Razgovor s Damirom Čučićem: Užitak nastajanja filma

^{20. 02. 2024}

 

Damir Čučić  se na osnovu iskustva i rada na kinoklubaškoj sceni počeo ’98. profesionalno baviti filmskom režijom, montažom, dramaturgijom te izvršnom produkcijom. Režirao je 44 filma, od toga 5 dugometražnih. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u zemlji i međunarodno. Važniji redateljski radovi su mu kratki dokumentarni filmovi Na krivom mjestu u krivo vrijeme (1998), Četvrta smjena (1999), Bića sa slika (1999), Free Space (2001), Zaboravljeni (2002), kratkometražni eksperimentalni Onkraj (2003, koredatelj), Arabeska (2004), La Petite mort (2007), kratki igrani film Stolac za ljuljanje (2005). Njegov igranofilmski debi Pismo ćaći osvojio je na Puli 2012. četiri Zlatne arene i Brezu za najboljeg redatelja debitanta. Film Rakijaški dnevnik (2015) na Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkog filma 2015. dobio je nagradu za najbolju montažu, fotografiju i glazbu, te Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka u Puli 2015. Najveći dio filmova Čučić je ostvario u produkciji Hrvatskog filmskog saveza u čijem djelovanju aktivno sudjeluje od ’99. do danas. Stalni je voditelj radionica na Školi medijske kulture od 2003. Voditelj je radionica u Kinoklubu Zagreb, Kinoklubu Karlovac, Multimedijalnom centru SKIG Gunja. Pokretač je i voditelj radionice Mali dokuart u Bjelovaru. Osnivač je amaterskog kazališta Djeca Vukovi (1993) i pokretač mreže Mikrokino na području RH (2001).

Povodom gostovanja u Kino klubu u okviru radionice eksperimentalnog filma koja će se održavati od 23. ožujka do 3. travnja s Damirom je razgovarala Sunčica Fradelić.

 

• Komunikacija, naročito slobodna i usmjerena, pomaže sagledati različite perspektive i približiti pravednijim i harmoničnijim odnosima, često i onda kada je provokativna i odraz otpora. Što bi bio tvoj motiv – kako i zašto i kome točno artikulirati svoje ideje? Zašto filmom?

Prvi signal TV Zagreb bio je 1956. godine, dvadesetak godina kasnije signal se probio i u planinske krajeve tadašnje Jugoslavije. Pokušajte zamisliti kuhinju male planinske kuće u kojoj se ispred tv ekrana tiska dvadesetak seljana raznih uzrasta. Koji nisu mogli ući guraju se na vratima i oko dva mala prozora. Prvi televizor je u selo stigao 1976., vlasnik Janko Latinčić Pičon, moj rođak. Imao sam četiri godine i obzirom na visinu stajao na stolcu u trećem redu. Gledali smo seriju Gruntovčani. Na Žumberku žive Štokavci i ne sjećam se da sam prije Gruntovčana čuo “kaj”. Sličan osjećaj onome kada sam gledao prvi američki vestern sinkroniziran na njemačkom. Dakle sadržajno sam razumio vrlo malo, ali s druge strane sam kao četverogodišnjak po prvi puta vidio pokretne slike. To prvo gledanje televizije je najranija fascinacija filmom i od tog dana je počela moja potraga za čudesnim. Prvo sam bio isključivo gledatelj – kino konzument, da bi u formativnim godinama sramežljivo počeo ulaziti u kino klub. Tamo sam režirao prve radove koji nisu bili bog zna što ali je zato užitak snimanja bio nenadomjestiv, i danas mi je snimanje filma najuzbudljiviji proces stvaranja. Tako da sam onomad sa sedamnaest odlučio ili film ili ništa. Kada si mladi i kreneš na neki put nisi baš potpuno orijentiran ali važno je krenuti, kretati se makar išao prema magli. A onda tražiš svjetlo, pipaš dramaturgiju, iskušavaš glumačke raspone. Trošiš mjesece i godine kako bi nešto napisao, snimio i montirao.

To nešto je filmska priča koju dijeliš s drugima, i krajnje radikalna filmska vrsta kao što je apstraktni film ima svoju priču, dramaturgiju, strukturu. Tako da mene motivira dugogodišnji zarazni užitak nastajanja filma, manipulacija sadržaja i forme pokretnih slika – time se bavim.

• Kako razvijaš svoje projekte? Je li svaki za sebe pa tražiš optimalne solucije za svaki ili postoji neka zajednička metoda?

