U petak 22.02. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj, zaključnoj projekcijskoj večeri u sklopu kratkog dvotjednog ciklusa filmova posvećenog djelovanju agilnog američkog non-cinema/underground autora Giuseppea Andrewsa. Biti će prikazan njegov film Diary (Dnevnik; 2011), omiljeni uradak vjernih redateljevih fanova.
Giuseppe Andrews – Diary (2011)
“I feel this was made by a ghost, mine perhaps. I don’t see it as a film but as a piece of space that formed…that’s the best I can describe it, “a piece of space that formed.”
(Giuseppe Andrews)
Koncem prve dekade ovog stoljeća Giuseppe Andrews obznanio je da se povlači iz filmske proizvodnje. Prvi komentari njegove odluke u prvi plan odustajanja isturili su činjenicu heroinsko-amfetaminske ovisnosti o čemu je na specifičan način i sam autor “progovorio” u filmu The Fast (Brzi; 2009) kojem su nositelji radnje bili arhetipski alter-ego Pierogi (psihijatrijski slučaj u potrazi za guruom), njegov otac opsjednut planinskim lavovima i smoking odijelima, ujak koji je ispumpao vlastitu krv i imfuzijskim eksperimentom ubrizgao u organizam kompenzacijsko kokosovo ulje, brat koji se patološki plaši koncepta očinstva, susjed fasciniran oposumima, te bliski prijatelj koji planira eksploataciju naslijeđenog zemljišta kao privatnog groblja za ljude i životinje. Eklektični psihodelični koncept nadrealnog stremljenja ka pročišćenju u filmu Diary (Dnevnik; 2011) koji ovog petka prikazujemo u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split predstavljao je korak naprijed u kreativnom rastojavanju Giuseppea Andrewsa, a u ovom se odabiru našao zahvaljujući činjenici što su ga okorijeli fanovi prihvatili kao redateljevo remek djelo, instant klasik koji je svojeg autora markirao kao, riječima pokojnog kultnog američkog kritičara Billa Gibrona, “Godarda goofballs komedije”. Dnevnik je snimljen nakon Andrewsovog preseljenja iz Venture, California u Austin, Texas i sklapanja braka sa anonimnom Marybeth, štićenicom tamošnjeg trailer parka. Film se fokusira na tehnološki fetišizam i pretpostavljenu medijsku dezintegraciju društva u kojem pojedinci postaju jedni drugima mediji, hladni objekti fiksacije izopćeni iz subjektivnog kodiranja na temelju similarnosti senzibiliteta. U dramaturškom središtu disfunkcionalna je reakcionarna obitelj koja međusobne odnose verificira i održava zahvaljujući mahnitoj proizvodnji amaterskih (home made) video snimki. Metanarativna dimenzija filma temelji se na kritici eksploatacijskog naturalizma i neokonzervativnih autorskih poriva za kojima se povode kreatori reality programa brojnih američkih TV postaja.
“Dad, Son, and Wife have decided to use their video camera as a way of keeping a diary. The old man just wants to discuss his successful wig creations and record his efforts to enter his favorite dachshund in a local talent competition. Son sees the regular sessions as a means of pontificating on life, the universe, and the possibility of werewolves in the trailer park. Finally, Wife is fixated on making the perfect hard boiled eggs – including her unusual way of peeling them. When all three go on their annual vacation, they take diary along with them. It does not turn out well. We then visit a Spanish speaking family that adopts a lost sock from the laundry. Dad rescues a stray hamster (naming it Lambour-guinea) and Son prepares for his first art show. Then the chronicle takes on a life of its own, overwhelmed by the intimate details it must record every day. Finally, Wife takes diary out to meditate and it has an epiphany. Eventually, everyone learns to live with, not for, such interpersonal insights.”
(sinopsis Billa Gibrona)
Snimateljski talent Giuseppea Andrewsa omogučio mu je da od prosto komponiranih kadrova, zahvaljuči izraženom talentu za efektnu montažu i pozicioniranje kutova snimanja, sastavi iznimno fluidan uradak iako su rezovi povremeno primitivni, a kvaliteta slike u domeni psihološkog eksperimenta s gledateljskim strpljenjem i tolerancijom. U filmu uz Andrewsa nastupa (zbog preseljenja reducirana) “menažerija” opskurnih likova (korisnika trailer park komune) među kojima se zahvaljujući svom netipičnom šarmu i ekspresivnosti ističe Giuseppeov stalni suradnik Walt Patterson. Kao ni ostali Andrewsovi filmovi, ni Diary nije zvanično distribuiran (prikazujemo digitalnu kopiju koja kola internetskom mrežom), a zainteresirani za ostatak Giuseppeovog dosadašnjeg opusa koji čini tridesetak dugometražnih eksperimentalnih igranih projekata mogu se obratiti samom autoru (što sluti potragu ravnu onom za vanzemaljcima ili jetijem) ili se nadati povratku web servera poput famoznog portala “Surreal Moviez” u čijim se bazama do prije nekoliko godina moglo pronaći gotovo sve filmove ovog “zen hoboa” koji inerpretira život kao kolektivnu fantaziju, grotesknu sliku do koje dolaze mnogi, ali su je vizalno u stanju artikulirati rijetki.
