Fran Sokolić: svaki projekt je različit i nosi sa sobom nove izazove i drugačiji pristup 

^{25. 02. 2022}

 

Od 4. do 7. veljače 2022. u Kino klubu Split održala se prva specijalizirana radionica kolor korekcije u Hrvatskoj, a organizirali su je Hrvatski filmski savez i Kino klub Split. Radionicu je vodio Fran Sokolić, istaknuti kolorista prestižnog regionalnog postprodukcijskog studija Teleking iz Ljubljane. Pilot izdanje programa pohađalo je osam polaznika i polaznica, a svoja su znanja i vještine imali priliku usavršavati na profesionalnoj opremi koju su ustupili različiti domaći i inozemni sponzori (Hipermedia, Tangent) te u specijalizranom softwareu za obradu slike Nucoda, firme Digital vision. Radionica se odvijala kroz teorijski dio, praktične vježbe i mentorske konzultacije, a entuzijastična ekipa sa svojim je predavačem provodila i do dvanaest sati dnevno dijeleći čak i pauze za ručak – željni znanja i novih vještina u četiri su se dana razvila prijateljstva i stabilni temelji za buduća izdanja radionice.

Fran ima više od deset godina iskustva u postprodukciji slike i spada među najiskusnije koloriste u regiji, a filmom se počeo baviti kao filmski entuzijast u Samoboru. Profesionalnu edukaciju završio je na specijalističkom kolorističkom studiju UpGrade u Berlinu i danas je angažiran na brojnim filmovima, reklamama, ali i serijama, a nije mu nepoznat ni proces restauracije i digitalne obrade filmova snimljenih na filmskoj vrpci. Sve ovo bilo je više nego dovoljno da probudi našu radoznalost, da pobliže upoznamo njegov put, rad i interese. Pitanja je postavljao Dragutin Andrić, programski koordinator kluba i jedan od polaznika radionice.

 

• Kako si krenuo u svijet filma?

U svijet filma sam krenuo 2000. godine i to sasvim slučajno u Samoboru, odakle dolazim. Netko je trebao točiti pivo na partiju u lokalnom kinoklubu (filmska autorska grupa “Enthusia Planck” – FAGEP op.a.). Znao sam  ljude  i  pitali su me bi li im htio doć pomoć i tako sam došao u klub. Prvo sam krenuo s analognom fotografijom. Mislim da sam u to vrijeme ispucao dva filma, jedan razvio i odmah krenuo u video. Više su me privukle pokretne slike od statičnih. Shvatio sam da me od cijelog tog procesa u nastajanju filma najviše zanima montaža. Tako da sam krenuo s montažom. Tamo negdje 2010-te, 11-te opet sam sasvim slučajno krenuo iz montaže u kolor grejding. 2015. godine sam imao sreću da upišem UpGrade program u Berlinu. Stvari su se posložile, upao sam i krenuo. U Berlinu sam shvatio da sve što sam mislio da sam naučio o koloru prvih četiri, pet godina krivo naučio, ili sam neke stvari krivo shvatio, i krenuo učiti sve ispočetka. I sad još i dalje učim.

• Koji su te programi u FAGEP-u zadržali? Ili neke osobe i predavanja koja su te motivirala i insprirala da ostaneš u filmu?

Kada sam se priključio taman je u to vrijeme krenula radionica za početnike. Trebala je trajati nekoliko predavanja ali se razvukla na nekoliko mjeseci. Ta prva predavanja nam je vodio Tom Gotovac. On nas je sa svojim pričama i svojim pristupom filmu zadržao i zaintrigirao tako da nas film sve više i više počne interesirati.
Idući predavač nam je bio Damir Čučić koji nas je tjerao da počnemo raditi svoje filmove. Tako je moja generacija, nas 5-6 odmah krenila u eksperimentalni film ili u hibrid dokumentarno-eksperimentalnog filma. Radionica se razvukla na par godina gdje smo mi cijelo vrijeme nešto radili i producirali, međusobno komentirali rezultate… to je bio jedan dosta zanimljiv period života i tada sam odlučio da želim u filmskom svijetu i ostati.

Dalje sam kroz različite firme i freelancanja radio na svakakvim projektima. Od edukacija u školi medijske kulture, preko vlastitih projekata financiranih od HAVC-a, do rada na tuđim projektima. U principu sam prošao svašta.

• Gdje si  sada i čime se trenutno aktivno baviš?

