Zatvori članak
Događanja

Projekcija: José Mojica Marins – O Ritual dos Sádicos (1970)

U petak 01.03. u 20:30 u projekcijskoj sali Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekcijskoj večeri u sklopu trotjednog ciklusa filmova posvećenog djelovanju brazilskih nezavisnih eksperimentalnih autora iz neformalne grupe Cinema da Boca do Lixo. Biti će prikazan film O Ritual dos Sádicos (Buđenje zvijeri ili Sadistički rituali; 1970) veterana horror žanra Joséa Mojicae Marinsa (1933).

 

CINEMA DA BOCA DO LIXO

 

Boca do Lixo, u slobodnom prijevodu “ždrijelo đubrišta”, kolokvijalni je naziv za isječak gradskog kotara Luz, ili preciznije – kotarske četvti Santa Efigênia (São Paulo) omeđene ulicama Rua do Triunfo i Rua Vitória. Do konca šezdesetih godina prošlog stoljeća ovaj je toponimski okvir bio poznat isključivo kao suburbano stjecište kriminalnih skupina čijim su arhitektonskim vizurama dominirali crveno osvijetljeni noćni klubovi i bordeli. U naznačenom periodu globalni je trend opetovanog izmještanja kulturne prozvodnje na društvenu marginu markirao i brazilsku umjetničku scenu, pa je Boca do Lixo, naknadno preimenovan u Cracolândia (“zemlja cracka”), postao raspoznatljiv i kao žiža neovisne filmske proizvodnje koja se u širem arhivskom kontekstu konvencionalno povezuje s radikalnijom strujom nacionalnog kinematografskog pokreta Cinema marginal čije smo ključne autore (Andrea Tonnaci, Elyseu Visconti, José Mojica Marins i Rogério Sganzerla) sa po jednim uratkom prethodno prezentirali u Kino klubu Split u okviru redovnog ciklusa projekcija u studenom 2011. Boca do Lixo danas je policijski kontrolirana zona u kojoj su narrko gangovi, svodnici i prosdtitutke, kao i ostale kriminalne skupine gotovo posve iskorijenjeni, ali je istovremeno četvrt postala i posve sterilizran kulturni postor. Podzemni svijet Cracolândie (u brazilskom slangu underground se prevodi kao “udigrudi” i predstavlja satirični, goteskni aspekt izvorno američke kultune matrice) filmski je definiran prilično surovim eksploatacijskim produkcijskim konceptima, slasher estetikom u razvojnoj fazi subžanra, stilskim manirizmima kinematografije francuskog Novog vala (odnosno radikalnijih frakcija u okviru trenda poput, primjerice, grupe Zanzibar), eurotrash erotizmom i prezentacijskom predominacijom bazičnih zanatskih tehničkih rješenja nauštrb postprodukcijski dorađene filmske slike. Tijekom 1970ih u Brazilu je snimano otprilike 80 filmova godišnje, od čega je 40% otpadalo na jeftinu Boca do Lixo produkciju. Kajem 1986. posebno izdanje filmskog magazina Cinejornal (pod izdavačkom paskom vladine medijske organizacije Embrafilme) plasiralo je listu najpopularnijih brazilskih filmova u periodu od 1970. do 1984. na kojoj su se našla samo dva pojekta vezana za Boca do Lixo kao neformalnu skupinu filmskih autora. Radilo se o filmovima Independência ou Morte (Neovisnost ili smrt; 1972) Carlosa Coimbrae (1925–2007) i Coisas Eróticas (Erotske teme; 1981) Raffaelea Rossia (1938–2007). Oba navedena projekta patila su od izražene nacionalističke note, što je bila rijetkost za filmove snimljene u opskurnom okružju “zemlje cracka”, a navedeni podatci dovoljno govore o razini opresije i ništavljenja impresivnog taloga nezavisne sineatske produkcije u Brazilu, iako im u prilog idu statistike o broju prodanih ulaznica na kojima se donekle temeljio takav odabir (valja uzeti u obzir da su Boca do Lixo radovi prrolazili kroz vrlo ograničenu distribuciju izvan matičnih kinodvorana São Pauloa. Manifestni uradak u okvirima Boca do Lixo produkcije predstavlja film Rogérioa Sganzerlae (1946–2004) O Bandido da Luz Vermelha (Bandit iz Ulice crvenih svjetala; 1968) koji će biti prikazan kao zaključna projekcija ovog ciklusa u organizaciji Kino kluba Split. Specifičnost Cracolândianih bogatih arhiva ponajprije se zasniva na agilnom radu tada mladih brazilskih producenata kao što su bili Antônio Polo Galante, David Cardoso, Nelson Teixeira Mendes, Juan Bajon, Cláudio Cunha i Aníbal Massaini Neto koji su u organiziranju niskobudžetnih pojekata s površnom dramaturgijom na tragu jeftine kriminalistike, akcijskih nonsensa i komercijalnog kung-fu “blata” u kombinaciji sa šokatnim vizualnim autorskim pristupima ispravno sagledali relativno održivu donju trasu u razvoju nacionalne kinematografije koja se, nažalost, vemenom srozala na štancanje bezličnih “made for TV” cine-novela. Tijekom svojih najplodnijih godina, Boca je privukla mnoge ugledne redatelje, među kojima su bili Carlos Reichenbach, Luiz Castelini, Alfredo Sternheim, Juan Bajon, Cláudio Cunha, Walter Hugo Khouri, Fauzi Mansur i José Mojica Marins. Tijekom tri projekcijska termina petkom od 20:30 Kino klub Split prikazati će slijedeće Boca do Lixo klasike:

