Rino Efendić: Nije važno, umjetnost jedina može mijenjati svijet

Piše: Antonija Šitum

„Za razliku od svih autora koji obično kažu da su se već kao djeca s nečim  počeli bavit, ja se već kao dijete nisam s ničim bavio“, tim riječima počinje pričati o svom životu posvećenom slikopisanju Rino Efendić, fotograf, suosnivač umjetničke udruge KVART i dugogodišnji član Kino kluba Split u kojem vodi seminar Alternacije.

POČECI BAVLJENJA FOTOGRAFIJOM

„Tada su se u našem školskom sustavu, rekli bi danas, a tada u sistemu socijalističkom, u okviru tehničkog odgoja izučavale vizualne umjetnosti- film i fotografija posebno jer je svaka škola imala laboratorij i fotosekciju, neki malo opremeljeniji fakulteti čak i kinolaboratorije. Postojala je ideja da se u okviru tehničkog odgoja u osnovnoj školi đake upozna s fotografijom kao jednim od oblika tehničke kulture jer je tadašnja fotografija, crno-bijela započetak, zapravo zahtijevala jednu finu količinu tehničkih znanja koje ste morali svladati da bi došli do fotografije kao konačnog produkta. Tako sam ja odmah otpočetka zamrzio laboratorij i sanjao o polaroidu i ovome danas… što odmah vidiš čim slikaš“- prisjeća se svojih početaka Efendić, uz smijeh dodajući da se danas vraća starim tehnikama od kojih je i krenuo. „To je bilo vrijeme kad smo na kioscima mogli nabavit’ ugledne strane časopise kao što su bili Photo, ili njemačke neke magazine, a kasnije čak u knjižari Jugoslavija na Rivi smo se mogli opskrbit’ monografijama svjetskih fotografa u sklopu edicije Apperture, i to ne monografijama praških i ruskih autora, nego američke i europske fotografije za koje se jedan dio nas, među kojima sam i ja, odmah zalijepio“, objašnjava kako se u tom spontanom spletu okolnosti krenula razvijati njegova strast prema fotografiji. Pri tome ne zanemaruje ulogu fotoklubova kao ishodišnih mjesta koja su katapultirala mlade još neizbrušene talente prema daljnjem profesionalnom usavršavanju. „Postojao je cijeli jedan sklop fotoklubova, u kojima se za razliku od kino klubova, vezanih za postupke kasnije prepoznate kao avangardne, ustoličio princip tzv. umjetničke fotografije koja je raznim intervencijama i grafičkim postupcima vodila fotografiju prema nekoj likovnosti, slikovnosti… i kao takva putovala po  izložbama u sistemu u kojem ste mogli zarađivat bodove pa tako doći do zvanja amatera, majstora fotografije… Većina tih fotoklubova bili su estetski usmjereni prema praškoj školi. Mene i moje društvo, koje će se kasnije naći i u Umjetničkoj školi, više je interesirala  američka edicija živog dokumenta, čista fotografija bez intervencija i kasnijih laboratorijskih obrada… u doticaju sa cestom, s ljudima, s pristupom koji nije artificijelan i prema ljudima okrenut kao safari, nego više sa nekom empatijom“, nastavlja priču Efendić, prisjećajući se najranijih utjecaja koji su na njega ostavili određeni autori i skupine. Unatoč toj, kako kaže, mladenačkoj želji da mijenjaju estetike, ali i to nešto u sebi, fotoklub im je bio važan jer su tamo, između ostalog, sreli Peru Vrankovića, Feđu Klarića, Marija Javorčića i neke druge fotografe koji su bili vezani  uz Slobodnu Dalmaciju i koji su isto tako njegovali sličan odnos prema ‘živoj’ fotografiji.

RANI UTJECAJI

Upravo je ta živa fotografija američke provenijencije izvršila jedan od najvećih utjecaja na formiranje Efendićevog  senzibiliteta.

