Zatvori članak
Događanja Edu

Razgovor s Dorom Baras: Poligon igre i katarze

29. 1. 2024

Dora Baras dugogodišnja je članica i predavačica Kino kluba Split, odnedavno i članica izvršnog odbora. Povod razgovoru s Dorom su javna predavanja koja će se u klubu provoditi 20. i 22. veljače pa 12. i 14. ožujka, kao i pokretanje novog klupskog programa Škola nove filmske prakse i u sklopu njega individualnog seminara pripreme projektnih ideja.

Prijave na seminar traju do 2. veljače, a zaprimaju se putem obrasca. Seminar će se provoditi od 7. veljače do kraja ožujka.

  • Pozdrav Dora! Da krenemo redom. Jedan period tvog života vezan je za filmske festivale. Kako je došlo do toga da završiš baš u festivalskim vodama? Koje su bile tvoje uloge u njima?

Pozdrav Ana! Magistrirala sam na Katedri za filmologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost i time je već bio zacrtan moj znanstveni interes za film. Ipak, poligon za praktičnije usmjeravanje u svijet filma, svakako je predstavljala sama zagrebačka filmskofestivalska scena, jako vibrantna 2000-ih godina. Za vrijeme faksa “visila” sam u Kinoteci, pa na Tuškancu, u MM Centru, u MaMi. te mi se negdje kroz taj krajolik otvorila mreža poznanstava, filmskih zaljubljenika, s kojima sam uskoro krenula “petljati” prve festivalske projekte. Najprije sam 2007. koordinirala prve Filmske mutacije: festival nevidljivog filma, zatim sam iduće godine kao umjetnička direktorica i selektorica filmskog programa vodila Human Rights Film Festival. A onda smo se Nikola Devčić Mišo, Srećko Horvat i ja zaigrali i osnovali i “svoj” – Subversive Film Festival – ne bi li se potpuno izrazili kroz forme aktivističkog, vaninstitucionalnog djelovanja na križištu filma i suvremenih kritičko-teorijskih promišljanja. Taj prošireno-filmski format bio je niša u kojoj smo našli svoje mjesto na sceni i nekako odmah na njoj suvereno zaplivali. (Nešto je, naravno, i do mladenačke ludosti i neustrašivosti!)

Moje četiri godine rada na Subversiveu u ulozi art directora, uključivale su koncipiranje programa, počevši od godišnje festivalske teme do selekcije filmskih i komplementarnih programa, zatim odabir i svu komunikaciju s gostujućim redateljima, predavačima, kustosima, vizualnim umjetnicima, kao i pisanje autorskih tekstova te uređivanje pratećih festivalskih publikacija – programske knjige i kataloga. Budući da je festival jedno golemo pulsirajuće tkivo, možda najvažnija uloga je koordiniranje ili fine tuning jedno dvjestotinjak lica koja sudjeluju u realizaciji programa, koji je znao trajat i do mjesec dana, kao što je slučaj bio sa Subversivom u svibnju 2010. godine.

  • Festivale na kojima si radila obilježava i povezuje društveni angažman. Misliš li da film može biti korektiv društva?

Ha, pa moja osobna religija kaže da je umjetnost, pa onda i film, i smisao i korektiv društva! Umjetnost svakako nastaje iz intrinzičnih poticaja samog umjetnika, ali  ako želi izaći van, stupiti u komunikaciju s publikom, onda od nje očekujem da u meni izazove blagi tektonski poremećaj, otkrivajući neka nova značenja, neke viškove smisla i poticaja na promjenu, unutarnju ili društvenu, tamo gdje ih prije nije bilo. Na isti način i film, konkretno, egzistira u dualnosti: umjetnička gesta – umjetničko djelo, zrcalo – artefakt. Film kao medij mijenjanja svijeta – film kao estetski uobličeni objekt koji postoji paralelno sa svijetom. Vidim to kao dijalektiku i-i, umjesto ili-ili. Bio redatelj Jean-Luc Godard ili redateljica Greta Gerwig. Film tako, kao što je recimo slučaj s Barbie, može težiti biti korektiv društva u nekim aspektima (gender issues, patrijarhat, tzv. Woke kultura), ali istovremeno servirati i neku drugu agendu (kapitalizam, konzumerizam), bilo očigledno, bilo subliminalno. Gerwig je napravila kritiku, ali Mattel je opet pretvorio kritiku u proizvod. U slučaju filma ova binarnost je očitija nego kod drugih umjetnosti, najprije jer je film inherentno političan već s obzirom na uvjete svog nastanka, čitaj: produkcijski okvir ili tešku financijsku zavisnost. Naravno da je to kod dugometražnog igranog filma razvidnije, nego u formi recimo nezavisnog eksperimentalnog filma. A nadalje, kako film možemo, i trebamo, promatrati i kroz optiku medija i kroz optiku umjetnosti, znamo kolika je potencijalna (manipulativna) moć, ali time i odgovornost filma.