Dok sam bio u Berlinu na dvosemestralnom programu iz kolor korekcije UpGrade, dobio sam posao u Ljubljani u slovenskoj firmi Teleking. To je firma koja se zadnjih petnaestak godina isključivo bavi kolor grejdingom i u ovoj našoj regiji je najveća i najstarija koja se s time bavi. Zadnjih pet godina sam tamo, radim kao senior kolorist.

• Koji su ti najveći izazovi na poslu s kojima se susrećeš svakodnevno? Dolazi li do sukoba između nekih pravila struke ili izvedivosti i želja klijenta?

Napomenuo bih da ni jedan projekt nije isti, svaki je drugačiji i nosi sa sobom neke nove izazove i drugačiji pristup. To čini ovaj posao dosta dinamičnim. Zna se dogoditi da imamo sukoba između pravila struke ili izvedivosti i želja klijenta ali uvijek se nađe  kompromis. Ako nešto nije unutar standarda ili po pravilima, pokušamo objasniti klijentu da bi trebalo biti drugačije i iz kojeg razloga. Moramo imati argumente da oni to prihvate. Nema svađe nego mirno razgovaramo kako bi klijent shvatio da je namjera dobra. Najveći izazov je da zadovoljim želje snimatelja ili redatelja a da ujedno i ja dam neki svoj osobni touch tome što radim te da smo svi zadovoljni finalnim proizvodom. Rekao bih da mi je to najveći izazov.

• Iskustvo si stekao u Berlinu i na profesionalnim putovanjima u sklopu UpGrade škole, a kasnije i na različitim domaćim i međunarodnim projektima. Možeš li usporediti prakse na Balkanu i na zapadu Europe? Kolike su razlike u budžetima i koliko utječu na realizaciju projekata?

Što se tiče vremena termini su otprilike isti, za jedan dugometražni film  potrebno je petnaestak dana za koloriranje. Razlika u budžetima je velika. Vani su budžeti puno veći. Druga stvar koja je vani normalna (nekad i ovdje ali ne na svakom projektu) je da se rade testovi prije snimanja koji se onda prije snimanja i testno kolor grejdaju da se vidi sve – i kamera i objektivi i svjetlo, kostimi i scenografija kako bi se dogovorilo kako će sve na kraju izgledati i kako bi se moglo nešto promjeniti  po potrebi. Vani je normalno da se kolorist uključi već u predprodukciju filma, on je dio kreativnog tima od početka. Ovdje to nije baš i nije čest slučaj.

• Nažalost UpGrade program je trenutno zatvoren jer je izgubio financiranje. Što su tvoje preporuke, kako krenuti u svijet kolor grejdinga?

Moram priznati da je ovo dosta teško pitanje. Radi se o specifičnom poslu za koji je potrebna oprema. Oprema potrebna da bi se posao obavio kvalitetno nije jeftina. Prvo treba strpljenje za sjedenje pred monitorom. Drugo, preporučio bih što više vježbe na nekom svom materijalu, ili na tuđem ako su vam ga dali. Potrebno je shvatiti kako uopće funkcionira slika. Koje su mogućnosti opreme s kojom se radi, kako se alati unutar softwarea ponašaju. To su sve teoretske stvari koje se daju naći on-line. Puno toga je samo vježba. Dobar kolorist iza sebe mora imat bar 10 000 radnih sati, što je užasno puno. Treba puno vježbati i imati nekoga tko se s time bavi ko bi im to mogao komentirati, sugerirati i usmjeriti ih na pravi put.

• Za sve koji se žele uključiti u kolor grejding zajednicu, možeš li nam objasniti kako funkcionira?

Postoje konferencije i online druženja osobito sada u ovom periodu (coloristmixer.com op.a.). Prije je bilo više toga u živo na različitim sajmovima opreme i novih tehnologija. Ljudi koji su u tome profesionalno pet do deset godina su se na neki način već upoznali ili online ili u živo. Kada je osoba u tome čak i neki kraći period toj osobi nije problem doći do vrhunskog koloriste i pitati za savjet ili postaviti pitanje. Svi su užasno otvoreni i žele pomoć baš iz tog razloga jer ne postoji škola gdje bi to mogli naučiti. To je nekad jedini način da se dođe do informacija, savjeta i znanja, da se pita nekoga tko se s time već bavi duže vrijeme.

• Ko po tebi ima najbolje predispozicije za postati izvrstan kolorist?