„Preko tih monografija  dobio sam priliku listati fotografije Diane Arbus, poznate američke fotografkinje, zatim fotografije jedne skupine autora okupljene oko projekta Farm security administration, koja je dobila zadatak da snima siromašne farmere u doba Depresije. Tu spadaju fotografije Dorothee Lange, Walkera Evansa… kasnije je došao Robert Frank koji je dobio Guggenheimovu stipendiju, kupio Volkswagen i Lajku i otišao na putovanje po Americi gdje je snimio antologijske fotografije, izdane u knjizi Amerikanci, za koju mu je Jack Kerouac napisao uvod. Frank je značajan autor u filmu  i fotografiji čija mi se estetika pokazala naročito bliskom“, otkriva Efendić i nastavlja: „Mi smo svoja znanja crpili iz tih monografija i odgajali sami sebe, gledajući autore u  želji ne da nešto kopiramo, nego da smo jednostavno u dobrom filmu. Uživao sam u dobrim fotografijama, a imao sam i tu povlasticu da sam kao dijete gastarbajtera vrlo rano mogao otputovat’ do Njemačke, gdje sam se gušio u vrhunskim fotografijama ruskog umjetničkog eksperimenta ( jedan od tih autora upravo dolazi u Zagreb, Alexander Rodchenko), zatim fotografijama Bauhausa, i onima koje se kasnije naslanjaju na nadrealizam… Naravno da su svi ti modernistički, avangardni, eksperimentalni postupci vrlo brzo prepoznali fotografiju, pogotovo Dada čiji su inženjeri poput George Grosza, Hannah Hoch, zatim John Heartfielda,  čije su naslovnice ismijavale Hitlera i nacizam, a koji se odrekao njemačkog imena Helmut Herzfeld, izmislili postupak fotomontaže“, tim riječima zaokružuje jedan period svog života o kojem ima vrlo živa sjećanja, i koji je izvršio presudan utjecaj na razvoj njegova kasnijeg fotografskog senzibiliteta. „Listajući tu bogatu fotografsku ostavštinu i dolazeći u doticaj s raznim pravcima ima’ sam priliku svoj svijet organizirat’ oko fotografije…Moj Pariz i moj London tada su ispali napušteni prostori…plaža Bačvice, miris propadanja…“, poetičan je u prizivanju slika iz faze romantične zanesenosti kad je manijakalno čitao i bio u ulozi „šetača sa zadatkom“, koji između soliranja i nesoliranja hvata momente, provlači se kroz gužve na koncertima, traži svoj prostor tišine gdje nema lica, samo prostranstvo koje priziva čin gledanja.  „Mogu ako se eventualno udaljim od svog rada pa pogledam malo sa strane, reći da je ta neka fotografija praznog prostora ostala na neki način moj zaštitni znak. Mislim da je bila Ivana Popović, naša pokojna kreatorica koja je rekla da sam fotograf ničega“, skromno i sa dozom lucidnog humora progovara o svom autorstvu Efendić.

80-E I SREDNJA ŠKOLA

Linearni tijek našeg razgovora uveo nas je u malo življe 80-e, period u kojem Novi val zamjenjuje Nove tendencije, a Efendić u srednjoj Umjetničkoj školi u Splitu sklapa čvrste spone sa ljudima sličnog senzibiliteta, trasirajući put prema onome Ničemu koje postaje autoironični krik prijeratne generacije.