  • Činjenica je da su filmski kritičari, teoretičari i selektori ljudi iz sjene. Jesi li ikada imala potrebu (želju) izaći, izložiti se i izraziti svojim autorskim filmom?

Pa čak da, i to se, čak, upravo događa! (smijeh) Nakon poduže faze stvaralačke hibernacije, moj prvi dugometražni igrani film upravo je u fazi predprodukcije. Dobitnica sam HAVC-ove potpore za razvoj scenarija dugometražnog igranog filma, i sad ga, u late bloomer maniri hehe, pomalo, ali sigurno, redateljski razvijam.. s Tiborom Keserom u best supporting ulozi producenta. Nekad je ta hibernacija očigledno prikrivena fermentacija hehe.. onog što kad tad treba izać!

  • Danas rjeđe žiriraš i kreiraš filmske programe, usredotočila si se više na edukaciju. Uspijevaš li pratiti festivale u slobodno vrijeme? Stižeš li uz sve angažmane, gledati filmove? Koji dobar film bi nam preporučila, a da si ga pogledala u skorije vrijeme?

Da, sa selidbom (povratkom) u Split, filmska edukacija je došla na mjesto festivala. Jednako kao što je kreacija filmskih programa dobila svoj osobniji i ekspresivniji supstitut u kreaciji scenarija i filmova. Ma samo je bitno kreirat (smijeh). Stvarat, i mislit film u kojoj god formi. Srećom pa uvijek ima novih nedoživljenih momenata te je tako posljednji, lanjski festival na kom sam predsjedala žirijem bio Međunarodni festival arheološkog filma u organizaciji Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Poklopio se tu čudesan spoj moje dvije ljubavi i dvije struke – filma i povijesti umjetnosti/arheologije i opet sam bila u mogućnosti zagrebati u meni dotad neistražen interdisciplinarni žanr, koji podjednako fascinira svojim znanstvenim otkrićima i umjetničkim dosezima. Jako mi se tu urezao festivalski pobjednik, Thus Speaks Taram-Kubi, autorica Vanesse Tubiana-Brun i Cecile Michel (FR, 2020), koji upravo detektivski dešifrira, datira i locira pisma na glinenim pločicama iz brončanog doba, ali istovremeno, ova doku-fikcija kroz inovativan narativni pristup intimističkog govora u 1. licu, od strane same autorice pisama koja je živjela 4000 god prije nas, pretvara prozaičnost jedne prapovijesne svakodnevnice u angažiranu i intertekstualnu, no ništa manje blisku i univerzalnu refleksiju.

Posljednji film koji sam pogledala, Wendersovi Savršeni dani (JP, 2023.), jednako mi ne izlazi iz glave.. ili možda bolje reći iz stanica. Možda se samo Sofia Coppola s kultnim Izgubljenim u prijevodu približila tako tankoćutnom zapadnjačkom prikazu Japana, načelno neprevodivom, što nam je još Roland Barthes svojim Carstvom znakova pokazao. No, možda baš zato što Wenders nije upao u zamku prijevoda neprevodivog, već se, upravo na Barthesovom tragu, prepustio osjetilnom i intuitivnom, slobodnom čitanju i pisanju znaka, odnosno, kulture, film me vratio meni najdražoj Wendersovoj fazi, s Alice u gradovima i Paris-Texasom.

  • Nekoliko godina si predavala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pa na Odsjeku filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Je li taj angažman bio tvoj prozor u smjer edukacije? Nedostaje li ti rad sa studentima?

