U petak 08.02. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj, zaključnoj projekcijskoj večeri kratkog dvotjednog autorskog ciklusa filmova mađarskog filmskog fataliste i eksperimentatora Zoltána Huszárika (1931-1981). Biti će prikazan Huszárikov drugi i posljednji dugometražni igrani film Csontváry (1980).
Zoltán Huszárik – Csontváry (1980)
Površinska benignost i temeljna formalistička stilska određenja Csontvárya (1980), drugog i posljednjeg dugometražno – igranog filma Zoltána Huszárika godinama su ovaj projekt degradirali u odnosu na njegovu produkcijsku intenciju. Huszárik je u periodu snimanja prolazio osobnu katarzu uzrokovanu višegodišnjom egzistencijalnom i kreativnom krizom kao neželjenom posljedicom uspjeha svog prethodnog cjelovečernjeg uratka Szindbád (1971). Od Szindbádovog plasmana Huszárik je prvenstveno očekivao da mu omogući slobodnije uvjete stvaranja u kontekstu adaptacije novih projekata, a generalne posljedice bile su svodive na osobno povlačenje prema proizvodnoj filmskoj margini nakon perioda trpljenja učestalih pritisaka od strane dijela publike i nekih aktera tadašnje mađarske ideološki kodirane kulturne scene. Pritisci su uglavnom bili legitimirani potrebom da se eksploatacijom Huszárikovog talenta u pravcu komercijalnijeg iskaza totalitarna društvena platfoma prezentira propagandistički atraktivno prema modelu koji je idealno reprezentirao ruski film Cheryomushki (Trešnjograd; 1963) redatelja Gerberta Rappaporta (1908–1983), austrijskog ekspatrida i anti-naciste, Georg Wilhelm Pabstovog (1885–1967) asistenta režije u desetak projekata (u produkciji berlinskog Nero-Film Studia i hollywoodskog Paramounta), te kasnijeg sovjetskog komunističkog pregaoca pod direktnim pokroviteljstvom političkih autoriteta poput Borisa Shumyatskiyog (1886–1938), prvog lidera moskovskog Komiteta za kinematografiju likvidiranog zbog protivljenja daljnjoj postrevolucionarnoj purifikaciji nacionalne filmske poizvodnje. Csontváry je, kao sineatski pojekt kojem je intencija bila revitalizirati i autorski elementarno dograditi koncept modernog umjetničkog filma, unatoč produkcijskim paradoksima navedenim na početku ovog teksta, čak i iz današnje perspektive impresivan uradak za koji bi se moglo kazati i kako sjajno slijedi trend konceptualnog stilskog kodiranja kinematografije tadašnjeg istočnog bloka. Temeljna kompozicija kadra, nametnuta scenografska rješenja i planski orijentir Csontvárya iz današnje rekapitulacijske perspektive su, po pitanjima temeljnog estetskog dojma, možda najbliži nekim prauzorima suvremene poljske kinematografije kao što su projekti Leonarda Buczkowskiog (1900-1967), kao i (logično) klasičnim filmovima Huszárikovih poljskih suvremenika poput, primjerice, Agnieszke Holland (1948) ili Krzysztofa Zanussia (1938). Simptomatična uloga Csontvárya u tako zadanom kontekstu ideala istočnoeuopske kinematografije presudno je iziritirana primarnim scenarističkim ishodištem iznađenim u biografskom orisu Tivadara Csontvárya Kosztkae (1853-1919), mađarskog slikara i faramceuta poljskog porijekla čija je slika Rendezvous (1902) 2006. u Kieselbach galeriji u Budimpešti prodana anonimnom klijentu za preko milijun eura čime je historijska uloga ovog kontroverznog umjetnika napokon i financijski do kraja revalorizirana (Muzej Csontváry u Pečuhu u Mađarskoj osnovan je u njegovu čast). Huszárikov rubno eksperimentalni bio-pic vizualno reprogramira mučeničke aspekte Csontváryevog života kontrapunktirajući ih s metafilmskim vinjetama iz svakodnevnice glumca na čijem se angažmanu temelji metafilmska struktura projekta. Huszárik je improviziacije u režijskom postupku kombinirao s elementranim tehničkim rješenjima koja su u prvi plan gurnula iznimno naturaliziranu i ponekad odsutnu glumom bugarskog veterana Itschaka Fintzia (1933) koji se kao rješenje za naslovnu ulogu nametnuo nakon što je originalno angažirani Zoltán Latinovits (1931-1976) neposredno pred potpisivanje prvog produkcijskog ugovora počinio samoubojstvo skokom pod vlak u blizini jezera Balaton. Neki su kritičari film Csontváry skloni sagledati kao apsurdnu apologiju