Léa Triboulet: Radionica Od skripta do kamere

^19.08.2025

Piše: Gabriela Balek

U razdoblju od 28. svibnja do 30. svibnja održala se trodnevna radionica pod nazivom Od skripta do kamere koju je vodila francuska redateljica Léa Triboulet. Riječ je o autorici koja je međunarodno prepoznata po svojim kratkometražnim filmovima koji su nagrađivani na mnogobrojnim filmskim festivalima diljem svijeta. Radionica je bila namijenjena svima koji žele steći dublji uvid u proces stvaranja filmske priče, s naglaskom na glumu, režiju i izražavanje emocija pred kamerom.

Prvoga dana radionice imali smo priliku upoznati redateljicu, njezinu profesionalnu pozadinu i autorski pristup radu. Nakon kratkog uvodnog izlaganja, prikazala nam je svoj kratkometražni film pod nazivom The brother koji traje približno deset minuta. Film prikazuje život triju afroameričkih sestara koje žive u New Orleansu i koje se pokušavaju nositi s gubitkom svoga brata. Unatoč vrlo malom broju dijaloga, film je snažno emotivan, a cijelom projekcijom dominira osjećaj nelagode i melankolije. Glumice, iako vrlo mlade, uspjele su uvjerljivo prikazati širok raspon emocija te prenijeti težinu gubitka i svakodenevne borbe kroz koje njihovi likovi prolaze. Posebno se istaknula vizualna estetika filma u kombinaciji s pažljivo odabranim zvukom, što je dodatno doprinijelo snažnom dojmu i cjeloukupnoj atmosferi. Nakon prikazivanja filma, svi sudionici radionice imali su priliku iznijeti svoje dojmove i promišljanja o sadržaju, vizualima i glumi. Léa Triboulet nam je dodatno pojasnila proces nastanka filma te istaknula kako glumice nisu bile profesionalke, već ih je upoznala tijekom svoga boravka u New Orleansu gdje je primijetila njihov potencijal i odlučila s njima razviti ovu intimnu priču. Također je istaknula kako se u toj četvrti često događaju ulična ubojstva, zbog čega je okruženje samo dodatno naglasilo autentičnost i važnost teme filma. Nakon toga nam je prikazala i niz kratkometražnih filmova drugih autora koje smo potom analizirali i komentirali. Većina tih filmova obrađivala je teške socijalne teme, poput obiteljskog nasilja, dok se jedan od njih bavio opsjednutošću osamnaestogodišnje djevojke. Zajedničko svim filmovima bila je vrlo suptilna upotreba dijaloga i snažno oslanjanje na emocije i vizualni izraz. Svaki film je na svoj način držao pažnju gledatelja i ostavljao različite dojmove, a radionica je time dobila vrlo snažan uvod u tematiku izražavanja emocija bez oslanjanja isključivo na riječi. Na kraju prvog dana, dobili smo zadatak da napišemo kratku priču u pet rečenica, koja će poslužiti kao temelj za rad sljedećega dana.

