U petak 01.02. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekcijskoj večeri dvotjednog autorskog ciklusa filmova mađarskog filmskog fataliste i eksperimentatora Zoltána Huszárika (1931-1981). Biti će prikazan Huszárikov prvi dugometražni igrani film Szindbád (Sinbad; 1971).
ZOLTAN HUSZARIK – ALEGORIJE LJUDSKE SUDBINE
Sublimni filmski fatalist Zoltán Huszárik (1931-1981), propali student mađarske nacionalne škole za film i teatar koji je, nakon okončane prve tri godine studija (1949-1952) udaljen s obrazloženjem kako mu je otac, ugledni predratni zemljoposljednik iz ruralnog gradića Domony s oko 2000 stanovnika u Peštanskoj županiji, bez kojeg je ostao (ubijen 1933.) u drugoj godini života, u odgođenom, posthumnom procesu pred zaduženim komunističkim narodnim vijećem prokazan kao kulak i osuđen na smrt, čime je, zahvaljujući negativnim tradicionlanim markerima, i vlastitu obitelj navikao na povremena isljeđivanja slijedom čega je Zoltán, obavljajući dugi niz godina poslove poput cestarskih, građevinskih i poljoprivrednih, a zarađivao je i kao djelatnik agencija za osiguranje i animator prilikom dječjih zabava, formativni razvoj prolazio potiskujući frustracije i povremeno se družeći s filmskim radnicima iz studija Gunnia gdje se, na sporednim dužnostima, zaposlio kao 1957., sve dok 1959. nakon sedam godina pauze nije vraćen na fakultet jer je, tvrdilo je službeno izvješće, “detaljno razmotren njegov slučaj”. Iste te godine realizirao je i svoj prvi kratki eksperimentalni film Játék (Game – Igra) zasnovan na motivu dvaju zatvorenika koji igraju šah dok se trake sunca povlače kroz rešetke ćelije i stvaraju kondenziranu tjeskobnu atmosferu uratka. Diplomirao je 1963. desetominutnim filmom Groteszk (Grotesque) kojem je dramaturški slijed prezentiran kao montažno razgrađena eksperimentalna avantura umjetnika koji se besciljno vozi vlakom kroz monotone predjele noseći svoju sliku pripremljenu za intimnu izložbu. Postkonsolidacijski period nakon nacionalane revolucionarne epizode iz 1956. omogućio je liberalnim mladim mađarskim filmskim autorima u tom periodu da ozbilje mnoge avangardne projekte zahvaljujući osnivanju Béla Balás studija kojem je jedan od osnivača bio i Zoltán Huszárik. Tijekom sezone 2011/12 Kino klub Split je prezentirao radove najznačajnijih autora Béla Balás studija (Péter Tímár, Gábor Bódy, Béla Tarr…), a Huszárik je bio zastupljen eksperimentalnim filmom Elégia iz 1965. (https://www.youtube.com/watch?v=7aeKzOCWVeM), dvadesetominutnim ekološko-nostalgičnim dokumentarističkim projektom zasnovanim na intrigantnom“pastoralnom” divljanju slobodnih konja čistom pirodom nakon provedbe temeljnih agrarnih reformi u Madžarskoj. Elégia je tijekom prvih prikazivanja potakla komentare o tome kako se radi o posve novom stilskom konceptu koji bi trebao redefinirati nacionalnu kinematografiju. U leksikonima filma definiran i kao “filmska poema” “alegorija ljudske sudbine” ili “filmska sinfonija” Elégia je, unatoč kasnijem Huszárikovom uspjehu u dugometražnoj eksperimentalno-igranoj formi, te unatoč inovativnoj dokumentaristici (npr. Amerigo Tot iz 1969.) koju je realizirao uz pomoć novca iz državnih fondova za modernizaciju mađarske kinematografije, do danas ostala autorov najčešće citirani film. U nastojanjima da se ozbilji i kao slikar Huszárik je, improvizirajući s likovnim tehnikama nekoliko godina, ubrzo dosegao fustraciju koja ga je vratila natrag filmu, slijedom čega je 1971. snimio svoj najmanje hermetičan i, moglo bi se reći, za širu publiku najpoznatiji film Szindbád (Sinbad) koji ćemo ovog petka u sklopu kratkog dvotjednog ciklusa Huszárikovih filmova prikazati u Kino klubu Split. Osim što je, dijelom i zahvaljujući nagradi “Josef von Sternberg” osvojenoj 1972. na međunarodnom njemačkom filmskom festivalu Mannheim-Heidelberg, nakon uspjeha Szindbáda Zoltán Huszárik stekao brojniju publiku, za njegov su se sineatski rukopis zainteresirali i mnogi producenti neovisni o mađarskim državnim fondovima, čemu je prvenstveni razlog bio poticanje rasprava o novom estetskom konceptu u kinematografiji. Iako je Huszárik takva tumačenja degradirao “braneći” se isticanjem primarne osobne (umjetničke) potrebe da u širem okviru režijskog postupka tehnički disciplinirano improvizira klasične vizualne atrakcije vezane uz pretpostavljenu potebu publike za proizvodnjom pokretnih slika naturalno poželjne (prirodne) raskoši u kombinaciji s otvorenom perspektivom i jednostavnošću trenutka, što je dodatno doprinjelo interesu za njegovo daljnje stvalaštvo, ali istovremeno i donekle demotiviralo samog autora koji se našao pred kreativnim i estetskim paradoksom i donekle izgubio interes za film. Između Szindbáda i dovršetka njegovog idućeg (ujedno i posljednjeg) dugometražnog iganog filma Csontváry (1980) prošlo je desetak godina tijekom kojih je uspješno dovršio tek tri krakometražna eksperimentalna dokumentarca subvencionirana iz mađarskih televizijskih fondova. Ti projekti okarakterizirani su ponekad kao konceptualna apologija smrti, prvenstveno zahvaljujući činjenici što obrađuju teme poput života ratnih udovica ili se do u temeljnu montažnu konstrukciju svode na nizanje kadrova stradanja nedužnih ljudi, iako je vjerojatnije kako je Huszárik svoju humanu potrebu za iskazivanjem negativne duštvene kritike predimenzionirao u kontekstu polazne mogućnosti upotrebe filmskog medija kao temeljnog nositelja sukusa niza deriviranih nepoželjnih informacija na temelju čega bi se moglo zasnovati općeprihvaćeni humanitarni angažman. Csontváry, Huszárikov posljednji film, sniman je (uz stalne prekide) punih pet godina. Iako je, iz današnje perspektive, ovaj finalni uradak jednog deprimiranog i alkoholiziranog majstora kvalitetom gotovo ravan razvikanom Szindbádu, u periodu premijernih prikazivanja film nije naišao na odobavanje publike, a i kritika ga je loše dočekala, čemu je prvenstveni razlog vjerojatno bila slaba marketinška logistika uz pridruženu inertnost samog Huszárika koji je karijeru naprasno okončao 1981. ciničnim činom samoubojstva u pedesetoj godini života. Kino klub Split u okviru kratkog dvotjednog ciklusa filmova Zoltána Huszárika prikazuje oba njegova ekperimentalna dugometražna igrana filma:
01.02.2019. Zoltán Huszárik – Szindbad (1971)
08.02.2019. Zoltán Huszárik – Csontvary (1980)
Szindbád (1971)
Kolažnim kaosom detalja (minimalna udaljenost fokusiranja) u razgadnji (kontrapunktiranju) s krupnim planovima prema totalima i scenskim konstrukcijama karakterističnima za klasični (ne samo) hollywoodski film, Szindbád već tijekom prvih nekoliko minuta ostavlja dojam impresivnog filmskog eksperimenta na čijim bi se temeljnim stilskim odrednicama, kada se ne bi radilo o tako jedinstvenom autorskom projektu, mogla definirati neka buduća nekonvencionalna kinematografska trasa. Sedimentno zadana dramaturgija osovljena o koncept sjećanja nametnut starcu Szindbádu kojeg je odigrao (također budući samoubojica) Zoltán Latinovits (1931–1976). Szindbád iznova proživljava spolno afektivne aspekte svog prijašnjeg života izvedena je iz kratkih priča Gyula Krúdya (1878-1933), dekadentnog književnog boema i kroničara građanske adaptacije buržoaskog ništavila, prilično zapostavljenog u Mađarskoj kulturnoj sferi nakon Drugog svjetskog rata. Prema izvornoj casting koncepciji naslovnu ulogu trebao je odigrati talijanski redatelj Vittorio De Sica (1901-1974), ali je odustao zbog nedostatka slobodnih termina između setova snimanja dvaju dokumentarnih filmova u vlastitoj režiji. Snimatelj filma bio je Sándor Sára (1933), mađarski kamerman i redatelj tradicionalno sklon kompleksnijim filmskim art produkcijama. Naglašeni kolorit Sáravog materijala u režijskoj je dogradnji Zoltána Huszárika idealni temelj održive filmske iluzije o reprogramabilnosti temeljnih estetskih konvencija i socijalnih manira mađarske bužoazije na prelazu iz devetnaesto u dvadeseto stoljeće čemu doprinosi i kostimografija Nelly Vágó (1937–2006). Povijesna rekonstrukcija u Szindbádu nije realizirana realistično i donekle konvencionlano kao što su bili snimljeni i montirani filmovi, primjerice, Miklósa Jancsóa (1921-2014), ali je u postideološkoj rekapitalizaciji nacionalne mađarske kinematografije zahvaljujući upravo ovom projektu Zoltán Huszárik ipak stekao status modernog klasika. Glazbene pasaže filma potpisuje Zoltán Jeney (1943), mađarski kompozitor koji se formativno oslanjao na teorije Pierrea Bouleza (1925-2016), kompozicijska pravila Karlheinza Stockhausena (1928-2007) i orijentalnu filozofiju, a u ovom je slučaju posegao za umjerenom dekonstrukcijom klasičnih i folklornih glazbenih motiva.
Trajanje: 91 minuta
Država: Mađarska
Jezik: mađaski (engleski titlovi)
Tehnika: Color (Eastmancolor)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
