Tibor Keser: Važno je progovarati o velikim temama na hrabar način

^16.11.2025

Tibor Keser jedan je od najistaknutijih i najnagrađivanijih hrvatskih producenata. Sudjelovao je u nastanku brojnih filmova različitih rodova, trajanja i formi – igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih, hibridnih te televizijskih serijala – od kojih je impresivan broj ostvario značajne uspjehe i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Aktivan je član profesionalnih mreža kao što su EURODOC, Berlinale Talents, Ji.hlava Emerging Producers te EAVE (European Audiovisual Entrepreneurs). Hrvatski audiovizualni centar izabrao ga je 2024. za hrvatskog predstavnika u uglednom programu Producers on the Move u sklopu filmskog festivala u Cannesu. Dugogodišnji je član Kino kluba Split i Hrvatske udruge producenata. Godine 2019. osnovao je produkcijsku kuću KOMPOT, usmjerenu na projekte etabliranih autora iz Hrvatske i regije koji hibridnim ili neočekivanim pristupom žele doprijeti i do međunarodne publike.

Povodom upravo održane radionice produkcije, s Tiborom je razgovarala Sunčica Fradelić.

• Kako si se počeo baviti produkcijom?

Produkcijom sam se počeo baviti tek pred kraj svog trećeg desetljeća života, kad sam već isprobao neke druge potencijalne karijere i završio studij ekonomije; taman negdje kad je u Hrvatskoj nastupila kriza 2008. godine, sve je najednom (opet) postalo nesigurno i stvarno sam se zapitao kako ću provesti ostatak života. Filmovi su me oduvijek zanimali, bio sam i dosta velik filmofil, no istodobno sam osjećao i da imam poduzetnički duh kao i da volim biti blizu stvaralačke energije. To me dovelo do odluke da ostavim sve iza sebe i upišem studij produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, priznat ću – uz ponešto muke; danas na tom istom studiju i predajem u zvanju docenta. Profesionalno radim filmove već više od deset godina, a moj IMDb profil broji 50-ak naslova svih formata.

• Radio si na brojnim projektima, niskobudžetnim, visokobudžetnim, komercijalnim – možeš li opisati izazove producenta s kojima se suočavaju u različitim financijskim i infrastrukturnim kontekstima?

Producenti se prirodno bave financiranjem, ali sebe ne volim smatrati samo takvim tipom producenta. Meni je iskustvo pokazalo da da bi bio dobar producent moraš biti podjednako spretan i u ljudskim odnosima, psihologiji, vremenskoj prognozi, ali i razumjeti kulturne politike, zakone i pravo, društvene navade i strane jezike, kao i naravno pratiti baš sve što se događa u medijima te naravno svim vrstama umjetnosti. To je baš multidisciplinarna praksa. Najveći izazov je kad se radi na filmu (odnosno projektu, koji ima želju postati film) koji ima veliku stvaralačku ambiciju, pronaći put van granica Hrvatske; tad se socijalni krugovi rastežu i šire i na Europu i dalje, set potrebnih vještina raste, a posao postaje još zanimljiviji zato što moramo pronaći put i do nekih publika koje možda ne poznajemo.

Ovo je definitivno izuzetno dinamično zanimanje, niti jedan film nije isti, a dobar producent će morati stalno učiti i razvijati se. Osobno me zanima i izgradnja institucija svih tipova, od podržavanja klubova i svih amaterskih oblika bavljenja filmom pa do izgradnje održivih javnih sustava kulturne proizvodnje kroz razne agencije i manifestacije pa sve do nekih vrsta strukovnog i sindikalnog udruživanja kako bi kvalitetni pojedinci mogli raditi i stvarati, a da pritom nemaju baš stalno osjećaj egzistencijalne tjeskobe.

• Na koliko filmova si do sada radio i imaš li neke koje bi izdvojio?

Prvih nekoliko godina karijere sigurno nisam znao reći “ne”, niti sam htio – tražio sam prilike za steći iskustvo – na taj sam način ostvario stvarno velik broj suradnji, više od pedeset sigurno. Naravno da nije svaki film u potpunosti zaokupio moj život na jednak način, ali baš svaki film, kratak ili dug, velik ili malen, prolazi kroz slične situacije, samo su ulozi i odgovornost drugačiji. Tako da je uvijek dobro nešto raditi, razvijati, snimati, distribuirati – u biti komunicirati sa strukom, a onda i publikom, kroz razne društvene kontekste.

Izdvojio bih sigurno “El Shatt – nacrt za utopiju” redatelja Ivana Ramljaka (koji je snimio i “Mirotvorca” ove godine) koji se pokazao kao veliki uspjeh, pogotovo u Dalmaciji, te je zahvaljujući Alenu Munitiću i ekipi Festivala mediteranskog filma Split postao najnagrađivaniji i najgledaniji dokumentarac te godine. Kako sam taj film sam i distribuirao, pomogao mi je stvoriti i razviti odnos prema tome što stvarno hrvatsku publiku zanima i privlači, što mi je sigurno pomoglo pri donošenju nekih strateških odluka i dovelo do toga da moj sljedeći dugometražni film “Fiume o morte!” redatelja Igora Bezinovića postane najgledaniji hrvatski dokumentarac svih vremena! Naravno, zasluga nipošto ne pripada samo meni, već i mojoj ekipi iz udruge Restart iz Zagreba koja je obavila odličan posao pri distribuciji, kao i činjenica da je taj film imao čvrstu bazu u samom gradu Rijeci, zahvaljujući Bobi Mišković koja vodi tamošnje Art-kino Croatia – vjerujem da je to najbolje vođeno kino u regiji! Pomaže i što je film izuzetno dobar i zabavan, naravno! Igor je spretno i uspješno kanalizirao tu ogromnu nepatvorenu energiju svojih građana u jednu plemenitu ideju, na suvremen i pitak način, uz pomoć svojih dugogodišnjih suradnika Hrvoslave Brkušić (montažerka) i Hrvoja Nikšića (skladatelj) te brojnih drugih, pa smo kolegica producentica Vanja Jambrović i ja to mogli uspješno i produkcijski podržati. Evo nas sad (studeni 2025.) i u utrci za Europsku filmsku nagradu, američkog Oskara i još puno toga lijepog, a brojimo više od 30 nagrada, među kojima su i one za najbolje producente ove godine (Albert Kapović kao i nagrada na Pulskom festivalu) što me iznimno raduje.