„Split je u to doba bio dosta živahan, pogotovo Umjetnička škola…Došli su nam mladi profesori sa studija – Žuvela Gorki, profesorica Šverko iz Amerike, Nikša Blajić iz Praga gdje je završio kameru, Momčilo Golub koji je izvršio enorman utjecaj; njegova predavanja su se slušala s posebnom pažnjom… Zamislite srednju školu u kojoj smo  čekali navečer da se svi iskrcaju pa bi preko noći ostajali u školi. Bio je  veliki lab i postojala je grupa ljudi koja se tu rado okupljala pa smo brže bolje hodnik pretvorili u galeriju“, s  vedrinom priča o tim danima. „Galerija se zvala Nije važno. Vidite kako se mi u Splitu odma’ svrstavamo u neki svoj umjetnički svijet, kao nešto nevažno, sa strane. Meni je super taj naš izlazak… umjetnički svijet iz galerije Nije važno“, poentira sukus priče Efendić, dodajući da je njegova generacija iznjedrila sve skupa 7-8 izložbi, a mnogi od njih su i kasnije nastavili baviti filmom i fotografijom, među kojima i on sam. U to vrijeme je bilo jednako živo i u Zagrebu, gdje časopis Polet nakon dugogodišnje stanke doživljava svoju renesansu, okupljajući oko sebe nemali broj književnika, novinara, vizualnih umjetnika, među kojima i Borisa Cvjetanovića, s kojim se odmah prepoznao, a koji mu je kasnije 1995. U KIC-u organizirao i izložbu. „Kako sam ja u Zagrebu sa strane pratio tu scenu i imao priliku upoznat’ sve te protagoniste… i Stilinovića, i Marteka, i Trbuljaka, uočio sam da su to prije svega izvanredni ljudi, neka superiorna inteligencija koja samu sebe stalno čačka, na duhovit način“, progovara o tadašnjem duhu generacije koja se, bez obzira na međusobne razlike, napajala na istom izvoru jedne humane vizije života, koja promatra sebe i svijet oko sebe s dozom neusiljenog humora.

POVIJESNO NASLJEĐE  FOTOGRAFIJE I NJEZINA POZICIJA DANAS

Što je od te vizije ostalo danas nakon što su digitalnom revolucijom video i novi mediji preuzeli primat nad fotografijom koja je i sama postala dio tehnologije koja na neki način svakom omogućuje da bude fotograf?

„Digitalna fotografija je okrenula sve naopačke, došlo je vrijeme prevrednovanja svih vrijednosti, sad se ponovno sve to skupa drugačije čita… Da li je digitalna fotografija baš prava fotografija? Sigurno je fotografija, brzo nas je navikla na neke stvari… Boris Cvjetanović je jednom dobro rekao da smo prije razmišljali pa snimali ( jer smi imali samo 12 snimaka u aparatu), a sad prvo snimamo pa razmišljamo“, objašnjava svoje viđenje Efendić koji priznaje da i sam nije uspio odoljeti čarima nove tehnologije čije mogućnosti, kako kaže, istražuje kad se igra.  „Danas je puno toga lakše bez tog dijela koji je analogni, a koji je zahtijevao znanja iz puno područja… fizike, optike, kemije. Uzmimo na primjer jednu klasičnu izložbu fotografija i jedno jutro instagrama s 9 milijardi fotografija; neka nova pitanja danas fotografiju opsjedaju… možda još ne znamo zapravo o čemu se radi i na koji se način približit’ tome. Vidim da se određena količina ljudi još uvijek tvrdokorno drži filma i analogne fotografije. S druge strane, fotografije koje su se prije prodavale kao hand made napravljene, danas se printaju na museum papirima koji su bezkiselinski, toneri garantirano sto godina traju, događa se tehnološki pomak prema nečemu čiji doseg još ne možemo procijeniti …za analognu fotografiju znamo koliko je trajna i što  sve je dok god digitalne postoji taj strah od nestajanja slike, podataka koji se vremenom mogu izgubiti… S takvim problemima se danas nosi muzejsko-dokumentacijska praksa, koja nastoji pronać’ sredstva kako to sačuvat’ za budućnost“, objašanjava problematiku skupljanja i očuvanja fotografske baštine u muzeološkom kontekstu, u kojem je fotografija istovremeno muzejski predmet i dokument jednog vremena.

