U petak 14.06. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj, zaključnoj projekcijskoj večeri u sklopu kratkog dvotjednog autorskog ciklusa američko-iračkog transgresivnog eksperimentalnog redatelja Usamae Alshaibia (1969). Biti će prikazan njegov kontroverzni pseudo-dokumentarni, eksperimentalni (art-house) dugometražni film “Pofane” (Obeščašćena; 2011).
Usama Alshaibi – Profane (Obeščašćena; 2011)
“(My friend) he told me that he read about a famous Egyptian prostitute who was also a devout Muslim. She prayed the customary five times a day, and after her last nightly prayer, the Isha prayer, she begins to take clients. In the newspaper interview, she says that she doesn’t consider what she was doing as sinful, because she is surviving and feeding her kids. She says she is devoted to God and she knows that God is the only one that can judge her. I liked that idea that my character would have a very personal relationship with God and form her own private ritual, in her prayers, that is infused with sensual devotion.”
(Usama Alshaibi)
“Profane” (Obeščašćena; 2011), art-house film realiziran u pseudo-dokumentarnom stilu kao četvrti dugometažni projekt agilnog Usamae Alshaibia (1969), zbog zamjerenog mu svetogrđa i naglašenog seksualnog podkonteksta nije namijenjen osjetljivoj publici slabih živaca, kao ni religioznim fanaticima i maloljetnicima. Dramaturgija ovog Alshaibievog kontroverznog uratka razvija se oko središnjeg aktera Mune, dvadesetogodišnje muslimanske djevojke iz Jordana sa novom adresom u Chicagu. Muna je bivša prostitutka koja vjeuje u tzv. Djinns duhove koji opsjedaju mozak i uzrokuju bolesti, te istovremeno narkomanka premetnuta u pužateljicu dominatrix usluga koje obavlja u društvu svoje zemljakinje Mary. Djevojke u paru lutaju gadom, konzumiraju nakotike, te degradiraju u svojoj submisivnosti i kontemplacijama osovljenim na religijsku obligaciju. Muna prolazi kroz period unutanjeg nemira karakteističnog za svaku inteligentnu, slobodnomisleću osobu koja trpi nametnutu mučnu fazu vlastite religijske asimilacije. Nastoji sačuvati vjeru u proživljeno životno iskustvo, te se istovremeno, dograđujući spoznaju u procesu adaptacije vjere, nastoji osjećati slobodno kao što bi se trebalo osjećati svako ljudsko biće. Ideal joj je koristiti svoje tijelo na način koji joj pruža zadovoljstvo kako bi rasterećena preuzela kontrolu nad svim aspektima vlastitog kompliciranog života. Često je u duštvu pijatelja Alija, posvećenog muslimana i profesionalnog taksiste koji joj se trudi pomoći tijekom njenog egzistencijalnog tumaranja, ali nije sposoban shvatiti previranja i vezana uz njezin sustav vjerovanja. Greg Baty (1964), američki filmski teoretičar, ekspert za tzv. kult podukciju, “Pofane” je, pvenstveno zbog vizije koju nameće gledatelju, ali i zbog činjenice kako je Alshaibi metakontekstualno definiajući film izrazio njime daleko više nego što je moguće zaključiti iz samog dijaloškog okvira kao predominantnog dramaturškog koncepta, Profane doveo u vezu s recentnim projektima karizmatičnog veterana Alejandra Jodorowskyog (1929).
“Yes, Profane has the seemingly nonsensical, psychedelic symbolism associated with art-house movies, but in the context of Usama Alshaibi’s thought provoking storytelling they just flow and on a subconscious level they make sense. The writer and director’s ability to convey his deep convictions not only shows his talent, but his courage as well. This film, apropos of its name, is sexually heretical and if one was so inclined, one may take it as blasphemous. And we know how well Muslims take disrespect.”
(Greg Baty)
Na službenom prezentacijskom web-u filmske produkcijsko-distribucijske firme “ArtVamp” (http://www.artvamp.com/studio/) kojoj je Usama osnivač, vlasnik i direktor, a njegova partnerica, inače vlasnica BDSM salona u Chicagou, Kristie Alshaibi (1972) produkcijski aranžer, navodi se kako se proizvodne aktivnosti na kojima se temelje njihovi koncepti dogovaraju prvenstveno s nadom kako će, pri njihovom suočavanju s filmovima, video-instalacijama i performanceima, zadovoljiti zahtjevnu publiku malih intimnih, galerijskih dvorana koje autori udruženi u “AtVamp” (kao idealne alternativne projekcijske prostore) protežiraju u odnosu na klasična kina. Respektabilni mladi američki filmski kitičar, stalni suradnik subžanrovskog portala “Horror News” (https://horrornews.net/) Hack Johnson “Pofane” je, prvenstveno zbog naglašenog simboloizma i eksperimenata u pozicionianju kamere, kao i neočekivanog entertaining efekta usporedio s Orson Wellesovim klasikom “Citizen Kane” (Građanin Kane; 1941).