Izuzetno mi je drag i nastavak suradnje s lokalnim splitskim momkom, dragim prijateljem i kolegom Tonćem Gaćinom, s kojim sam ove godine napravio možda i najhrabriji hrvatski (kratkometražni) dokumentarac, “Koze!”, koji je imao premijeru na festivalu A-kategorije u švicarskom Locarnu ovog ljeta. Bavi se usmrćivanjem bolesnih koza na pučinskom otočiću Unije, filmski posve neposredno i bez ustezanja. Publika je ili oduševljena i razumije svu prisutnu simboliku, ili im se film gadi zato što ne sakriva ništa.

• Koliko i kako su povezani produkcija i distribucija? Što misliš o distribuciji domaćeg filma u kinima?

Mnogi kolege bi najradije da je naša industrija satkana po uzoru na uspješne vanjske primjere pa da su to posve jasno odvojene aktivnosti, ali sve više mi se čini da uspješnu distribuciju može osigurati jedino velik angažman producenta pri distribuciji. Ipak mi provedemo godine oblikujući s autorima nijanse koje film mogu učiniti manje ili više zanimljivim publici, a i velik dio producentskog posla je promišljati upravo kako će se publici dopasti film; kad kažem dopasti, ne mislim da se filmovi moraju uvijek sviđati ili biti zabavnog karaktera, dopadati nam se može svašta, glavno je da nas film nekako angažira i potakne u konačnici na dijalog. To je zadatak europskog filma, kad je već Europa toliko kulturološki i jezično razjedinjena. Mislim da najviše povjerenje publike mogu stvoriti, te je tako potaknuti na dolazak u kina, klasični mediji; još uvijek su to novine, portali, televizija. Socijalne mreže su toliko zagušene da nemam osjećaj da su presudne prilikom distribucije filma već da ljudi na socijalne mreže idu po neku vrstu životne satisfakcije ili ih koriste kao neki digitalni oblik dnevnog anksiolitika.

Priznajem da nisam zadovoljan načinom na koji se distribuira domaći film zato što svi rade iste neuspješne stvari na isti način, očekujući drugačije rezultate. Ne inoviraju u pristupu, niti žele komunicirati s publikom, kao da je njihov posao završio kad je film napokon montiran, a u biti – tek tad počinje. Zato i dokumentarni filmovi imaju toliko uspjeha u zadnje vrijeme – važno je progovarati o velikim temama na hrabar način. Također, čini mi se da je Hrvatska postala dosta regionalno podijeljena te samo malen broj autora ima nacionalnu vidljivost, i to najčešće nisu filmaši već glazbenici, a uz njih i sportaši te naravno političari koji su prave zvijezde.

• Postoje li trendovi u produkciji europskog nezavisnog filma i mijenjaju li se?

Trendovi definitivno postoje, ali ih je previše da bi ih uopće mogao pobrojati. Ja sam producent pa sam najčešće pragmatičan i praktičan, makar imam sklonost i filozofirati, ali ne osjećam se filmološki dovoljno kompetentan da bih mogao ponuditi suvisao odgovor.

Europa se ne uspijeva odlučiti bi li štitila vlastitu kulturu pred pritiskom američke zabavne industrije, ili bi se borila s njom na blagajnama kina. Tako da se proizvodi sve i svašta, javnim novcem, često i iz neke inercije. Mislim da je američka politička realnost trenutačno takva da bismo se mi Europljani sigurno trebali više okrenuti vlastitim filmovima, da uz pomoć vlastite umjetnosti probamo jasnije artikulirati što je bitno u našim društvima: radi se o nizu međusobno povezanih izazova koji oblikuju našu budućnost. Kako promatrati gospodarski rast (ako je rast uopće i potreban); nejednakosti između građana se produbljuju, dok stanovništvo stari i smanjuje se brojem; razne migracije i rast populizma testiraju društvenu koheziju i političku stabilnost; povjerenje građana u institucije sve je slabije upravo zbog tog istog populizma; mijenja se tržište rada neslućenom brzinom; mentalno zdravlje i socijalna sigurnost postaju ključna pitanja za mlade generacije; pojavljuju se pitanja prava žena, prvenstveno vezanih za reprodukciju… Tema je bezbroj!

• Na čemu trenutno radiš?

Trenutačno radim na tom da “Fiume o Morte!” dogura dalje nego što je ikad uspjelo ijednom hrvatskom filmu! Osim toga razvijam i dugometražni debitantski igrani film redatelja i snimatelja Srđana Kovačevića, koji će se baviti temom od izuzetnog značaja za cijeli Split i Dalmaciju, kao i debitantski dugometražni dokumentarni film proslavljenog fotografa Bojana Mrđenovića koji se bavi temom preprodaje rabljene cigle. Gaćina pak želi prikazati klasičnog mediteranskog muškarca koji je svoju životnu silu pohranio u želju za posjedovanjem brodice kakva god ta bila pa s njim razvijam „Brod u dvorištu“ po kratkoj priči Jurice Pavičića…