Zatekli ste me u procesu istovremenog stvaranja nekoliko filmskih projekata, da bih pobliže objasnio način rada opisati ću aktualne projekte koje režiram. Pri kraju je postprodukcija exp filma, ovih dana smo završili snimanje kratkog apstraktnog – na proljeće sam u montaži, istražujem temu i lokacije za dugi dox, pišem za igrani film, i maštam realizirati animiranu svemirsku odiseju. Dakle pet projekata ali u različitim etapama realizacije, dva kratka su u postu i realno ih je očekivati unutar godinu dana. Dugometražni dokumentarac i igrani su obećavajući predlošci ali im predstoji dugogodišnja potraga za sredstvima. Peti projekt je eksperimentalno-animirana odiseja koja prati putovanje svemirskog broda s 8000 putnika. Brod je skrenuo s putanje i ne piše mu se dobro. Naša filmska ekipa 17 godina snima, dramaturški uređuje, animira, ozvučuje i promišlja apstraktni film o tom putovanju. Držim da ćemo taj film završiti kroz dvije godine. Da ga riješimo unutar dvadeset godina.

• Gdje si stekao obrazovanje o autorskom, eksperimentalnom, alternativnom filmu?

Obrazovao sam se prvenstveno u birtiji, zatim u kinu, galeriji, videoteci, na druženjima, ulici, s pivom ispred dućana a bome i tijekom filmskih suradnji. Kao mlad autor sam se muvao s Milanom Bukovcem, on je devedesetih radio sjajne filmove. Onda sam počeo kužiti Galetu, on je strašan umjetnik. Mustać, Poljak i Faktor su redatelji kojima sam montirao po nekoliko filmova. Puno smo se družili. Oni su sveto trojstvo mog filmskog obrazovanja. Slušao sam ih godinama. Sve su mi rekli i to po nekoliko puta.

• Kako pronalaziš svoje suradnike i suradnice? 

Volim raditi s ljudima, zvuči samohvalno ali je realno, barem u slučaju da želiš raditi filmove. Sve oko filma vrišti od silne potrebe za komunikacijom. Ja sam komunikativan, zanimaju me razna područja, razgovaram s ljudima. Dogovorimo se i započnemo suradnju i samo tako prođe 20 godina. Mi kao filmska ekipa smo stvarno stalni suradnici i nema potrebe mijenjati. Od stalnih suradnika mijenjam jedino producente.

• U svom djelovanju si anarhičan, težiš odbacivanju nametnutih autoriteta i hijerarhijskih odnosa. Koji utjecaji te najviše oblikuju kao osobu? Iz čega crpiš inspiraciju?

Pojam anarhist prvi puta čujem u osnovnoj školi, vjerojatno je to bilo u pjesmi Branimira Štulića “Jablan”. Nakon Azrinog koncerta u “Samoborskom omladinskom klubu” počeo sam kopati po značenju i po literaturi anarhizma. Znao sam da mi je kao filozofski pravac vrlo blizak ali pustio sam da formiranje traje. Kada sam naletio na radove Vlade Kristla i Aleksandra Srneca skužio sam da nisam pogriješio u izboru. Jasno si mogu razlučiti kako politički živim utopiju ali zato umjetnički živim anarhiju, odnosno uživam u najvećoj mogućoj stvaralačkoj slobodi.

Omogućio sam si da autorski radim što hoću i kada hoću. Ne ovisim o nikome i nisam u nerješivim autorsko-producentskim zamkama. Zbog toga puno režiram i proizvodim mnogo filmova. Inspiraciju crpim iz života oko sebe i kako ga vidim. Osim filma oblikuju me glazba, književnost, poezija i likovne umjetnosti. Imam enormno povjerenje u suradnike na filmovima. Mislim da su vrsni znalci i često učim od njih. Volim biti dio filmskog kolektiva koji se toliko zabavlja i međusobno razumije da namjerno griješi ali greške ne ispravlja već od njih pravi filmove.

• Što polaznici radionice mogu očekivati od programa?

Prije svega osnove filmskog eksperimenta i avangarde u interpretaciji Borisa Poljaka. Kao što sam rekao, meni su ta predavanja puno značila. Gospodin Poljak će mentorirati i dvije snimateljske vježbe koje će izvesti polaznici radionice. Potom će Marinko Marinkić, snimatelj i redatelj, demonstrirati video generiranje snimaka s radionice. Uz moju pomoć polaznici radionice će strukturirati završnu filmsku vježbu. Očekujte uigrani voditeljski trojac koji je zajedno odradio više od 15 filmskih radionica.

• Što slušaš ovih dana?

Zadnja dva mjeseca slušao sam simfonije Antona Brucknera, većinu u više izvedbi. To je bilo ludo iskustvo. Od suvremenih glazbenika slušam razne a da baš pratim je Shabaka Hutchings, strašan skladatelj i izvođač u nekoliko orkestara. Što se tiče glazbe iz budućnosti sasvim sam siguran da će Disciplina kičme objaviti novi album.