„Fotografija se otpočetka nastojala udaljit’ od poimanja da ju se uzima kao priljepak umjetničkim novim praksama, i zapravo je odigrala ogromnu ulogu… performansa bez dokumentacije nema, na primjer. S druge strane su se projekti fotografski na neki način čistili od slikarsko-umjetničkih postupaka koji su je vukli u pretjeranu manirističku formu. Imena koja sam već spominjao su je oslobodili takve umjetnosti i utrli joj put da se afirmira kao samostalan medij“, naglašava povijesnu ulogu fotografije i smatra da, unatoč promjeni vrijednosnih odrednica u smjeru prevage (digitalnog) impulsa ideje nad materijalnošću medija, fotografija i dalje stoji uz bok videu i novim medijima.

Primjer za to je Kvart, udruga za suvremenu umjetnost kojoj je Efendić suosnivač, a koja od 2006. okuplja umjetnike u uskom okruženju kotara Trstenik, s ciljem da  umjetničkim intervencijama u širem lokalnom području, kombinirajući različite medije suvremene umjetnosti, promišljaju tekuće probleme i angažiraju sugrađane.  „Šitum, Brkić i ja smo se na neki način izdvojili iz te nekakve centralne pozicije vječnih podruma, Galića, centra grada… u svoj stambeni kvart, pogotovo zato što smo tada primjetili da tu oko nas žive još 7-8 ljudi koji bi se mogli kvartirat’ i eto, uspjeli smo sve do danas trajat’ i na različit mjestima radit’ te naše događaje“.

PRVI SUSRET S KINO KLUBOM SPLIT, STUDIRANJE, PEDAGOŠKI RAD

Kako i u kojem je trenutku svog razvojnog puta od djeteta koje manijakalno sabire monografije do afirmiranog fotografa prepoznatljivog senzibiliteta,  naišao na Kino klub Split, pitanje je koje se nameće.

„Kad ste u fotografiji, onda ste i u filmu na neki način, vrlo bliska je ta formula. Imali smo tu sreću da je kasnih 70-ih i 80-ih Split bio fino malo središte Sabora alternativnog filma, gdje smo mogli na licu mjesta pogledat’ tadašnju produkciju svježih autora iz splitskog Kino kluba, i iz cijele tadašnje Jugoslavije. U Klubu je postojala kinoteka gdje su se gledali filmovi, poslije čega se obavezno išlo dolje u Klub koji je uvijek bio pun ljudi iz svih mogućih medija, od književnosti do filma. Navečer smo se tu okupljali i družili, i to je iskustvo koje nam je bilo jako značajno… jer smo se mogli na licu mjesta obrazovat’“, prisjeća se Efendić tih godina prije odlaska u neke nove prostore akademskog širenja vidika. „Kasnije sam otišao u Zagreb, gdje sam više studirao nego što sam završavao studije, tako sam se nakon dvije godine Filmske akademije prebacio na povijest umjetnosti i etnologiju koju isto tako, nakon par godina, nisam završio, nego sam otišao dalje. Imao sam tu sreću da sam to mogao objasnit’ sebi i drugima da me više zanima studiranje, nego završavanje“, objašnjava svoju životnu poziciju koja se ne povodi za parametrom uspjeha već pounutrenjenih vrijednosti. „Mogu kazat’ da sam i na Akademiji i na povijesti umjetnosti zaista ima’ prilike slušat’ vrhunska predavanja i vrhunske ljude koji su zapravo izvršili definitivan utjecaj na mene, i uopće na tu moju  radioničarsku praksu kojoj sam ostao vjeran… predavanja Radovana Ivančevića, Vere Horvat Pintarić i iks drugih ostavili su mi tu neku ideju predavanja i rada s ljudima po humanističkoj paradigmi, koja je sada već zastarjela i više se ne troši“, s nostalgijom priča Efendić koji je po povratku sa studija neko vrijeme predavao i u Srednjoj umjetničkoj školi, gdje je s obzirom na ratne prilike, nedostatak novaca i uopće mogućnosti da dođu do materijala, donosio učenicima sve što je imao te im nastojao prenjeti što više informacija na način na koji su i njega podučavali.  „Vera Horvat Pintarić nas je upozorila na jednu značajnu knjigu, Rilkeovu Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, u kojoj u jednom pasusu govori: Gledam i učim gledati. Mogu reć’ da je „gledati i učiti gledati“ osta’ moj stalni životni moto“, zaključuje Efendić koji u Kino klubu Split od 2016. vodi seminar iz područja analagnog filma i fotografije.

