…TAMO NEGDJE IZA ZIDA
(WORTH VIEWING JUST FOR THE BELIEVING)
Dvadeset i četvrto izdanje Split film festivala od prvog je do posljednjeg dana proteklo u prilično neugodnom i stresnom administrativno motiviranom “mišjem kaosu” u koji su, zahvaljujući svojoj samodopadnosti i neodgovornosti, temeljnu kadrovsku logistiku dugovječne manifestacije doveli lokalni i nacionalni politički subjek-objekti s intencijom sumanutog fuziranja sa nebuloznim Mediteran film festivalom od čega nitko osim njih samih, realizira li im se podmukla zamisao, neće imati nikakve materijalne koristi kao ni moralno-profesionalne satisfakcije. Vjersko-ideološko đubrište u koje se slijednom prethodno navedenoga, kao što je to bio slučaj i sa nekim ranijim izdanjima, premetnula ova potencijalno potentna revija novog filma/filmskog stvaralaštva zjapila je, bar kada je u pitanju konkurencija dugometražnih igranih filmova, prazninom na kojoj bi splitskoj publici pozavidjeli čak i sljedbenici Dalaj Lame, kontroverznog poglavara žute sekte tibetanskog budizma. Površna apologija naturalnih vjerskih ceremonija patrijarhalne zabiti Butana (koprodukcija s njemačkim i nepalskim partnerima) film “Crveni falus” (The Red Phallus; 2018) prikazan na prošlogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu na kojem se posljednjih sezona vrte i radovi tehnički ozbiljeni na razini komercijalnih TV shop kanala osim atmosferskog pritiska u realizaciji iskusnog i darovitog snimatelja Jigmea Tenzinga, te potencijalne tenzične naslade radikalnije ispervertiranog dijela publike nad sudbinom šesnaestogodišnje protagonistice, ne donosi ama baš ništa (ukoliko niste potpali pod Hare Krishna kult). “Zima nakon zime” (Witner after Winter; 2019) mainstream monokromatski eksperiment kineskog redatelja Jiana Xinga koji je pije četiri godine pomovirao dopadljiv lirski uradak naslovljen “Sedam dana” (Seven Days; 2015) dramaturški restriktiran na odnos između starog brđanina, ribice, pričice i djevojčice, još je jedan pokušaj da se na temelju donekle održivog umjereno liberalnog trenda proizašlog iz koncepta nove kineske dokumentaristike/dokufikcije (na čemu se temelji i fenomen tzv. filmova o ljudskim pravima) razradi subliminalna budistička minimalistička priča zadana u skromnim gabaritima koji ne ugrožavaju središnju ideološku trasu društvenog razvoja i pripadajuće joj kulturne hegemonije. O filmu je proljetos pisao i Hollywood Reporter, a po svemu sudeći radi se i o kompromisno najboljem materijalu na ovogodišnjem Split film festivalu. Ash Mayfair, redateljica filma “Treća žena” (The Third Wife; 2018), prvijenca joj s kojim je (skromno i dostojanstveno) otvorena ovogodišnja manifestacija, svojom čudorednom likvidnom moralkom iz dimenzije poimanja tradicionalističkih ruralnih vjerskih zajednica Vijetnama nikoga nije osobito oduševila, iako je kompozicija kadrova ponekad na tragu klasičnih motiva i prizora iz likovne arhive realizma i impresionizma, posebice Édouarda Maneta (radnja filma izmještena je u 19. stoljeće), a neke su scene, poput klanja pijetla, tehnički realizirane kao prave male zanatske majstorije. Direktor fotografije je Chananun Chotrungroj koji je nedavno surađivao i s američkim redateljem Bruceom Thierry Cheungom pri realizaciji dopadljive indie sf drame “Ne vraćaj se s mjeseca” (Don’t Come Back from the Moon; 2017). Filipinska filmska klanica “Alfa – pravo na ubijanje” (Alpha – The Right to Kill; 2018) procjenjuči po filmskom senzibilitetu mogla bi se definirati i kao još jedna inačica Rashomona/Macbetha s postmodernističkim otklonom u pravcu