egocentričnog ponašanja umjetnika u pozadini koje je prikrivena podkontekstualna potreba da se umjetnosti dodatno nametnu mistična svojstva, barem u filmskom mediju kao metadimenziji suvremenosti. Simbolički imaginarij Csontvárya montažno je obremenjen prizorima koji aludiraju na duhovne kopče grčke, rimske i židovske tradicije s kršćanskim paradoksom univerzalne socijalne iracionalnosti. Tijekom premijernih prikazivanja filmu je zamjereno i kako je, unatoč očekivanjima, posve lišen konkretne političke poruke, te kako zagovara širi socijalni doprinos potrazi umjetnika za “bogom”, što je donekle u kritičkom skladu s autorskim dokidanjem razvidnijeg koncepta humane odgovornosti, ali istovremeno i s poželjnim otvaranjem perspektive u pravcu konstrukcije “čiste” filmske slike kao svojevrsnog hommagea samom Csontváryu i njegovom vizionarskom umjetničkom zahtjevu. Pri konstrukciji skripte korišteni su biblijski tekstovi, spisi Dantea, Leonarda, Tagorea, D.T.Suzukia, Van Gogha, mađarskog književnog klasika Mihálya Vörösmartya (1800-1855), kao i samog Tivadara Csontvárya Kosztkae. Soundtrack filma osmislio je mađarski kompozitor Miklós Kocsár (1933), dobitnik prestižne nacionalne nagrade Ferenc Erkel za 1973. i profesor na Béla Bartók konzervatoriju u Budimpešti, snimatelj je (Arriflex kamera) bio pouzdani i eksperimenu skloni Péter Jankura (1946–2009), dok je montažu odradila Éva Kármentõ (1937), a specijalne efekte József Gujdár (1939–1986). Csontváry je premijerno prikazan na Canneskom festivalu 1980. u Un Certain Regard selekciji.
“Huszárik and cameraman Peter Jankura create one dazzling tableau after another, matching canvas with celluloid at great pains (ancient Taormina revealed by sunlight is especially memorable).”
Derek Elley, američki filmski i muzički kritičar
“The images are sumptuous, especially during the artist’s travels in Italy and the Balkans and the amazing over-the-top finale with soldiers and chorus girls cavorting in the Hotel Gellért baths.”
Bilješka iz BFI National Film Theatre (London) kataloga
Trajanje: 106 minuta
Država: Mađarska
Jezik: mađarski (engleski titlovi)
Tehnika: kolor/crno-bijelo (35 mm Spherical)
ZOLTAN HUSZARIK – ALEGORIJE LJUDSKE SUDBINE
Sublimni filmski fatalist Zoltán Huszárik (1931-1981), propali student mađarske nacionalne škole za film i teatar koji je, nakon okončane prve tri godine studija (1949-1952) udaljen s obrazloženjem kako mu je otac, ugledni predratni zemljoposljednik iz ruralnog gradića Domony s oko 2000 stanovnika u Peštanskoj županiji, bez kojeg je ostao (ubijen 1933.) u drugoj godini života, u odgođenom, posthumnom procesu pred zaduženim komunističkim narodnim vijećem prokazan kao kulak i osuđen na smrt, čime je, zahvaljujući negativnim tradicionlanim markerima, i vlastitu obitelj navikao na povremena isljeđivanja slijedom čega je Zoltán, obavljajući dugi niz godina poslove poput cestarskih, građevinskih i poljoprivrednih, a zarađivao je i kao djelatnik agencija za osiguranje i animator prilikom dječjih zabava, formativni razvoj prolazio potiskujući frustracije i povremeno se družeći s filmskim radnicima iz studija Gunnia gdje se, na sporednim dužnostima, zaposlio kao 1957., sve dok 1959. nakon sedam godina pauze nije vraćen na fakultet jer je, tvrdilo je službeno izvješće, “detaljno razmotren njegov slučaj”. Iste te godine realizirao je i svoj prvi kratki eksperimentalni film Játék (Game – Igra) zasnovan na motivu dvaju zatvorenika koji igraju šah dok se trake sunca povlače kroz rešetke ćelije i stvaraju kondenziranu tjeskobnu atmosferu uratka. Diplomirao je 1963. desetominutnim filmom Groteszk (Grotesque) kojem je dramaturški slijed prezentiran kao montažno razgrađena eksperimentalna avantura umjetnika koji se besciljno vozi vlakom kroz monotone predjele noseći svoju sliku pripremljenu za intimnu izložbu. Postkonsolidacijski period nakon nacionalane revolucionarne epizode iz 1956. omogućio je liberalnim mladim mađarskim filmskim autorima u tom periodu da ozbilje mnoge avangardne projekte zahvaljujući osnivanju Béla Balás studija kojem je jedan od osnivača bio i Zoltán Huszárik. Tijekom sezone 