DRUGI SUSRET S KLUBOM: ČUDOTVORNA TVORNICA SINJSKA

Do ponovnog susreta s Kino klubom Split, koji je uskoro urodio plodonosnom suradnjom došlo je nakon Radionice eksperimentalnog filma koju je prije nekoliko godina održao Boris Poljak, a na koju se Efendić prijavio kako bi snimio vlastiti rad.  „Činilo se da me put – tim nekim logičkim slijedom od fotografije do bavljenja videom, instalacijama, zvukom – sve više vodio prema Klubu…Budući da sam imao neki svoj video materijal snimljen u napuštenoj tvornici Dalmatinka u Sinju i intervjue sa radnicama, na neki način sam želio spojit’ te riječi, tu sliku i sve skupa… u Klubu se pojavila prilika jer je Boris Poljak  držao Radionicu eksperimentalnog filma tako da sam iskoristio priliku i upisao se na radionicu na kojoj je napravljen taj film Čudotvorna tvornica sinjska, po analogiji obrata na Čudotvornu Gospu Sinjsku“, otkriva dodajući kako je pola Sinjana bilo ljuto na njega, dijelu je bilo smiješno, a dio njih su ga gledali mrko. „Najbolji je zapravo tekst koji govori inženjerka radnica,  u kojem bistro i fino objašnjava poziciju Tvornice kao proširene obitelji. One su tamo zaista bile unutar svoje ‘ženske obitelji’ i napokon su dobile priliku da se izbore za svoju poziciju izvan tradicionalne uloge neviste… Imale su svoju plaću kojom su mogle slobodno raspolagat’ zbog čega se promijenila njihova pozicija i unutar obiteljskog doma“, objašnjava ne samo ekonomski, nego i širi društveni značaj pogona Dalmatinke. „Devedesetih se obrće to sve ponovno, događa se jedan konzervativan obrat u društvu… Naravno da je lako istjerat’ par tisuća radnica iz Jugoplastike, iz Dalmatinke, pozatvarat’ te tvornice, iako vidimo da sa škverovima to ide dosta teže“, ne krije svoj stav Efendić prema lošoj situaciji u kojoj se hrvatsko društvo u cjelini našlo. Unatoč zastojima na globalnom planu, on uspijeva realizirati svoj film i na poziv Sunčice Fradelić, po završetku radionice, dolazi u Klub gdje počinje i sam voditi radionice. Priznaje da mu je to izvrsno došlo jer mu je omogućilo da spoji svoje razne interese i predoči ih u radionice kod kojih je, zapravo, više naglasak na istraživanju i razgovoru s ljudima, iz kojih se onda iznjedri pokoji rad kao rezultat svega toga. „Danas zapravo u Kino klubu nastavljam tu neku svoju praksu predavačko – radioničarsku s velikim zadovoljstvom jer na neki način mogu razgovarati ponovno s ljudima, uputit’ ih na neke prakse, dobiti od njih povratnu reakciju …uvijek sam ja učio više od ljudi kojima sam predavao nego oni od mene“, smije se.  „Pokazalo se da ljudima više odgovara ta ‘opuštena’ verzija umjesto one klasične školske gdje ih se tjera da moraju nešto proizvest’ u zadanim uvjetima“, smatra Efendić objašnjavajući  kako je intencija njegovih radionica, a i Kluba generalno da se „ljude izvadi iz te učmale svakodnevnice te da u Klubu pronađu mjesto u kojem mogu svoje neistražene, nedovršene, neiskazane ili bilo kakve interese istraživati i izraziti na licu mjesta“.