Drugog dana radionice započeli smo s praktičnim radom. Dan smo otvorili međusobnim upoznavanjem sudionika kako bismo stvorili bolje uvjete za zajedničku suradnju i interakciju. Bilo je izuzetno zanimljivo primijetiti kako smo različiti po dobi, zanimanjima i interesima, no svi smo dijelili zajedničku želju za učenjem, osobnim razvojem i otkrivanjem vlastitih potencijala u području filmske umjetnosti. Svatko od nas donio je svoju priču koju je napisao prethodnoga dana, a koja je poslužila kao osnova za vježbu. Rad se odvijao tako da su dvije osobe stajale ispred publike, pri čemu je jedna osoba bila u fokusu kamere i interpretirala svoj tekst, dok je druga osoba služila kao sugovornik kako bi se potaknuo dijalog i razvio odnos među likovima. Prva faza zadatka bila je interpretacija teksta bez ikakvih emocija ili izraza na licu, kako bi se osjetila sirova forma teksta. Tek u drugoj fazi, nakon što je uspostavljena interakcija, bilo je dopušteno izražavanje emocija i gluma. Ova metoda rada pokazala se izuzetno učinkovitom jer smo svi, već kroz nekoliko pokušaja, počeli primjećivati napredak, bolju kontrolu izraza lica i spontanije reagiranje u zadanoj situaciji. Cijela atmosfera bila je vrlo poticajna, uz mnogo smijeha, podrške i zajedničkog rada. Svaki sudionik imao je priliku iskazati se, učiti na vlastitim greškama i primati konkretne povratne informacije. Léa nas je cijelo vrijeme vodila, usmjeravala, upozoravala na pogreške, ali i pohvaljivala ono što je bilo dobro. Bilo je očito da je potpuno predana radu i da joj je stalo do našeg napretka. Naučili smo mnogo o tome kako pristupiti scenariju, kako kontrolirati neverbalne izraze i kako razumijeti emocije koje se prenose kroz kameru, Nakon četiri sata, shvatila sam koliko truda, koncentracije i energije iziskuje gluma te koliko je zahtjevno ostvariti uvjerljivu i emotivno bogatu scenu, čak i kada je riječ o kratkom tekstu.

Trećeg dana našeg druženja atmosfera je bila mnogo opuštenija nego prethodna dva dana jer smo se već dobro upoznali i razvili međusobno povjerenje, što je dodatno olakšalo suradnju. Prvi dio vremena proveli smo gledajući snimke naših izvedbi od prethodnoga dana. Svatko od sudionika imao je priliku vidjeti sebe u glumačkoj ulozi. Zajedno smo analizirali snimke, komentirali što je bilo uspješno, a što bi moglo biti bolje te dijelili svoja razmišljanja o vlastitom nastupu i napretku. Gledati sebe iz te perspektive bilo je uistinu korisno i osvještavajuće jer se mnoge stvari, poput neverbalnih izraza, u svakodnevnom životu često ne primjećuju. U drugom dijelu nastavili smo s radom u grupama, no ovog puta bez unaprijed pripremljenih tekstova. Svaka je skupina dobila određenu situaciju i likove, a zadatak je bio spontano razvijati radnju bez unaprijed zadanog teksta. Ova vježba potaknula je kreativnost, snalažljivost i sposobnost brzog reagiranja. Svatko se morao prilagoditi partnerima u sceni i graditi priču u trenutku, što je pokazalo koliko je u glumi važno povjerenje među partnerima i sposobnost praćenja dinamike scene. Na kraju dana svi smo bili vidljivo umorni, ali istovremeno ispunjeni jer smo kroz praktičan rad uvidjeli koliko je gluma zahtjevna i kompleksna vještina, koja nipošto nije samo puko „igranje“, kako to često pogrešno percipira javnost. Svi smo osjećali laganu tugu jer je radionica došla kraju, ali i veliku zahvanost na stečenom iskustvu, novim znanjima i poznanstvima.

Ova radionica za mene je bila jedno vrlo vrijedno i inspirativno iskustvo koje ću pamtiti cijeloga života. Bila je to prilika da učim od profesionalke, ali i da upoznam druge ljude sličnih interesa, s kojima sam ostvarila iskrenu i kvalitetnu suradnju. Posebno mi je bila čast upoznati Léu Triboulet, redateljicu koja je pokazala iznimnu posvećenost, znanje i toplinu u pristupu svakom pojedinom sudioniku. Svojim iskustvom i strpljenjem omogućila nam je da razvijemo vještine, ali i samopouzdanje, što je jednako važno u kreativnom radu. Također bih istaknula i ostale sudionike koji su svojom otvorenošću i kolegijalnošću doprinijeli ugodnoj i poticajnoj atmosferi. Ovakvu radionicu bih svakome preporučila, bez obzira na prethodno iskustvo, jer pruža prostor za osobni rast i otkrivanje vlastitih potencijala u području scenske i filmske umjetnosti.