Dragan Đokić: volim participirati u projektima koji su hrabri, koji otvaraju i postavljaju pitanja i pokušavaju pomaknuti granice

^{27. 02. 2025}

 

Naš suradnik, kolega i voditelj radionice montaže Dragan Đokić ima dugogodišnje radno iskustvo na brojnim TV, filmskim, multimedijalnim, komercijalnim i umjetničkim projektima gdje je najčešće radio kao montažer, animator i režiser, a područje njegovog interesa je pokretna slika u širem smislu. O tome što ga još sve okupira, veseli i motivira razgovarala je Sunčica Fradelić.

• Dugo si već na sceni aktivan na razne načine – kako je sve počelo? Koliko su povezani skejtanje i glazba s produkcijom audiovizualnih sadržaja?

Ako pričamo o filmu i videu, zvuči mi malo nevjerovatno ali da, aktivan sam u profesionalnom smislu 20 i nešto godina. Kao tinejdžer sam bio veliki zaljubljenik u skateboarding i sve vezano uz to. U vrijeme kad sam vozio, skate scena u Splitu je bila jedna od “jačih” u regiji a ja sam bio sponzorirani vozač što je u to vrijeme bila velika stvar. Išao sam na natjecanja, vozio po cijele dane i noći, tada je u gradu stvarno bila gomila ljudi koji su bili u tome. Sastavni i jako bitan dio skateboard (sub)kulture su skate videa. Za one koji ne znaju, to su kao filmići koji prezentiraju brandove i profesionalne vozače koji voze za njih. Tu vidiš trikove koje vozači znaju, stil, kreativnost na dasci, glazbu koju slušaju itd.
Mi smo to gledali po cijele dane i noći, nabavljali smo VHS kazete razno raznim kanalima i vrtili ih do iznemoglosti. Budući da tada još nije bilo interneta i stranih tv programa, to nam je bio prozor u svijet kao i nešto iz čega smo jako crpili inspiraciju.
Nakon gledanja bi nabrijani trčali vani na ulicu, bacali se niz skale i zidove, lomili se i učili nove trikove. Bez obzira što nitko od nas nije imao ni opremu ni iskustvo, u jednom trenu smo naravno i mi poželjeli snimit svoj video. Kamere smo posuđivali gdje god smo mogli, u “prike od prikinog prike”, u strica pomorca, babe iz Njemačke itd…i snimanje nam je išlo manje više ok. Jedini i najveći problem nam je bio tko će to sve smontirat.
Ne znam ni kako ni zašto ali ja sam rekao da ću se ja uhvatit toga, što su svi složno prihvatili jer je to značilo da imaju jednu brigu manje. Taman u to vrijeme sam doma dobio prvi kompjuter, nabavio sam nekako Adobe Premiere (verzija 5.0 ako se dobro sijećam), ubacio par snimljenih trikova i krenuo na pamet klikat po programu. Već sam tada dosta slušao i pratio muziku a ona je jedna od bitnijih komponenti u skate videima, posebno alternativna muzika. Zbog toga sam mogao prvo u glavi izmaštati koji bi trikovi i kadrovi dobro išli na neku pjesmu, ili na određeni dio u nekoj pjesmi, onda bi uživljen sjeo za kompjuter i pokušavao to izvesti u programu za montažu. Poanta je bila dobiti što bolji spoj slike i zvuka, da navučeš snimljene trikove da sjednu što bolje na pjesmu. Negdje 1999. sam skužio i da postoji Kino klub Split gdje sam kroz Filmsku školu došao do prvih stručnih informacija vezano uz snimanje, režiju, filmski jezik, povijest filma pa i montažu. Sve skupa me dosta privlačilo a u međuvremenu sam stalno snimao i radio nekakve montažice, te na taj način stalno otkrivao nove stvari u programima. Par godina nakon toga, točnije 2003. skupa sa svojom ekipom uspio sam složiti prvi, ajmo reći “ozbiljni” splitski skate video. To je, kako bi se reklo, mali korak za čovječanstvo ali ogroman za moju generaciju skejtera i mene osobno. Imali smo premijeru u prepunom kinu Central, to je bila živa ludnica, reakcije na moj dio posla su bile dosta pozitivne i nakon toga mi je život krenuo u jednom skroz drugom smjeru.