Efendić ne odvaja svoju predavačku praksu od umjetničke:
„Ljudi imaju običaj da me pitaju zašto ne izlažem, a ja im kažem da stalno izlažem. Ja od umjetnosti živim na drugi način… nikad nisam sjašio s te ideje da umjetnost ne samo da može, nego trenutačno jedina može mijenjat’ svijet. Mogu jedino svjedočit’ svoju poziciju… Ako sam ja svijet, onda je mene promjenila“, poentira u lirskom tonu, pošteđenom svega onog što nije važno.

O POVIJESTI LABA I SEMINAR ALTERNACIJE

U samom kutu  klupske sale postojao je jedan mali neiskorišteni prostor koji je služio kao odlagalište starog namještaja i neispravne tehnike. Zahvaljujući željama članova, a zatim i nastojanjima da ostvare mogućnost rada s filmskom vrpcom, raščišćen je prostor, uređeni su zidovi i pod, uvedena je voda,  izrađen namještaj, nabavili su se materijal i kemija… Laboratorij je konačno pokrenut 2015. pod nazivom Kinolab16,  i tada se održavaju prve radionice analognog 16mm filma u Splitu i Sarajevu. Rinovim ponovnim dolaskom u Klub 2016. djelovanje laba u još jednom formatu bio je ipak logičan, a ne čudotvoran slijed.

Seminar koji vodi Rino, nazvan Alternacije, traje čitavu godinu i otvoren je za sve građane.  Sastoji se od tri različite cjeline koje obuhvaćaju set teoretskih predavanja o analognoj fotografiji u povijesnom kontekstu razvoja filmske umjetnosti, predavanja o digitalnoj tehnologiji i pionirima video umjetnosti, te vježbe nazvane Paper movies koje su inspirirane medijskim istraživanjima Branka Vučičevića. U cjelini je seminar posvećen alternativnim pristupima pokretnoj slici, kako onoj s filmske vrpce, tako i svim ostalim formama slike i pokreta, a razvio se iz tradicije Kino kluba koja počiva na autorskoj slobodi, kao i iz Efendićevih vlastitih estetskih i svjetonazorskih preokupacija.  Ipak, filmska vrpca kao materijal se gubi iz uporabe, te je svaka inicijativa i zalaganje za njeno očuvanje, zalaganje za autentičan oblik izražavanja.

„Bila je velika peticija koji su potpisali mnogi od Tarantina, preko Abramovićke do Scorsesea, da se Hollywood ne rješava tek tako filmske trake i pogleda kroz analognu kameru.  U nas se zbog jeftinoće i praktičnosti ta digitalija ipak afirmirala kao broj jedan“, objašnjava svoje viđenje Efendić, svjestan zasićenosti malog tržišta ponudom, kao i iluzornog osjećaja da tim mašinicama koje nosimo u džepu možemo vrlo brzo i lako snimiti i montirati sliku u pokretu, ponekad možda i misleći da time što radimo snimamo film. „Napravljene su procjene koliko traka poskupljuje filmsku produkciju pa se vidi da, recimo, kod 16 mm filma produkcija poskupljuje za jednu trećinu ako se ide na snimanje na traci, razvijanje filma i cijeli daljnji postupak montaže i svega skupa“, pojašnjava ipak ne gubeći nadu:

„Još uvijek postoje kolektivi umjetnički koji se bave isključivo filmom na traci; ništa to nije anakrono, dapače, nije dobro da taj vid zanata, koji je prekrasan i jedinstven, ispustimo iz ruku“, zaključuje.