2011/12 Kino klub Split je prezentirao radove najznačajnijih autora Béla Balás studija (Péter Tímár, Gábor Bódy, Béla Tarr…), a Huszárik je bio zastupljen eksperimentalnim filmom Elégia iz 1965. (https://www.youtube.com/watch?v=7aeKzOCWVeM), dvadesetominutnim ekološko-nostalgičnim dokumentarističkim projektom zasnovanim na intrigantnom“pastoralnom” divljanju slobodnih konja čistom pirodom nakon provedbe temeljnih agrarnih reformi u Madžarskoj. Elégia je tijekom prvih prikazivanja potakla komentare o tome kako se radi o posve novom stilskom konceptu koji bi trebao redefinirati nacionalnu kinematografiju. U leksikonima filma definiran i kao “filmska poema” “alegorija ljudske sudbine” ili “filmska sinfonija” Elégia je, unatoč kasnijem Huszárikovom uspjehu u dugometražnoj eksperimentalno-igranoj formi, te unatoč inovativnoj dokumentaristici (npr. Amerigo Tot iz 1969.) koju je realizirao uz pomoć novca iz državnih fondova za modernizaciju mađarske kinematografije, do danas ostala autorov najčešće citirani film. U nastojanjima da se ozbilji i kao slikar Huszárik je, improvizirajući s likovnim tehnikama nekoliko godina, ubrzo dosegao fustraciju koja ga je vratila natrag filmu, slijedom čega je 1971. snimio svoj najmanje hermetičan i, moglo bi se reći, za širu publiku najpoznatiji film Szindbád (Sinbad) koji ćemo ovog petka u sklopu kratkog dvotjednog ciklusa Huszárikovih filmova prikazati u Kino klubu Split. Osim što je, dijelom i zahvaljujući nagradi “Josef von Sternberg” osvojenoj 1972. na međunarodnom njemačkom filmskom festivalu Mannheim-Heidelberg, nakon uspjeha Szindbáda Zoltán Huszárik stekao brojniju publiku, za njegov su se sineatski rukopis zainteresirali i mnogi producenti neovisni o mađarskim državnim fondovima, čemu je prvenstveni razlog bio poticanje rasprava o novom estetskom konceptu u kinematografiji. Iako je Huszárik takva tumačenja degradirao “braneći” se isticanjem primarne osobne (umjetničke) potrebe da u širem okviru režijskog postupka tehnički disciplinirano improvizira klasične vizualne atrakcije vezane uz pretpostavljenu potebu publike za proizvodnjom pokretnih slika naturalno poželjne (prirodne) raskoši u kombinaciji s otvorenom perspektivom i jednostavnošću trenutka, što je dodatno doprinjelo interesu za njegovo daljnje stvalaštvo, ali istovremeno i donekle demotiviralo samog autora koji se našao pred kreativnim i estetskim paradoksom i donekle izgubio interes za film. Između Szindbáda i dovršetka njegovog idućeg (ujedno i posljednjeg) dugometražnog iganog filma Csontváry (1980) prošlo je desetak godina tijekom kojih je uspješno dovršio tek tri krakometražna eksperimentalna dokumentarca subvencionirana iz mađarskih televizijskih fondova. Ti projekti okarakterizirani su ponekad kao konceptualna apologija smrti, prvenstveno zahvaljujući činjenici što obrađuju teme poput života ratnih udovica ili se do u temeljnu montažnu konstrukciju svode na nizanje kadrova stradanja nedužnih ljudi, iako je vjerojatnije kako je Huszárik svoju humanu potrebu za iskazivanjem negativne duštvene kritike predimenzionirao u kontekstu polazne mogućnosti upotrebe filmskog medija kao temeljnog nositelja sukusa niza deriviranih nepoželjnih informacija na temelju čega bi se moglo zasnovati općeprihvaćeni humanitarni angažman. Csontváry, Huszárikov posljednji film, sniman je (uz stalne prekide) punih pet godina. Iako je, iz današnje perspektive, ovaj finalni uradak jednog deprimiranog i alkoholiziranog majstora kvalitetom gotovo ravan razvikanom Szindbádu, u periodu premijernih prikazivanja film nije naišao na odobavanje publike, a i kritika ga je loše dočekala, čemu je prvenstveni razlog vjerojatno bila slaba marketinška logistika uz pridruženu inertnost samog Huszárika koji je karijeru naprasno okončao 1981. ciničnim činom samoubojstva u pedesetoj godini života. Kino klub Split u okviru kratkog dvotjednog ciklusa filmova Zoltána Huszárika objedinio je oba njegova ekperimentalna dugometražna igrana filma:
01.02.2019. Zoltán Huszárik – Szindbad (1971)
08.02.2019. Zoltán Huszárik – Csontvary (1980)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