Skateboarding ima jako puno doticaja s umjetnošću, glazbom, filmom, arhitekturom, dizajnom i prava je sreća da sam kroz ta vrata ušao u svijet pokretnih slika. I za kraj ovog pitanja, moram ispravit povijesnu nepravdu i spomenit da su ljudi u Splitu radili i snimali skate videa debelo i prije nas, najviše zaslugom Gorana Vučkovića Gore, ali to nije bilo zapakirano i napravljeno na nivou kao ovo naše. Mi smo već bili u eri digitalnih formata (Mini Dv) i kompjutera, dok su generacije prije nas snimali sa analognim kamerama i montirali sa VHS-a na VHS, bez neke velike kontrole u montaži.

• Tvoj Studio Baranda djeluje i u Splitu i Zagrebu. Možeš nam usporediti te dvije sredine u profesionalnom smislu?

Većina produkcijskih kuća, marketinške agencije, filmska društva, rentali, studija, televizije, Filmski savez, skoro svi su u Zagrebu. Samim time u Zagrebu su malo veće šanse za dobivanje poslova, za umrežavanje i suradnje. Split nažalost nema ni pošteni filmski studio iako je bilo nekog govora o tome proteklih godina. S obzirom da je veći grad, u Zagrebu gravitira i puno veći broj filmskih profesionalaca i djelatinka pa je za nekoga tko se bavi filmom ili video produkcijom, Zagreb malo zahvalnija sredina.

U tom smislu Split je djelomično zakinut i pomalo izoliran, radi čega smo u mlađim danima morali dosta toga radit samostalno, improvizirat i snalazit se na razne načine. Tada smo kmečali i kukali a kasnije se ispostavilo da je to bila jako dobra škola. Dosta ljudi iz Splita, pogotovo moja generacija sa UMAS-a, kuže i snimanje i montažu i režiju, animaciju, zvuk… znaju praktički sami napravit stvar od početka do kraja. Za razliku od nas, kolege iz Zagreba su većinom specijalizirani i rade samo jedan posao. Eto, to je isto jedna od razlika koju sam primijetio. Ne želim reći da stvari treba raditi sam, niti da smo mi sposobniji, ni govora! Mi smo se isto s vremenom svi specijalizirali, ali super je kad možeš promišljat na više razina o nečemu šta radiš. Kod autorskih projekata na taj način možeš lakše i jednostavnije komunicirat ideje sa suradnicima. Nadam se da će se stvari u Splitu s vremenom mjenjati na bolje. Bilo je govora da će se otvoriti i podružnica Hrvatskog društva filmskih djelatnika, davali su se neki potpisi, ne znam gdje je to zapelo. Dok su Kino klub Split i UMAS živi, ima nade! Ja imam sreću da još uvijek radim
na projektima i gore i dole, s obzirom da sam veliki lokal patriota nadam se da će tako ostati i u budućnosti.

• U 2025. bit će deveta godina da držiš radionicu montaže u klubu, ima li promjena danas u odnosu na prve radionice? Imaš neke situacije koje rado pamtiš?