“It feels like an ending but it’s just a shift into another dimension.”
(komentar s filmofilske socijalne mreže Letterbox: https://letterboxd.com/)
Trajanje: 92 minute
Država: SAD
Jezik: engleski
Tehnika: kolor
GIUSEPPE ANDREWS – TRAILER TRASH CINEMA
“Giuseppe Andrews is the most ferociously original filmmaker working in cinema today. No matter what new things he tries, everything is always signature Giuseppe Andrews. He is a true auteur.”
(Adam Rifkin)
Giuseppe Andrews (1979), rođen kao Joey Murcia u gradiću Key Largo na Floridi, najznačajniji je predstavnik tzv. non-cinema pokreta, fenomena vezanog uz masovni digitalni amaterizam novog milenija. Jedan je od ključnih aktera recentne (2018) filmske studije “Non-Cinema: Global Digital Film-making and the Multitude” autora Williama Browna, zero to low-budget redatelja i profesora na londonskom sveučilištu Roehampton (https://wjrcbrown.wordpress.com/about/). Brownov autorski koncept dekonstrukcije globalno disperzirane non-cinema “scene” intrigantno i sveobuhvatno povezuje digitalnu gerilu Afganistana, iranski underground, kinesku amatersku doku-fikciju, mračni ambijentalizam nezavisnih philippinskih redatelja, ulični ready-made mladih europskih autora s težištem na pariškoj sceni, britanski digitalni novi val, kao i suvremeni urugvajski sineatski eksperimentalizam i dovodi ih u logični suodnos sa temeljnim non-cinema konceptima prezentacije surove, ekstremne i siromašne stvarnosti kao common ground orijentira temeljem kojeg se non-cinema pokret nezaustavljivo širi u pravcu afričkog kontinenta zajedno s jeftinom digitalnom tehnikom. Sukus Brownovih istraživanja dostupan je u formi kratkog eseja na web adresi https://euppublishingblog.com/2016/02/24/what-is-non-cinema/. Giuseppe Andrews filmsku je karijeru započeo kao glumac nakon što su mu se roditelji rastali slijedom čega je s ocem, session muzačerem i modernim nomadom, u poslovnom kombiju u kojem su zajedno živjeli, dospio u Los Angeles. Ime Giuseppe je uzeo po uzoru na klasičnog kompozitora Giuseppea Verdia. Prvi glumački angažman dobio je još kao desetogodišnji dječak 1989. preko novinskog oglasa, a tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća realizirao je niz zapaženih uloga u hollywoodskim mainstream filmovima među kojima se ističu Independence Day (1996) Rolanda Emmericha, Pleasantville (1998) Garya Rossa, American History X (1998) Tonya Kayea, Never Been Kissed (1999) Raja Gosnella i Detroit Rock City (1999) Adama Rifkina, kultnog post-trash autora čiji dokumentarac Giuseppe Makes a Movie (Giuseppe snima film; 2014) prikazujemo ovog petka u Kino klubu Split kao prvu od dvije projekcije iz kratkog ciklusa posvećenog Giuseppeu Andrewsu. Giuseppe je odavno napustio Hollywood, te već godinama aktivno producira i distribuira svoje filmove, glazbu i likovne radove, s početka putem svoje osobne (danas ugašene) web stranice, a odnedavno i preko famozne Trome, nezavisne filmske kompanije pod ingerencijama najznačajnijeg američkog trash autora nakon Johna Watersa, agilnog Lloyda Kaufmanna (1945), autora simptomatične serije motivacijskih amaterskih filmskih priručnika naslovljenih Make Your Own Damn Movie, Direct Your Own Damn Movie, Produce Your Own Damn Movie i Sell Your Own Damn Movie (2007-2013). Andrewsove web stranice i računi s društvenih medija napušteni su, te se ne mogu pronaći nikakve informacije o njegovom aktualnom zdravstvenom stanju nakon perioda javno obznanjene heroinske ovisnosti, kao ni podatci o mjestu boravka nakon što je počeo učestalo mijenjati tzv. trailer park (park za kamp prikolice) komune, američke alternativne oaze za psihijatrijske slučajeve, stare i nemoćne, te ovisnike o alkoholu i narkoticima. Sudbina Giuseppea Andrewsa donekle je sukladna sudbini Harmonya Korinea (1973), još jednog temporalno pogubljenog osobenjaka američkog autorskog filma koji upravo priprema novi povratak na alternativnu kinematografsku scenu zahvaljući za proljeće najavljenim promotivnim prikazivanjima negovog svježeg uratka The Beach Bum (2019). Za razliku od ekscentričnog Korinea koji je asocijacije na wierd jazz freaka Moondoga (1916-1999), “vikinga šeste avenije” i jednog od najistaknutijih predstavnika američke avangarde pretočio u prethodno spomenuti kvazibiografski