Ljudi često misle da montažeri postaju najbolji koloristi, no po meni najbolji kolor grejderi su snimatelji. Snimatelj je taj koji razumije sliku, zna što je slika, što je kamera, što je svjetlo. Ustvari mislim da bi snimatelji bili puno bolji od montažera. Snimatelj kojem dosadi raditi na terenu se uvijek može prebacit u kolor grejding.

• Ovo je prva radionica kolor grejdinga u Hrvatskoj. Objasnio si da su oprema i software za koloriranje usko specijalizirani, često skupi i teško dostupni. Tangent nam je posudio konzolu, Hipermedia referentni monitor, Digital vision program za obradu slike. Što misliš koliko naši trenutni klupski uvjeti mogu pomoći početnicima da krenu razvijati svoje vještine? Misliš li da postoji potreba za češćim održavanjem ovakvih radionica?

Radionica ovog tipa definitivno može pomoći početnicima ako ih to zanima, da imaju malu bazu u klubu od koje onda mogu krenuti dalje. Mislim da bi bilo dobro da je više ovakvih radionica. Recimo da se održavaju jednom godišnje i u drugim gradovima Hrvatske. Sigurno postoje  mladi ljudi koje grejding zanima a nemaju kako doć do informacija ili početnog znanja. Ljudima s talentima i interesima takva bi radionica pomogla da se profiliraju. Mislim da je radionica koju smo sad organizirali u Splitu, radionica koja bi ih usmjerila, objasnila i pokazala im osnove.

• Polaznici radionice imali su prethodno iskustvo i upoznati su s filmskom produkcijom, no samo je troje imalo konkretno iskustvo kolor korekcije. Jesu li različite razine iskustva i znanja otežavale vođenje radionice?

Ista takva situacija je bila u Berlinu. Bez obzira što su neki imali više znanja a neki su bili početnici, čak i i na uvodnim predavanjima, svi su naučili nešto što nisu znali ili su znali krivo. Ta prva predavanja su nas resetirala da krenemo učiti ispočetka. A uz to polaznici koji znaju nešto više u zajedničkom radu to svoje predznanje dijele sa ostalim polaznicima i pomažu im savjetima.

• Na radionici smo obrađivali 8-bitnu sliku koju su polaznici većinom donijeli sa sobom. Smatraš li da bi ubuduće trebalo pripremiti višebitne slike na kojima se može kvalitetnije kolorirati?

Ovaj koncept mi je ok osobito zato što se radi u kinoklupskim uvjetima koji ne uključuju high end opremu. Članovi rade na opremi s kojom raspolažu te je ok da nauče koliko mogu na tom materijalu radit i koliko mogu iz njega dobit. U jednom trenu kad budu imali bolji materijal će im biti puno lakše jer će iz takvog materijala moći dobiti više a imaju iskustvo s ranijim materijalom.

• Kako bi definirao svoj stil i utjecaje?

Ne znam bih li rekao da imam svoj stil. Utjecaje isto. Pratim što rade ostali koloristi po svijetu. Ustvari kada radim, uglavnom slušam input od snimatelja i onda na temelju njegove ideje pokušavam dodati nešto svoje. Pazim da tu njegovu bazičnu ideju ne promijenim, samo da dam nekakv svoj touch – ali opet svaki projekt je drugačiji pa svaki put dodam nešto drugačije. Nemam svoj look.

• Vidiš li razliku na materijalu koji je sniman na vrpci i koji je sniman digitalno?

Radio sam na i jednom i drugom materijalu; razlika je. Film ima puno veći dinamički raspon i ne dolazi do klipanja u bijelima ili u crninama na filmu, dok u digitaliji dolazi. Klipanje znači da ne dolazi do gubitka detalja u pod ili pre eksponiranim dijelovima slike (signala) pa slika izgleda prirodinije. Sam proces je malo drugačiji, ne pretjerano. Rekao bih da je za mene prirodnije raditi na materijalu s vrpce, lakše je. Ima ljudi koji više vole digitaliju. Meni je draže raditi na filmu samo je prilika za to puno manje.

• Spomenuo da radiš i na restauraciji arhivskih filmova. Možeš li reći malo više o tom procesu?

