kartke pauze između festivalskih prokecija 2003.godine:
Objasnite svoju kinematografiju u jednoj rečenici:
Mogu li kazati da smo svi ista vrsta, vlasnici tvornica i svi mi ostali?
Koji je Vas osnovni motiv za rad?
Sramotna realnost današnje Rusije.
Koji bi bio alternativni naziv za Vaš film “Za Marxa…”
Nema moguće altenative. Funkcionira samo kao Za Marxa!
Koja je Vaša omiljena scena u tom filmu?
Scena na kontrolnoj točki. Nekako sam postigla da istaknem sve elemente koji be brinu, i ti n na ekstremno fokusiran i prcizan način. Ta scena je neka vrsta mog filmskog manifesta, kako politički, tako i estetski.
Zašto snimate filmove?
To je dio mog života!
Da niste, što biste radili?
Bila bih školska učiteljica.
Definirajte doba film.
Whoopee!
Koja je najgora uvreda koju ste dobili?
Nitko me ne može uvrijediti. Zrela sam osoba.
Digital ili celuloid?
Digitalna tehnika mi omogućuje da radim s osobnim sredstvima; tako mogu progovoriti.
Najiritantniji tred u okviru suvremene kinematografije?
Taj trend star je već 20 godina – snimati po ispravnim hollywoodskim pravilima.
Vaš omiljeni film iz pošle dekade?
Tideland; Terry Gilliam (2005).
(Za opširniju varijantu ovog interviewa posjetite adresu: http://www.exberliner.com/whats-on/film/berlinale-interview-svetlana-baskova/
Svetlana Baskova posljednjih nekoliko godina obnaša dužnost ravnateljice Instituta Baza u Moswkvi (http://www.bazaeducation.ru/). Institut je pod rektorstvom Anatolija Osmolovskog, kipara i jedog od osnivača moskovskog akcionizma tijekom 1990-ih, o čijem je kompleksnom djelovanju zainteresirane nedavno iscpno izvijestio dvojezični hrvatsko-ruski kulturni web portal naziva Russia Beyond: https://hr.rbth.com/arts/83989-lude-akcije-ruskih-umjetnika.
U sklopu kratkog dvotjednog ciklusa filmova Svetlane Baskove Kino klub Split pikazuje:
22.03.2019. Svetlana Baskova – Zelyonyy slonik (1999)
29.03.2019. Svetlana Baskova – Golova (2004)
Svetlana Baskova – Zelyonyy slonik (1999)
“Definitely one of the best Russian movie ever. Want to get unforgettable impression from entertaining dialogs and preposterous picture? Just do it! Anyway, this film doesn’t leave anyone indifferent.”
(IMDB komentar)
Zeleni slonić je relizian pomoću pilično neispavne VHS tehnike (film je u cijelosti vrlo vješto izveden “iz ruke” kako bi se razgradila mučnina pizora i omogućilo oganski podnosšljivo fluidno koncentiranje na konceptualnu filmsku fabulu kodiranu nizom dramaturških “skretanja” na butalne rasprave dvojicew glavnih potagonista filma: nižeg (bratishka/ročnik u izvedbi Sergeya Pakhomova) i višeg (poekhavshij/dezerter u izvedbi Vladimira Epifantseva). Radi se o atnim zaobljennicima kontaminiranima u skladištu nalik izoliranom pogonu nekakve klanice, a osim njih u filmu igraju još samo Aleksandr Maslaev kao agent sigurnosti i Anatoliy Osmolovskiy kao šef straže. Donekle ograničena transgesijska razada na tragu sineatskih ekspeimenata Nick Zedda i similarnih autora američke undergound scene 80ih u slučaju Zelenog sloniča postaje pravilo kadra, čime je publici omogućeno da u formi dugometražnog iganog filma kojeg su ustajni arhivisti skloni klasificirati kao kvazižanovski “psihodelični trash” iako bi sukladniji maker možda bio “eksploatacijski horror”. Osjećaj klaustofobije podrumskog postora naturalizian je i vizualno adiktivan do te mjere da se svako izmiještanje aktera iz bazične scenografske zadanosti (primjeice, kako bi očistio posrani WC vilicom) doima kao još brutalniji intermezzo između dva segmenta sodomističkih aktivnosti koji uznici povode jedni na drugima: od verbalnog šikaniranja i iskazivanja fizičke agesije do gutanja izmetine “propisno” servirane na zatvorske tanjure. Aktei se u naznačenim uvjeima istovemeno trude ostaviti cigareta i bavitti kineskom meditacijom. Angažirani glumci u Zelenom sloniću ostvarili su, moglo bi se kazati, maestralne uloge, a jednina nejasnoća je uloga njihovih čuvara za koje bi se moglo pretpostaviti kako se udaljavanjem u dublji plan prepuštaju analnom seksu, iako se ta aktivnost tikeom filma jasno ne artikulira za razliku od prenaglašenog kažnjavanja zatvoenika oralnim seksom (što u nastavku filma dovodi do surovog krvnog delikta) zahvaljujući čemu bi se Zeleni slonić mogao okakteizirati i kao svojevrsni dopinos radikalnoj Queer kinematografiji. Naziv filma preuzet je iz cirkuske tadicije ruskiih luna parkova u kontekstu čega nursery balada o Zelenom sloniću služi da umanji stres kod mališana koji se prvi puta penju na ringišpile i slične pokretne konstrukcije za zabavu. Film je zahvaljujući iznalaženju jedinstvenog postora unutar postsovjetske uske kinematografije doživio i ograničenu šiu popularnu popularnost. Kopija se brzo počela širiti na internetu, pa je postao dostupan i postati poznat širokim masama (Kino klub Split ovom pigodom prikazuje čistu digitalnu kopiju). Kako smo s autoricom ovog konroveznog uratka Svetlanom Baskovom stupili i u formalne odnose, molimo članove kluba da u što većem broju pisustvuju pojekciji, jer bi se (stvori li se dovoljno interesa za novu rusku avangardu kod splitske publike) mogli dogovoriti i oko daljnje suradnje koja bi se pretežito temeljila na neformalnoj prezentaciji radova mlađih ruskih underground/marginalnih filmskih sineasta.
Trajanje: 87 minuta
Država: Rusija
Jezik: ruski (engleski titlovi)
Tehnika: kolor/crno-bijelo (VHS 4:3)
(http://baskova.com/filmframes)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