drug lords koncepta konstrukcije konflikta koji na trenutak priziva čak i Harmonya Korinea i njegov konfuzni californication ep “Spring Breakers” (Rasturači proljeća; 2012). Mediokritetizam koji izbija iz gotovo svakog kadra pod redateljskom paskom Brillantea Mendoze, kao i izrazito iritantna gluma, a moglo bi se reći i nedostatak očekivanih brojnih akcijskih scena s obzirom na zadani žanrovski hibrid od Alphi su učinili tek usputnu kinematografsku digresiju na realitet narko korupcije u azijsko-afričkim zemljama na obalama idnijskog oceana. Što se Mendoze tiče, njegov segment iz nešto recentnijeg omnibusa “Lakbayan” (2018) koji je realizirao u suradnji s agilnim Lavom Diazom i ingenioznim filipinskim veteranom Kidlatom Tahimikom daleko je uvjerljivija i atraktivnija filmska materija za koju se može kazati kako je prava šteta što ovom prilikom nije prikazana na Split film festivalu umjesto ove destruktivno dekonstruktivne tehničke vježbe realiziane gotovo pa u inat svim konvencijama zapadnog (američkog) filma i kršćanskoj vjerskoj matrici, a kojima, zapravo i nažalost, zbog plitkih autorskih poriva, samo dodatno podilazi. “X&Y” (2018) švedske redateljice Anne Odell, koja kao i u svom prvom dugometražnom igranom filmu “Ponovno sjedinjenje” (Reunion; 2013) igra i glavnu ulogu u svom autorskom projektu zacijelo će se ispostaviti kao favorit ženskog dijela publike. Metanarativno fuziranje psihoanalize, kršćanskog paradoksa veze mškarca i žene, te konstrukcije koncepta šireg socijalnog steriliteta odnosa proizišlog iz baze jalovih rodnih i spolnih odnosa nameće se kao nenametljivo iskustvo umjereno sporog filma s intelektualnom težinom koja ga čini nešto prijemčivijim od ostatka materijala u ovogodišnjoj konkurenciji dugometražnih uradaka među kojima su se našli još i konfuzni dokufikcijski kolaži “Heroj ovaca” (Sheep Hero; 2018) nizozemca Ton van Zantvoorta, “Ostali” (The Rest; 2018) belgijsko-nizozemska koprodukcija u režiji Al Weiweia, te “Present Perfect” (2019) Shenhze Zhua realiziran uz pomoć američkih financijera u Hong Kongu. U pitanju su filmovi vrlo niskog dometa o kojima nema smisla trošiti riječi osim kao kuriozitet napomenuti razvidan produkcijski pomak (u sva tri slučaja) kada je napredna žanrovska hibridnost u pitanju. Stalni festivalski podprogrami Forum, Frrame Extended i Next Door ove su godine splićanima i njihovim gostima podastrli tek šaku jeftinih šarenih klikera,rubnih programskih spin offova kakvima nažalost u posljednje vrijeme obiluju gotovo svi europski filmski festivali. Tako smo bili u prilici ne(gledati) projekte “Nemirna rijeka” (Restless River; 2019) Marie-Helene Cousineau koja u prvi dramaturški plan ističe tegobe inuitske populacije na rubu kanadske granice koristeći se u te svrhe predvidivim scenarističkim zapletom o sudbini prebjegle mlade djevojke, potom simbolički prebremenitu njemačku erotsku dramu “Tužne planinske djevojke” (The Sad Girls of the Mountains; 2019) redateljskog dvojca Cany Flip/Theo Meow, dopadljivi znanstevni dokumentarac “Životinje” (Animals; 2019) Jonasa Spriestersbacha, kanadsko-haićansku konfuznu etno-oniričnu basnu s jasnim religijskim natruhama “Hegelov anđeo” (Hegel`s Angel; 2018) u režiji Simone Rapisarda Casanove, internacionalni isforsirano humanistički projekt “Gaza” (2019) Garrya Keanea i Andrewa McConnella, “Dječju kuću” (House of Children; 2019), patetično mučnu zimbabvešku filmsku priču o djeci u borbi za dostojanstveni život i budućnost u nemogućim uvjetima, peruanski opskurni “filmski smrtopis” “Prirođeno” (Connatural; 2018) Javiera