Najveća promjena je da sam zaista počeo uživati u držanju radionica. U startu sam bio malo skeptičan, nisam bio siguran jesam li dobar za to, danas mi je to veliki gušt. Još uvijek mislim da imam puno toga za naučiti ali eto, lijepo je biti okružen ljudima koje zanimaju iste stvari kao i tebe, još je lijepše kad vidiš žar i sreću u nečijem oku jer si mu otključao nešto ili mu jednostavno pomogao savjetom da premosti neki problem i napravi korak dalje u svom projektu.
Moram primjetiti da se svake godine prijavljuje sve više i više ljudi što mi je iznimno drago, kao i da su se uvijeti u klubu dosta poboljšali u odnosu na prve godine. S obzirom na tehnološki napredno vrijeme u kojem živimo, primjećujem da su ljudi sve više i više informatički pismeni i da dosta gledaju i žele radit filmove. Često mi se polaznici znaju javit i par mjeseci nakon radionice, uglavnom sretni i zadovoljni da mi nešto pokažu, ponekad i s nekim problemom i to me zapravo najviše veseli, činjenica da sam im bar malo pomogao da se otvore, oslobode grčeva i krenu se igrati. Generalno mislim da su radionice odlična i korisna stvar, i da Kino klub Split radi vrhunski posao sa njima. Diže se filmska pismenost, razvija se filmska scena i pruža se podrška filmskim amaterima i entuzijastima da realiziraju svoje ideje i zarone u svijet filma. Jako mi je drago da imam priliku biti dio toga.

• Produkcijom audiovizualnih sadržaja baviš se na razne načine i kroz različite projekte, autorske, nezavisne i komercijalne. Možeš li izdvojiti projekte koji su ti posebno značajni i zašto?

U svojoj dosadašnjoj karijeri sam stvarno radio na gomili različitih projekata i formata te u njima participirao na razne načine. Najčešće kao montažer, često i redatelj ili animator. Na kraju kad se sve zbroji, najviše radnih sati, odrađenih projekata i iskustva imam kao montažer i to je ono u čemu najviše uživam.
Radim dosta i 2D animaciju, motion grafike, compositing i vfx. To mi je puno pomoglo kod dobijanja montažerskih poslova jer redatelji i klijenti uglavnom vole kad imaju montažera sa kojim po potrebi mogu i malo skrenuti s puta, nešto animirati, napraviti neki vizualni trik, efekt ili složiti špice (koje nisu samo fade in-fade out naslova filma na crnoj pozadini).

S obzirom na to da sam pomalo već u seniorskoj kategoriji, volim participirati u projektima koji su hrabri, koji otvaraju i postavljaju pitanja, pokušavaju pomaknuti granice na bilo kojoj razini, projekte koji su važni za društvo i projekte sa dobrim i normalnim suradnicima. Na kraju dana najvažnije je da imaš dobre uvijete i kreativnu slobodu da se izraziš najbolje što možeš, da svojom energijom i znanjem budeš nadogradnja i pomogneš da stvar bude još bolja.

Neki od posljednjih projekata na kojima sam guštao raditi su definitivno dokumentarni film “Kumek” – jednog i jedinog Darija Juričana, eksperimentalno-dokumentarni film “Slike ljeta” – redatelja Tonča Bakotina, dokumentarni film “Nulti Krajolik” – redatelja Bruna Pavića, filmovi “Odsutnost teleprisutnosti” i “Sablasna Čestica” mog dragog (bivšeg) profesora sa UMAS-a, Dana Okija. Posebno zadovoljstvo mi je bio i angažman na dokumentarnom filmu “Dosje Labudović: Cine-Guerrillas” – beogradske redateljice Mile Turajlić, na kojem se ovim putem zahvaljujem od srca hrvatskim koproducentima filma, Tiboru Keseru i Vanji Jambrović iz Restarta.

• Izražavaš se i kroz glazbu, kako je došlo do toga?