Da, kad me Nikki Hewitt angažirala za suradnju na ALU,  još za vrijeme mog intenzivnog festivalskog života, nisam ni slutila skori karijerni zaokret u tom smjeru (hvala i pozdrav dragoj Nikki!). Nakon ALU slijedio je poziv na UMAS gdje sam nekoliko godina predavala filmološke kolegije. Studenti mi fale, da, ali ne i vanjskopredavački uvjeti rada hehe. No, kompenzaciju sam pronašla u edukativnim programima Kino kluba Split, koji mi pruža i slobodu kreacije predavanja i radionica, ali i dostojanstvene i podržavajuće uvjete rada.

  • U Kino klubu Split si dugogodišnja predavačica, a od nedavno i članica izvršnog odbora. Uskoro se tvoj klupski angažman širi na jedan zanimljiv cjelogodišnji program, koji rekla bih, nalikuje angažmanu koji si imala na fakultetu. Možeš li mi reći nešto više o njemu? Kakva će biti tvoja nova uloga? No prije toga me zanima kada si i kako došla u klub?

Klub mi je valjda bio jedan od prvih momenata života kad sam se preselila iz Zagreba u Split! 2017. upisala sam klupsku filmsku školu, kako bi postala članicom, a uskoro i suradnicom. I da nije bilo Kluba, sto puta sam rekla, umrla bih valjda! U filmofilskom smislu, odnosno, u smislu kroničnog faljenja filmskih programa, filmskih razmjena, tu u Splitu. U Klubu sam dobila najprije praktične alate za bavljenje filmom, i to na radionicama čuvenih protagonista sa scene poput Ante Verzottija i Borisa Poljaka, no onda i od internacionalno prepoznatih filmskih stvaratelja i mentora poput Želimira Žilnika, Karpa Godine i Jean Michela Frodona.

No, što je još važnije, u Klubu mi se otvorila i jedna mreža filmskih entuzijasta, talentiranih filmskih opsesivaca, koji su kroz par godina prešli put od nadahnjujućih suradnika u divne prijatelje, braću i sestre po filmu (smijeh). Jer kao što je Godard jednom natuknuo, za film je ključan ljubavni odnos između redatelja i snimatelja… i stoga je svaki dan na setu (vjerojatno, jer sve je o Godardu polu-mitski!) počinjao doručkom sa svojim direktorom fotografije, Raoulom Coutardom… a ne sa svojom suprugom i muzom Annom Karinom, kako bi se dalo pomislit!

Pored Male škole medijske kulture koju s kolegama izvodim u Klubu već sedmu godinu, novost je Škola nove filmske prakse, kao napredni program mentorskih radionica za umjetnike u različitim fazama realizacije svojih filmova. Fokus je na oblicima pripovijedanja, odnosno, tipovima filmskog izlaganja kojima se ostvaruje autentičan autorski iskaz – u žanrovima umjetničkog dokumentarnog filma, eksperimentalnog film, filma eseja i hibridnog filma. Moj modul, baziran na  individualnom mentorskom radu, polazi od par lakih pitanja kojima pronalazimo svoj autorski glas – o čemu raditi film i zašto, gdje i kako pronaći inspiraciju? A potom razvijamo ideju do priče, odnosno, razvijamo priču kroz strukturu, uz neke nove izazove: kako zaplesti priču u neigranom, eksperimentalnom ili diskurzivnom filmu. Kako pronaći zaplet u dokumentarnoj građi. Kako stupiti u autoreferencijalni dijalog s vlastitom pričom (poviješću), s filmskom tradicijom, s kulturnom memorijom te naposlijetku, metatekstualno, sa samim – filmom.

  • S obzirom na to da posljednjih godina provodiš građanske edukativne programe, koji uključuju rad s filmskim amaterima, filmoljupcima, ljudima različitih dobnih skupina i profesija, kakvom bi ocijenila splitsku sredinu po pitanju filmske pismenosti? Pohađaju li radionice uvijek isti, zainteresirani građani?