pseudospektakl, “Godard of the Trailer Park” kako je Andrewsa nazvao nedavno preminuli Bill Gibron (1966-2018), dugogodišnji predsjednik udruge filmskih kritičara Floride, ne osjeća nikakvu potrebu da, u skladu s takvim markerom, pristane na nekakav budući high-art projekt, već se nastavlja još opskurnije kretati uhodanom non-cinema/underground trasom posve nezainteresiran za konvencijalnije produkcijske projekte. Njegovi filmovi kao što su 5th Wheel (2005), Gwank (2006), Cross Breeze (2006), Zoo Dung Zero (2009), Birth of the Pool (2013) ili Give Me Cinema or Give Me Death (2014), kao i intimistički uradak Diary (2011) koji ćemo idućeg petka prikazati u sklopu ovog ciklusa, slobodnom dramaturškom formom pri čijoj se realizaciji koristio samo digitalnom kamerom i štićenicima komuna u kojima živi kao idealnim naturšćicima tematiziraju suvremene probleme američkog društva: od obiteljskih i spolnih koji vrve nasiljem i nerazumijevanjem, do socijalnih i političkih (modeli organiziranja života u komunama i slično). Giuseppe Andrews zapažen je i kao vješt lo-fi kompozitor (autorizirao je sve soundrackove svojih filmova) kojem tretman zvuka, iako rubno primitivan, služi kao iznimno efikasna dogradnja sfumatozno nadrealnim kompozicijama kadrova kojima dominiraju krupni, kontrapunktirani ekspresivni portreti plejade anonimnih čudaka s kojima dijeli svakodnevicu življenja u trailer park komunama. Neki Andrewsovi filmski songovi kao što su “Monster”, “Laroo”, ili “Dirty Water” postali su popularni nakon prvotnog izoliranog plasmana na youtube-u, pa se autor dodatno odvažio i do sada u vlastitoj naknadi realizirao preko dvadeset CD-ova namijenjenih javnom plasmanu. Razgovori s tatarima, bludničenje plišanih medvjedića, pušačka mrtva svinja i tome slično jedinstveni su filmski motivi i situacije kojima obiluje Andrewsova kinematografija. Ovakve uznemirujuće autorske vizije najplastičnije dočaravaju njegovi, danas već klasični, filmovi Touch Me in the Morning (1999), Trailer Town (2003) ili Period Piece (2004). Umirovljeni policajaci, slomljeni beskućnici, prostitutke i lucidni narkomani osovina su bizarne menažerije likova s društvene margine na temelju čijih se svakodnevnih interakcija ozbiljuje Andrewsova jedinstvena filmska dramaturgija i pridružena joj (anarho) estetika filmskog iskaza. Troškovnici Giuseppeovih micro-budget filmova ne prelaze 1000 dolara (od čega većina bude isplaćena angažiranim beskućnicima koji rade za pristojnu dnevnicu od 50 dolara), a autor ih realizira u produkcijskom vremenskom odmaku od samo 2 do 3 dana (“I don’t find money exciting or creative. It excites me not to have it”, bio je njegov svojevremeni komentar na brojne ponude za podizanjem troškovnika snimanja). Tijekom snimanja Andrews se odijeva u aerodinamičnu odjeću jer se želi osjećati kao pauk kad snima. Svaki dan jede istu hranu, a na listi njegovih omiljenih “specijaliteta” dominiraju usirena soja, sardine, smeđa riža i zelena salata. Britanski filmski freelance kritičar Oliver Lunn (Independent, Vice, BFI Press) jednom je prilikom Andrewsov kinematografski opus definirao kao totalnu kreativnu degradaciju klasičnih sineatskih rukopisa autora poput Wernera Herzoga, Russ Meyera i Federica Fellinia u postmodernistički kompost primarnog socijalnog blata iz kojeg su se njihovi filmovi presudno razvili. Iako je pomalo nebulozno dovesti Andrewsa u direktniju vezu s Andy Warholom, činjenica je kako je Giuseppeova koncepcija autorskog zatvaranja u okvire svojevrsne “filmske manufakture” vremenom proizvela i takvom konceptu sukladne “zvijezde” među looserima s kojima realizira filmove, pa je, primjerice, sveprisutni ratni veteran koji se predstavlja kao Vietnam Ron stekao, moglo bi se kazati, ozbiljnu kultnu sljedbu, iako za svog mentora ističe kako se radi o “bolesnom i izopačenom dječaku” s kojim surađuje jer nema pametnijeg posla. U sklopu ovog kratkog dvotjednog ciklusa posvećenog amaterskoj/non-cinema kinematografiji Giuseppea Andrewsa (uz podršku njegovim daljnjim aktivnostima) Kino klub Split je objedinio filmove:
15.02.2019. Adam Rifkin – Giuseppe Makes A Movie (2014)
22.02.2019. Giuseppe Andrews – Diary (2011)
Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…
Za Kino klub Split:
Darko Duilo
…