Da, muziku sam aktivno počeo slušati negdje u petom-šestom razredu osnovne škole, prvo metal pa onda punk, bože moj! Paralelno s time razvio sam i neku dječačku opsjednutost bubnjevima. Nemam nikakvu glazbenu naobrazbu i uvijek govorim da mi je to hobi, al evo, sviram bubnjeve aktivno i u kontinuitetu sad već nekih 20ak godina, vjerovatno i koju godinu više. Danas je to nešto bez čega ne mogu zamisliti ni sebe ni svoj život i bez obzira što ne živim od toga, pristupam tome jako ozbiljno. Aktivan sam uglavnom u autorskim (alternativnim) bendovima koji sviraju nekomercijalnu glazbu. To znači da stvarno trebaš bit zaluđen time jer iziskuje puno ulaganja u smislu vremena, energije i financija. Veseli me cijeli stvaralački proces u glazbi, interakcija sa ljudima, druženje, kemija koja se dešava dok se radi neki komad, komunikacija zvukovima i mogućnost da se izraziš na neki sebi svojstven način. Sviranje uživo je također posebno iskustvo. Kad vidiš da se ljudi mrdaju na to šta sviraš, ili na neku tvoju glazbenu ideju, to te stvarno napuni nekom posebnom energijom. Glazba i zvuk su sastavni dio bilo kojeg filmskog ili audiovizualnog djela pa su mi sviranje i glazba jako pomogli u poslu kojim se danas bavim. Samo u kontekstu montaže, radi sviranja bolje razumijem strukturu pjesama, instrumente i njihove zvukove, ritmiku, harmonije, nijanse u zvuku i sve drugo što se dešava u zvučnoj slici. U slobodno vrijeme kojeg nažalost imam sve manje i manje, bubnjar sam u nekoliko bendova.

• Čemu si trenutno posvećen i koji su planovi?

Trenutno sam najviše posvećen roditeljskim obavezama i svim popratnim radostima koje su idu uz to. Dobili smo prije 5 mjeseci novog člana u obitelji pa se svi skupa privikavamo na život u kvartetu. Paralelno s time posvećen sam i dokumentarnom filmu kolegice Paule Skelin na kojem radim kao montažer a uz to sam angažiran i na nekoliko komercijalnih projekata.

Trenutno sam fokusiran i na svoj dokumentarni film kojeg radim preko Blank produkcije iz Zagreba, upravo smo nedavno završili drugu fazu pri HAVC-u, zatvorili smo “razvoj projekta”. Sljedeći korak bi bila produkcija kojoj se nadam uskoro. Film je o mladima u Splitu kroz 90. godine i to je moj prvi dugometražni dokumetarni film. Zapravo sam prestao raditi planove jer kad dobiješ djecu svi ti planovi padnu u vodu pa nema smisla planirat više ništa. Šalim se. U bliskoj budućnosti plan mi je da realiziram svoj film, da što više radim i kroz to se kontinuirano razvijam i učim.

• Riječ dvije za ekipu koja se tek upušta u avanturu montiranja?

Na radionicama uvijek kažem polaznicima “ako mogu ja – možete i vi” i to stvarno mislim. Dakle, samo ti treba strast i dogodit će se nešto, bilo što da želiš radit. Nekome će ići lakše nekome teže, to je sve normalno, najvažnije je da se ne bojiš i da si spreman uložiti neko vrijeme i trud u to. Čim se savladaju osnove, iza zanatskog dijela se uvijek krije onaj kreativni i umjetnički u kojemu se nalazi magija i ljepota koju jednom kad osjetiš, nema nazad. Kad skužiš da montažom možeš kreirat svjetove, stanja, emocije, manipulirat gledateljem i radit doslovno sve što ti padne na pamet, igri nema kraja. Za mene je to možda najuzbudljiviji dio filmskog jezika. U odnosu na vrijeme kad sam ja počimao, danas su informacije dostupne na sve strane, internet je tu, tutorijali na svim jezicima, tečajevi, sve je na dva klika. Postoje gomile dobrih programa, kompjuteri su postali dosta jaki i priuštivi, stoga mislim da je pravo vrijeme za upuštanje u montažerske vode. Neće se filmovi sami smontirat, ajmo radit! Ajmo, ajmo, ajmo!!!