Pa osim profesora, tj. 99% su to profesori-ce, osnovnih i srednjih škola, koje kroz Malu školu medijske kulture osposobljavamo za izvođenje nastave filmske umjetnosti (u okviru kurikulumom predviđene nastave medijske kulture), na osnovne edukacijske programe u Klub dolaze uglavnom mlađi ljudi, srednjoškolci i studenti, ambiciozni ili samo znatiželjni, što je sasvim dovoljno za početak. Susrećemo i ljude iz komplementarnih umjetničkih zanimanja koji žele proširiti svoje osnovno polje. No, vrata Kino kluba otvorena su jednako za profesionalce kao i za amatere, a među posljednjima i za one koji su oduvijek koketirali s filmom, kao i za aposlutne početnike. Tako da stvarno pozivamo zainteresirane građane svih dobnih skupina i profesionalnih backgrounda, da prisustvuju našem programu osnovnih radionica (kamere, montaže, zvuka) i javnim predavanjima koja im prethode, a koja su u funkciji filmskih početnica, uvodnika u filmsku pismenost  – koja bi u današnjem dobu hipertrofije slika, doista trebala uć pod krov cjeloživotnog obrazovanja. Kroz vođeno gledanje i analizu filmova recimo učimo osviješteno gledati film, odnosno, odjednom vidimo puno više kada gledamo film jer – čovjek vidi onoliko, koliko zna. Otkrivamo potom što je sve film dok raspetljavamo sve one opskurne pojmove mainstream i art filma, klasika i kultnih filmova, proširenog i metafilma, kao i sve te kategorije rodova, žanrova, stilskih epoha, metoda i struja, oko kojih se lome jezici i izvijaju vijuge. Upoznajemo se i s osnovama filmskog jezika i s kompleksnošću filmskog stila.

  • Zadovoljava li grad potrebe za filmovima različitih usmjerenja? Imamo li publiku?

Gradu fali i art-kino i prava kinoteka, svaki u svojoj funkciji. Sigurna sam da publike imamo za oboje, al trebamo ozbiljnije kurirane programe i prostore na razini za suvremeno AV prikazivanje.

  • Što bi izdvojila kao svoja najdraža i najveća postignuća? Na čemu trenutno radiš?

Pa, sjajno je otvarati filmske festivale pred krcatim kinom Europa ili Tuškancem, dok ljudi sjede po parteru i skalama jer nema dovoljno numeriranih mjesta za sve koji žele bit tu! Ali, nekako, češće se sjetim jednog jedinog telefonskog razgovora s Godardom, u vremenu kad je on već potpuno povučen od javnosti u svom Rolleu u Švicarskoj. Sjetim se i putovanja na Berlinale s Velimirom Grgićem, kad smo “skuvali” Marca Mullera, tadašnjeg direktora Venecijanskog filmskog festivala i valjda najvećeg poznavaoca azijskog filma u Europi, da nam bude selektor za naš “mali” festival. No, sretnem rado i profesoricu s Male škole medijske kulture koja mi je na kraju ciklusa predavanja poklonila dizajnersku ogrlicu s natpisom ‘film nerd’. Kao i studenta kojem se ništa nije dalo, dok mu jedan moj masterclass o filmu-eseju nije dao usmjerenje. Mislim da su u ovim krokijima sjećanja moja i najveća i najdraža postignuća. Sve te minijaturne razmjene zapravo su ode ljudskosti i simfonije smisla. Znakovi da si na dobrom, svom putu. A film na kojem trenutno radim i radit ću idućih par godina, sigurno je u toj kategoriji. Jer je moje polje igre i katarze.

 

Razgovarala Ana Čukušić

Dora Baras, foto: Sunčica Fradelić (2018), Kino klub Split
Plakat za Subversive Film Festival, 2008.
Želimir Žilnik i Dora Baras, foto: Sunčica Fradelić (2018), autorske večeri Želimira Žilnika i Karpa Godine u Kino klubu Split
Otvaranje izložbe Skriveni Grad, foto: Žaklina Antonijević (2023)
Diskurzivni program s Jonathanom Rosenbaumom, Marin Tudor, Dora Baras i Marina Barun, foto: Sunčica Fradelić (2019)
SMOTRA XII, foto: Tina Ljubenkov (2023), prostor Beton kina u Domu mladih
Dora Baras i Dragutin Andrić na radionici kamere Borisa Poljaka, foto: Antonija Šitum (2017)
Radionica montaže u Kino klubu, foto: Dragutin Andrić (2022)
Plakat za 5. Human Rights Film Festival, 2008.