01.03.2019.     José Mojica Marins – O Ritual dos Sádicos (1970)

08.03.2019.     Ozualdo Ribeiro Candeias – A Margem (1967)

15.03.2019.     Rogerio Sganzerla – O bandido da luz vermelha (1968)

 

José Mojica Marins – O Ritual dos Sádicos

 

O Ritual dos Sádicos (Buđenje zvijeri ili Sadistički rituali; 1970) parafraza je na tzv. Coffin Joe filmove (najpoznatiji su oni u režiji samog Joséa Mojicae Marinsa), specifične pojekte brazilske kinematogafije koji se baziraju na tradicijskom motivu južnoameričke horror legende o istimenom anti-junaku s visokim šeširom, crnim ogrtačem i dugim noktima nalik na životinjske kandže. Veteran José Mojica Marins (1933) iznimno je popularan redatelj i glumac u Brazilu, a zahvaljujući fanaticima filmske horror proizvodnje uživa i ograničeni kultni status na globalnom planu. Rođen je u siromašnoj brazilskoj obitelji, a za kinematogafiju se zainteresirao nakon što mu je otac počeo zarađivati kao najamni radnik u lokalnim filmskim studijima. Do osamnaeste godine života snimio je preko osamdeset amaterskih filmova (njegova službena filmografija broji oko četrdeset naslova). Širu popularnost stekao je nakon što je odigrao glavnu ulogu grobara u potrazi za ženom koja će postati majka njegovog djeteta u prvom dugometražnom brazilskom horror filmu (koji je sam režirao) À Meia Noite Levarei Sua Alma (U ponoć ti uzimam dušu; 1964). Zé do Caixão (ime prethodno navedenog filmskog karaktera konstruiranog na temelju prototipskog Coffin Joea) od tada je i njegov službeni pseudonim, a u skladu s totalnim poistovjećivanjem s legendom Mojica je postao poznat i po golemim noktima koje nije šišao sve do 1998. godine. Za pobliže upoznavanje s fantastičnim, jedinstvenim svijetom Joséa Mojicae Marinsa peporučujemo dokumentarac o njegovom životu naslovljen Maldito: O Estranho Mundo de José Mojica Marins (Maladito: Neobični svijet Joséa Mojicae Marinsa; 2001) u režiji Andréa Barcinskiog i Ivana Finottia. Buđenje zvijeri narativni je eksperiment odrađen djelomično u kolor tehnici (35 mm), te djelomično crno-bijelo uz povremene monokomatske varijacije (snimatelj filma Giorgio Attili poznato je ime u okvirima brazilske horror produkcije iz klasičnog perioda 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća). Tretman zvuka temelji se na kakafonim odrednicama eksperimatalne kompozicije, a dizajnirao ga je Júlio Perez Caballar najpoznatiji kao sound department inovator u gabaritima brazilskih pornografskih produkcijskih kuća. Dramaturgija filma Buđenje zvijeri temelji se na sadističkim psihijatrijskim eksperimentima s narkotikom LSD na koje pristaju četiri volontera klinike kojom ravna bizarni doktor Zé do Caixão. Uz redatelja u naslovnoj ulozi, u filmu nastupaju i Ângelo Assunção, Ronaldo Beibe, Andreia Bryan, João Callegaro i Ozualdo Ribeiro Candeias.

Trajanje: 94 minute

Država: Brazil

Jezik: portugalski (engleski titlovi)

Tehnika: crno-bijelo/kolor (1.66:1)

 

Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, namijenjene članovima i ostalim zainteresiranima, ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

Za Kino klub Split:

Darko Duilo