Bellidoa Valdivie zamjetan tek zbog intrigantne crno-bijele fotografije, “Olanda” (2019) pretenciozni dokumentarac Bernda Schocha o sezonskim beračima gljiva u Rumunjskoj, te belgijsko-nizozemsku koprodukciju “Sakawa” (2018) Ben Asamoaha koja donekle uspješno filmski kodira odnose na socijalnom dnu, upravo kao i dva preostala filma iz popratnih dugometažnih programa: “Miserere” argentinca Riosa Floresa i “Neprestani strah od silovanja” (The Incessant Fear of rape; 2018). U izoliranoj konkurenciji hrvatskoga filma ove se godine nije imalo što izdvojiti osim kratkog uratka Marie Georgieve “Ljuske” (2019) koji je u svega 12 minuta trajanja finim autorskim manirizmom efikasno lirski oslikao univerzalnu privatnu dramu vezanu uz koncept majčinstva i začeča. Kratkometražna konkurencija i ove je godine obilovala svim raspoznatljivim filmskim formama, ali, nažalost, ne i općom kvalitetom ponuđenog programa. Iz gomile nemušto posloženih i pomalo iratantnih radova kvalitetom se svakak izdvajaju filmovi Christine Hürzeler “Gađanje vrana” (Shooting Crows; 2018), te neo-beta eksperiment na tragu klasika novije ruske avangarde “Smrt Menja” (Menya`s Death; 2018) u režiji Mikhaila Maksimova za kojeg se može kazati kako je u video-games maniri stilski dogradio filmski rukopis nešto starijih ruskih autora poput Svetlane Baskove i njenih suradnika. Popratno je prikazana i retrospektiva ranih Maksimovih radova koji na žalost odstupaju kvalitetom u odnosu na “Smrt Menja”, a zamjerka bi se mogla i uputiti presjeku rada američkog autora Roberta Arnolda čiji radovi uglavnom degradiraju koncept njegovog nešto starijeg nagrađivanog alternativnog dokumentarca “G ključ” (The Key of G; 2007). U raskoljenom kolopletu konvencionalnih kratkih iganih filmova neovisnih o eksperimentalno-inovativnim pristupima kvalitetom je apsolutno odudarao francuski petnestominutni komični dramski raspašoj “Bolesne ptice” (Sick Birds; 2018) svojevrsni neo-novovalni pledoaje s nadrealističkim težištem u režiji glumice Anaïs Tellenne i mladog autora Zorana Boukherma kojim, nažalost, dominira Godard-LePenovski skučeni svjetonazor karakterističan za doniranu (državnu) komunalnu kinematografiju. Elitizirane festivalske bonus akrobacije iz domene virtualne stvarnosti (360°) i mašinskog poganjanja filmskog kadra mogle su formirati manje proračunske troškove poreznih obveznika, a gosti festivala (predavači, kao i dio žirija) među kojima su se ove godine nalazili i Helen DeWitt, savjetnica za eksperimentalni filmski program London Film Festivala, te prethodno spomenuti Robert Arnold provukli su se kroz manifestaciju administrativno-državnim trasama pobogu nalik Brexitovskim “psima”. Sukladno konspirativno naznačenoj potrebi za jasnijim profiliranjem programa i oportunim pometanjem internacionalnog vjersko-ideološkog đubrišta u sezonama koje dolaze okončao bih ovaj osvrt prigodnim isječkom iz poetskog opusa Johna Faheya, legendarnog američkog avangardiste i primitivca:
Adolf Hitler, Adolf Hitler
Herman Goring, Herman Goring
Joseph Goebbels, Joseph Goebels
Adolf Hitler, Adolf Hitler
Finkelstein, Finkelstein
Kaltenbrunner, Kaltenbrunner
Rassenkrankheit, Rassenkrankheit
Kelvinator, Kelvinator
Kelvinator, Kelvinator
Koonaklaster, Koonaklaster
Koonaklaster, Koonaklaster
Om Sri Adolf Hitler Hitleraya Namah
Evinruder, Evinruder
Katmandu, Katmandu
Mentholatum, Mentholatum
Communism, Communism
Washington Post, Washington Post
People`s Drugstore, People`s Drugstore
Dinnertime, Dinnertime
Dinnertime, Dinnertime
Za Kino klub Split/Split Film Festival:
Darko Duilo
…