Restauracija filmova radi se u sklopu Telekinga. Restauracija je dosta dugačak proces. Prvo treba pogledati sve postojeće kopije, zatim najbolju pogledati u kinu jer je ta referentna, nakon toga slijedi ručno čišćenje i pranje filma, pa skeniranje i digitalno čišćenje i tek onda rad na filmu. Tu su i etički problemi, koliko se film treba čistiti i što se na tom filmu čisti, što se stabilizira i što se ne stabilizira, što je nastalo u kameri a što je nastalo prilikom kopiranja. To su procesi koji traju po nekoliko mjeseci. Recimo, samo čišćenje filma je proces gdje se sjedi pred monitorom i čisti se jedan po jedan frame filma.
Isto kod restauracije, ako je bilo tko od originalnog autorskog tima živ onda je ta osoba savjetnik za sliku i za zvuk.  Ako te osobe nema onda se znaju formirati komisije u kojima sjede različiti predstavnici iz društava snimatelja, montažera… koji daju svoja mišljenja u kojem smjeru treba ići. Te smjernice nisu uvijek dobre ili u skladu s originalnim zamislim autora tako da je to dosta zeznut proces. Također, treba paziti kako su filmovi iz tog perioda izgledali, kako je izgledao materijal na kojem se to snimalo, koje su bile njegove karakteristike. Kada autor nije živ, proces zna trajati još i duže.

• I sam se autorski baviš analognom fotografijom i filmom i to na 16mm i  35mm?

Sve je krenulo prije jedno dvije godine, kada je počela korona i lockdown. Bio sam doma i trebao mi je hobi da izdržim nedostatak socijalizacije. Tako sam se sjetio priče s početka o svoja dva ispucana analogna filma i jednom razvijenom i imao sam doma stari analogni aparat koji sam odlučio upogoniti. Počeo sam kupovati nešto filmova i ispucavati ih. No, foto studiji nisu radili pa sam imao problem gdje ih razviti. Krenuo sam s idejom da sam kupim kemiju i da razvijam doma filmove. Razviti crno bijeli film kod kuće nije neki veliki problem. Onda sam u jednom trenutku razmišljao zašto ne bih pokušao doma razviti i kolor film pa sam nabavio i kemiju za razvijanje kolor filma. Onda sam shvatio da kako sam stalno doma i nemam što za raditi trošim jako puno filma, a film nije jeftin. Čitajući po internetu shvatio sam da se može fotkati i na stari i novi filmski materijal. Imao sam sreću da sam od prijatelja producenta dobio kompletne ostatke tj restlove filmskog materijala na kojem su prije desetak godina snimali reklame a njemu to stoji u frižideru i zauzima mjesto. Imao sam sreće i da sam dobio velike količine tog starog filma kojeg koristim za fotkanje i to mi je nekako postao hobi i umjetnički izričaj. Među materijalima koje sam dobio ima i 16mm filma te sam razmišljao zašto onda ne bih probao nešto i snimiti i na šesnaesticu. Tako da sam u jednom trenutnu nabavio 16mm kameru i počeo  se i s time malo zezati. Trenutno radim na materijalu za novi eksperimentalni film nakon jako dugo vremena.

• Postoji li razlika u 35mm vrpci namjenjenoj za fotografiju i za film?

Razlika postoji, vrpca za film ima još jedan ramjet ili Anti-halation sloj koji spriječava grebanje filma i refleks svijetla nazad na ramjet ili Anti-halation sloj. I još, kod vrpci za film postoje daylight i tungsten filmovi tj vrpce za umjetnu rasvjetu i dnevno svjetlo. U fotografiji uglavnom svi filmovi vuku prema daylight filmu. U principu je sama struktura filma ista osim tog jednog dodatnog sloja.

• Što bi preporučio mladim članovima u Kino klubu? I imaš li kakvu napomenu za kraj?

Neka eksperimentiraju i neka se igraju. Neka rade što god hoće i iz toga će se sigurno nešto desiti. Još bih za kraj napomenuo kako je ideja za ovu radionicu zapravo ideja Borisa Poljaka. Kada sam se vratio iz Berlina Boris me nazvao i pitao bih li htio održati radionicu kolor korekcije. Onda se to malo odužilo i razvuklo. Tako da je ovo splitska ideja.

 

Oblikovanje teksta: Sunčica Fradelić
Tehnička podrška na radionici: Franko Sardelić Kolinac

—

_{Radionica se održala u suradnji s Telekingom, uz pokroviteljstvo Hrvatskog filmskog saveza i Hrvatskog audiovizualnog centra, a sponzorirali su je Hiperprodukcija, Digital Vision i Tangent. Rad Kino kluba Split podržavaju Hrvatski audiovizualni centar, Grad Split, Zaklada Kultura nova i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.}