“You can say it’s bad or good and point out why either way because you still have the actual work to critique even if you cannot critique the message or the heart behind it.”
(Hack Johnson)
“Profane” je mračan i emocionalno nabijen žanrovski triller s elementima psihološkog horora i sexploatacijskim sindromom koji kod gledatelja afirmira interes za filmsku materiju već nakon nekoliko prvih minuta. No, svakako se ne radi o trilleru u okvirima tadicionalnog poimanja te riječi koja presudno određuje žanr. Subjektivizacija (poistovjećenje s akterima filma) maniristički se isključuje iz jednostavnog razloga što je iznimno teško i frustrirajuće progutati dramaturšku osovinu iz koje se razvijaju osjetljiva pitanja o položaju vjere ukopane u islamsko-muslimanske sentimente i tradiciju, dok inttenzitetu interakcije s gledateljima doprinosi razglabanje ideja o ženama u kriznoj kultunoj matrici i njihovim stavovima o seksualnosti.
Kako su glavni karakter i njeni prijatelji/prijateljice listom ovisnici o narkoticima, film obiluje grafičkim pikazima konzumiranja droge. Udio gafičke golotinje je golem, a multicipliraju se i prizori razulaenog ponašanja vezanog uz fetišističke spolne perverzije
“If you watch long enough you will see some of this fetish behavior acted out and it can be… disturbing. In fact I think I am a bit scarred from it… no joke.”
(Hack Johnson)
Simptomatična scena zajedničkog izlaska Mune i njenih prijateljica koja se prekida interijerima snimljenim u stanu jedne od mušterija, u tenutku kada djevojke odjevene u kaubojke i indijanke krenu glasno tumačiti linije iz Kurana dok udaraju konjskim bičem po spolovilu klijenta, premeće se u kaleidoskopsku, euro-trash montažnu atrakciju koja potvrđuje iznimno Alshaibievo snalaženje u kombiniranju nekih dijametralno suprotnih obilježja njegovog osebujnog autorskog stila.
“Usama Alshaibi‘s Profane is a spectacular triumph of uncompromising vision, extreme daring and intimate personal expression.”
(Mike Eveleth, amerčki redatelj i kritičar)
U filmu “Pofane” u glavnim ulogama nastupaju Usamain stalni suradnik Manal Kara i mlada Molly Plunk koja je nedavno pivukla pažnju šire javnosti zahvaljujući ulozi u filmu “Little Sister” (Mala sestra; 2016). Svi kadrovi filma snimljeni su tijekom nekoliko dana u Chicagou. Film je osvojio posebne nagrade na festivalima Boston Underground Film Festival (Best Feature) i Minneapolis Underground Film Festival (Best Experimental Film). Prikazan je i u kontekstu programa impresivnog niza ostalih uglednih filmskih festivala kao što su Porn Film Festival Berlin, Sydney Underground Film Festival, Lausanne Underground Film Festival i Chicago Underground Film Festival. Score filma je komponirao Ehsan Ghoreishi, kostime dizajnirala Maha Moda, a osim scenarija i režije Usama potpisuje i kameru, montažu, produkciju i dodatni dizajn zvuka.
“Much of society shames other humans for how they love, how they fuck and how they pray. I wanted to make a film that was not only a story expressing a unique form of devotion, but also a film that is a testament to the freedom of expression in all its sacred and profane forms.”
(Usama Alshaibi)
Trajanje: 78 minuta
Država: SAD
Jezik: engleski
Tehnika: kolor
USAMA ALSHAIBI – SINEATSKA TRANSPOZICIJA RADIKALNIH PRAKSI
“When I was born there were dead bodies hanging off nooses in the streets of downtown Baghdad.”
(Usama Alshaibi)
Usama Alshaibi (1969) jedan je od središnjih i donekle izoliranih predstavnika druge (globalne) generacije tzv. transgresijskih redatelja. Kinematografija transgresije oslanja se na kreativno postizanje prekršaja u odnosu na labave sineatske postulate, kako u konceptualnom, tako i u tehničkom, socijalno adaptivnom ili bilo kojem drugom smislu. Prezentaciju odabranih radova Nicka Zedda i Richarda Kerna, kao glavnih eksponenata prve generacije transgresijskih redatelja (newyorkška core grupa), održali smo u Kino klubu Split u ožujku 2012., a Cinema Abattoir autore koje je, što je naknadno postalo i jedan od glavnih argumenata za formiranje rasprava o drugoj generaciji, okupio kanađanin Pierre-Luc Vaillancourt (čiju retrospektivu najavljujemo za slijedeću sezonu) predstavili smo početkom aktualnih edukativnih projekcijskih sesija u rujnu prošle godine. Radikalni perfomance video “Convulsion Expulsion” Usamae Alshaibia prikazan je tom prilikom u sklopu programskog segmenta izvornog naziva “incarnation”. Isti uradak dio je i desetodijelne autorske DVD kompilacije Solar Anus Cinema (2001-2008) koju (digitalna kopija) prikazujemo u sklopu ovog dvotjednog ciklusa iračko-američkog provokatora koji se, između ostaloga i zahvaljujući pravovremenoj analitičkoj filmskoj “obradi” Jacka Sargeanta u studijama “Deathtripping: the Extreme Underground” (2007) i “Flesh and Excess: On Underground Film” (2016) široj publici nametnuo i temeljem dogradnje akademskih konvencija o eksperimentalnoj kinematografiji. Usama je ođen u Bagdadu, a fomativno razdoblje je proveo izmještajući se iz SAD-a prema srednjem istoku.
“As I got older, into my 20’s, I thought I would like to go back to school and do something with myself. I felt like I was so lost for most of that time. By my mid 20’s, I did go to film school and that’s where I found my voice. I think I found something in that that I didn’t have when I was drawing and painting.”
(Usama Alshaibi)
Prvi službeno zavedeni (katki eksperimentalni) film Usamae Alshaibia “Slaughtered Pigtails” (2001) amaterska je impovizacija dovitljivo utemeljena na parafraziranju krvničkih home made uradaka kakvima ponekad obiluje privatna iračka neprofesijska sineastika. Dio filmske publike na širem perzijskom prostoru takve je materijale sklon povezivati sa svojevrsnom autohtonom underground poetikom. Nakon petogodišnje aktivne razgradnje početno zadanog koncepta, i sa još nekoliko autoriziranih filmova (od čega jedan dugometražni i jedan srednji metatr) nastalih na naznačenom tragu, Usama je došao u priliku da radikalni filmski eksperiment efikasno podredi produkcijskom te je 2006. smontirao intimno kodirani dokumentarni film “Nice Bombs” utemeljen na njegovom boravku (kao američkog državljanina) na iračkom teritoriju nakon bombardiranja provedenih u sklopu tv. invazije na Irak 2003. Film je prikazivan u redovnim terminima u kinima u Chicagu i New Yorku, a emitirala ga je i TV postaja Sundance Channel. Nakon pet godina relativne autorske hibernacije i dogradnje opusa s još nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova, Usama je 2011. predstavio svoj dugometražni avangardni igrano-filmski projekt Profane (2011), erotsku grotesku sa specifičnom podukcijskom pozadinom utemeljenoj na osobnoj potrebi za izmirenjem poimanja koncepta underground kinematografije u uvjetima diferencijalno suprotnih kontekstualiziranja u okvirima američke i iračke (globalne) filmske proizvodnje. Film Profane prikaujemo u sklopu ovog kratkog autorskog ciklusa.
“There’s been this loss of understanding the true American spirit, who we are. To be cheesy for a second, the Statue of Liberty represents something. America is like the last hope for a lot of us.”
(Usama Alshaibi u interviewu za nezavisni denverski web portal Westworld)
https://www.westword.com/arts/art-reviews-of-denver-exhibits-to-see-8827410
Nakon simboličnog filmskog iskupljenja perioda transgresijskog radikalizma s obiteljskim dokumentarno biografskim pojektom American Arab (2013) Usama je realizirao autorski segment ambicioznog programatskog omnibusa Filmmakers Unite (FU) (2018), te nastavio s disperziranim aktivnostima koje bi trebale kulminirati finalizacijom njegovog animiranog mainstream projekta pod radnim nazivom Boy From War.
“He didn’t join the military or die fighting for the United States in its war that destroyed his home country of Iraq. He was an average student. He experimented with sex and LSD. He found himself in the punk-rock scene of the ’80s. He drew inspiration from the Beats. Kids teased him because of his name and ridiculed him as a foreigner; when he visited his family in Iraq, he was viewed as an outsider American — a misfit. Negotiating sexual liberation, drugs, punk and Islam hasn’t been exactly easy for him, or something he’s been inclined to talk about in the context of his Arab-American identity.”
(Kyle Harris, urednik kulturne rubrike Westworlda)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
